KOST pronađena na planini na Pirenejima pripada nestaloj britanskoj planinarki Esther Dingley, koja je posljednji put viđena 22. studenog prošle godine blizu granice Španjolske i Francuske.
Policije tih dviju zemalja provele su opsežne pretrage u pokušaju da pronađu 37-godišnju Esther. Njezin dečko Daniel Colegate prepješačio je stotine kilometara kako bi našao bilo kakav trag. Esther je bila iskusna planinarka i otišla je na jednomjesečnu avanturu, s koje se nikad nije vratila.
Colegate je u trenutku njenog nestanka bio na obližnjoj farmi u Francuskoj. Svojim je riječima objasnio što je sve prošao od nestanka Esther pa do njezine smrti.
"Nikad ne znate kad je posljednji put. To su posljednje riječi koje smo si izgovorili. Razgovarali smo svaki dan, uživali u videopozivima, slali si poruke i dijelili fotografije. Za nas je to bio znak povjerenja i zrele, zdrave veze.
Ipak, nakon mjesec dana odvojenosti brojali smo dane do našeg ponovnog susreta. 'Još jedno pješačenje, jer je vrijeme i dalje lijepo', rekla mi je Esther. U roku od tjedan dana moj svijet se raspao. Kad me Esther nije kontaktirala onog dana kad se trebala vratiti, pokušao sam si reći da će to biti u redu. Danima sam bio zabrinut od našeg posljednjeg razgovora, ali također sam poštovao njene sposobnosti i neovisnost. Zabrinutost je bila dio posla kad ste živjeli s takvim slobodnim duhom."
Prešao je više od 1300 kilometara
"Prvi dan proveo sam nakon što sam prijavio njezin nestanak. Koračao sam kućom, odgovarao na pitanja i davao izjave spasilačkim timovima. Rekao sam si da će je brzo pronaći. Možda je ozlijeđena, mislio sam, ali uskoro će biti na sigurnom. Ipak, kako je prošao taj prvi dan, grlo me počelo stezati, osjećao sam se kao da se gušim...
Očajnički želeći nešto poduzeti, dogovorio sam najam automobila kako bih se mogao spustiti u Pireneje. Pomoglo mi je nešto što moram obaviti, ali na putu kući srušio sam se na prilazu i plakao sat i pol.
Između prosinca i ožujka, šetao sam ulicama svog rodnog Nottinghamshirea, ne idući nikamo, samo pokušavajući provesti vrijeme hodajući kilometrima svaki dan. Moja obitelj pazila je na mene, brinula se za mene, vidjela kako mi je brada rasla, kao i podočnjaci ispod očiju.
Beskrajno čekanje završilo je u proljeće, kad sam se vratio u Pireneje. Od tada sam prešao preko 1130 kilometara, ukupno sam se popeo na gotovo 100.000 metara vijugajući kroz svaki pristupačni dio planine koji okružuje cestu do Esther. Pitanje koje me uvijek zaokupljalo bilo je isto: Da stoji i padne, gdje bi bila?", rekao je Colegate.