GIovanni Boccaccio bio je književnik, pjesnik i humanist u 14. stoljeću. Jedan je od najbitnijih predstavnika humanizma, a svojim je djelovanjem uvjetovao razvoj umjetnosti u cijeloj Europi. Njegovo najpoznatije djelo, Dekameron, nije samo važno kao umjetničko djelo već i kao povijesni izvor jer daje uvid u život ljudi tijekom Crne smrti - kuge koja je ubila gotovo trećinu tadašnjeg stanovništva u Europi.
Bio je zanimljiv jer je pisao drukčije od ostalih, a sve zbog humanizma
Ne može se sa sigurnošću reći odakle je Boccaccio. Vjerojatno je rođen u Firenci, ali moguće je da se radilo o jednom od okolnih sela. Njegov je otac bio trgovac, a za svoga je sina htio da studira u Napulju. Boccaccio je šest provedenih godina na jugu smatrao izgubljenim danima. Tamo nije uživao niti mu se svidio studij prava. Znao je odmalena da će se baviti književnošću.
Počeo je pisati još kao mladi muškarac, a tijekom života tražio je sponzore i mecene za koje je pisao. Dekameron je počeo pisati s navršenih 30 godina. Bilo je to u vrijeme kada je posjetio Milan i Avignon, gdje se upoznao s klasičnom literaturom.
Bilo mu je vrlo zanimljivo čitati knjige i radove nekih pretkršćanskih autora. U njima nije bilo uvoda koji su spominjali kršćanskog boga ni ikakvih biblijskih motiva, što je piscu 14. stoljeća bilo izrazito zanimljivo, uvrnuto i drukčije.
I sam je htio pisati nekim novim i drukčijim stilom. Došao je na ideju zbirke priča u kojima može izraziti svoje stavove te, još važnije, u kojima može pisati o običnim ljudima. U Dekameronu desetero ljudi priča po deset priča svojim prijateljima dok se nalaze u izolaciji izvan Firence tijekom Crne smrti.
U tim pričama spominju se ljudske emocije, važnost ljudskog života i individualnost. Bilo je to sasvim oprečno tadašnjem uvriježenom stilu, u čijem su centru uvijek bili neki biblijski, odnosno religiozni elementi.
Jedan od tri velikana talijanske književnosti
Ali, to nije jedini razlog Boccacciove posebnosti. On je još tada, u 14. stoljeću, odlučio pisati na talijanskom jeziku, a ne na latinskom. Koristio je svoj toskanski dijalekt koji je u narednih 150 godina upravo zbog njega bio poznat mnoštvu Talijana. Književnici kasnijeg vremena koristili su upravo njegov dijalekt u svojim radovima kako bi ih svi razumjeli.
To je u konačnici dovelo do toga da je toskanski postao standardni jezik u ujedinjenoj Italiji u 19. stoljeću. Boccaccio je sasvim neplanirano napisao djelo koje je lingvistički ujedinilo talijanski narod.
Danas je cijenjen u svjetskoj književnosti, a za Talijane predstavlja jednog od tri velikana njihove književnosti (uz Dantea Alighierija i Francesca Petrarcu). Petrarcu je i poznavao te se s njim dobro slagao. Dantea nije mogao znati jer je on živio prije njega, no bio je veliki fan njegove Božanstvene komedije, o kojoj je napisao mnoge radove.