SUPERMASIVNA crna rupa u središtu naše galaksije odjednom je podivljala, odnosno počela je sjajiti snažnije nego ikad, a astronomima nije posve jasno što se događa.
Stoga smo kontaktirali našeg stručnjaka, astrofizičara Mislava Balokovića koji sudjeluje u kolaboraciji Event Horizon Telescope (EHT), a s još dvjestotinjak znanstvenika radio je na prvoj snimci crne rupe u povijesti, te ga upitali što se to točno događa i pretjeruje li se kad se navodi da je naša crna rupa Sagittarius A* odjednom postala najsjajnija otkako je pratimo, odnosno u posljednjih 20 godina.
U dva sata postala 75 puta sjajnija
Neki čitatelji su nakon uvoda možda pomislili da se radi o još jednom senzacionalističkom pretjerivanju, no vjerojatno će promijeniti mišljenje kad saznaju da je crna rupa u središtu Mliječnog puta u razmaku od samo dva sata postala 75 puta sjajnija, što stvarno nije mala brojka.
Astrofizičar Tuan Do sa Sveučilišta California promatrao je 12. svibnja središte naše galaksije koristeći se teleskopom Keck na Havajima. Zapanjila ga je neobično svjetla točka za koju je prvo pomislio da je zvijezda S0-2. No kako je točka postajala sve sjajnija, shvatio je da se radi o našoj supermasivnoj crnoj rupi, piše New Scientist.
"Sve mi je to bilo jako čudno jer nikad nisam vidio crnu rupu ovako sjajnu", rekao je Do.
Naravno, naša crna rupa se zapravo ne vidi. Njena gravitacija je toliko snažna da joj iza određene točke u prostoru više ništa ne može pobjeći.
Crnim rupama tako ne može pobjeći ni elektromagnetsko zračenje, poput rendgenskih zraka, radiovalova, svjetlosti i slično. Dakle, iz nje ne može prema nama doći ništa što mi možemo izravno opaziti, a što bi nam moglo pomoći otkriti kako crna rupa izgleda. No ono što možemo vidjeti su prašina i plin koji se oko nje zagrijavaju.
Iako je Sagittarius A* četiri milijuna puta veća od našeg Sunca, ona zapravo nije tako sjajna kao mnoge druge crne rupe. Obično treperi poput svijeće, a ponekad je čak i jedva vidljiva. Primjerice, na slici dolje je ilustracija veličine crne rupe u M87.
Moguća objašnjenja
Jedno od mogućih objašnjenja ove nedavne i neočekivane aktivnosti naše crne rupe jest da je u procesu intenzivnog hranjenja.
"Možda u nju trenutno pada više plina, što dovodi do veće akrecije i jače svjetlosti", smatra Do.
Naime, prošle je godine obližnja zvijezda S0-2 orbitirala vrlo blizu crne rupe te je time mogla poremetiti plin oko nje i potaknuti ga da što više pada prema crnoj rupi.
Drugo moguće objašnjenje je tajanstveni plinoviti objekt nazvan G2 koji je 2014. prošao pored crne rupe. Tada su neki astronomi očekivali veliki vatromet i aktivnost naše crne rupe Sagittarius A*, no ostali su razočarani pa može biti da se radi o zakašnjelom događaju.
Znanstvenici navode kako je ovakvo ponašanje naše crne rupe još uvijek misterij i nadaju se da ćemo ga sa što više opažanja uspjeti rasvijetliti, s tim da upozoravaju da moramo požuriti jer je naš period promatranja crne rupe ograničen i ovisi o položaju Zemlje i Sunca. Drugim riječima, postoji mogućnost da taj dio galaksije nećemo moći vidjeti još godinu dana.
Bolje rješenje: tajnoviti plinoviti objekt
Upitali smo Mislava Balokovića koja je od navedenih teorija neobičnog sjaja crne rupe u središtu naše galaksije najizglednija.
“Autori su u članku sugerirali povezanost s dva događaja koja su pobudila puno pozornosti proteklih nekoliko godina: prolazak oblaka G2 (2014. godine) i zvijezde S-02 (2018. godine) kroz dio orbite najbliži crnoj rupi. U oba slučaja limitirani smo količinom podataka da bi se bilo koji od dva događaja mogao na neki direktni način povezati s aktivnosti u 2019. godini.
Teorijski je predviđeno da bi oblak mogao pridonijeti povećanju aktivnosti više od zvijezde jer je zvijezda kompaktnija i zato je znatno teže odvojiti plin s njene površine. Međutim, isti efekt povećanja luminoziteta očekuje se od plina koji se i u normalnim uvjetima skuplja oko crne rupe formirajući akrecijski disk, ali je nehomogen pa se s vremena na vrijeme dotok prema crnoj rupi privremeno poveća neovisno o prolasku zvijezda ili oblaka na većim udaljenostima“, rekao je Baloković.
Je li stvarno bila najsjajnija do sada?
“U originalnom istraživanju autori su vrlo oprezni i govore samo o svojim promatranjima s teleskopom Keck. U odnosu na te podatke, koje autori sami najbolje poznaju, izjava da je crna rupa najsjajnija od početka promatranja je točna. No postoji još jedna grupa u Njemačkoj koja prati Sgr A* infracrvenim promatranjima otprilike jednako dugo (možda i malo dulje) i teško je reći u čijim je promatranjima Sgr A* 'most variable', što nije lako kvantificirati. Do sada nije bila viđena amplituda povećanja luminoziteta za 75 puta u infracrvenom svjetlu, koliko ja znam.
Zanimljivo je za napomenuti da je luminozitet u rendgenskom dijelu spektra još varijabilniji i amplitude varijacija idu tipično do faktora 50, ali bilo ih je i do faktora 160“, objasnio je naš astrofizičar.
Koliko dugo ćemo još moći promatrati crnu rupu?
Priupitali smo Balokovića kada počinje razdoblje u kojem više nećemo moći promatrati crnu rupu, hoće li to značajno utjecati na rad EHT-a i jesu li uspjeli snimiti ovaj iznenadni povećani sjaj Sagittarius A*.
“Istina je da je lakše napraviti snimku crne rupe kada je ona sjajnija. Međutim, u slučaju Sgr A*, za EHT to nije limitirajući faktor. Sgr A* je već ionako jedan od najsjajnijih objekata na nebu u radijskom dijelu spektra u kojem se rade EHT promatranja. I Sgr A* i crnu rupu u M 87 promatrat ćemo ponovno u proljeće 2020. Nažalost, 2019. ih nismo promatrali. Ali i da jesmo, ne bismo ih gledali u svibnju kada se iznenada povećala aktivnost Sgr A* jer su nam vremenski uvjeti globalno najbolji (na obje Zemljine polutke!) na prijelazu iz ožujka u travanj“, rekao je Baloković.
“Točno je da se bilo koji dio neba, osim oko polova, može kontinuirano promatrati samo malo više od pola godine s jednog opservatorija na Zemlji. No ipak je malo pogrešno reći da se ne može promatrati cijelu godinu. U New Scientistu je trebalo pisati 'until next year' (do sljedeće godine) umjesto 'for another year' (tijekom godine dana). Teoretski, EHT bi mogao promatrati Sgr A* i izvan dva tjedna godišnje, koliko sad promatramo, ali ta su promatranja komplicirana za izvesti i osjetljiva na vrijeme pa ih radije koncentriramo kada su šanse za dobro vrijeme najbolje. Promatranja sljedećih nekoliko godina namjeravamo izvoditi kao i 2017. i 2018. godine, jednom godišnje u proljeće, a izbor meta će varirati ovisno o znanstvenim prioritetima“, zaključio je.
Mislav Baloković studirao je u Zagrebu, Splitu i na uglednom američkom Caltechu. Sudjeluje u NASA-inu projektu NuSTAR, u kolaboraciji Event Horizon Telescope i postdoktorand je na uglednom Harvardu. Glavna istraživačka zanimacija mu je, kako kaže, rendgensko zračenje aktivnih galaktičkih jezgri.