Početkom godine 1848. godine nitko nije mogao naslutiti kakav kaos će dočekati Europu. Ipak, prije nego što je počeo pravi show u Francuskoj u veljači, odnosno u Beču u ožujku, odnosno diljem pola Europe u ostatku te godine, sve je započelo pobunom u Palermu. Bila je to prva od brojnih revolucija tih godina, a nastojala je smanjiti vlast nepopularnog kralja Ferdinanda Burbonskog.
Kontekst
Razlog zašto se toliko naroda bunilo protiv svojih vlasti te kobne 1848. godine ležao je u činjenici da su, otkako su reakcionari pobijedili Napoleona 1815., na kontinentu vladale konzervativne strukture koje su nastojale očuvati stari sustav.
Stari sustav bio je jednostavan: u njemu postoje oni najvažniji - plemstvo i svećenstvo - koji ne plaćaju poreze, drže sve političke funkcije, vode nesmetano državu i iznad su zakona.
Pored njih postoje svi ostali - njihove poreze određuju plemići, moraju davati posebna davanja Crkvi, a protiv toga se ne smiju buniti; tko progovori protiv kralja - pada mu glava!
Osim toga, nemaju priliku sudjelovati u politici, ne mogu posjedovati neku zemlju ili prostor, a ako kralj pošalje tisuće ljudi u sigurnu smrt jer nije vješt general, možda o tome narod neće ni saznati jer je cenzura bila sasvim normalna stvar.
Našminkani plemići, koji su se po salonima sastajali s uzvišenim svećenicima, uvjeravali su se kako je upravo ovakav sustav dobar. Naglašavali su stabilnost, red i disciplinu. Činjenica da su ga obožavali jer su oni u njemu najbolje prolazili nije bila uopće važna. Zato su Francusku revoluciju smatrali vražjim djelom koje su uspjeli prevenirati.
Palermo
Jug Italije tada se zvao Kraljevstvo Obiju Sicilija. Bila je to monarhija u kojoj je vladao kralj Ferdinand, a država je obuhvaćala otok Siciliju te Napuljsko Kraljevstvo, odakle je Ferdinand i vladao. Kada je Napoleon zaratio s Burboncima i zauzeo Napulj, tamo je proveo pravnu i političku reformu kao i svugdje gdje je vladao.
Naime, objavio je ustav. U njemu je pisalo da se moć u Kraljevstvu Obiju Sicilija dijeli na izvršnu, sudsku i zakonodavnu. Postoje dva doma parlamenta gdje se donose zakoni, a kraljeva moć je limitirana. Ustav je garantirao svim svojim građanima jednakost pred zakonom, pravo na privatno vlasništvo te veće političke slobode.
Taj je ustav trajao koliko i Napoleon. Kada je Ferdinand ponovo preuzeo kontrolu nad Sicilijama 1816. godine, jedva je čekao poderati taj ustav i ponovo vladati bez ikakvih limitacija. Njegov saveznik bila je tada najmoćnija država Europe, Habsburška Monarhija, koja je poticala ukidanje liberalnih ustava diljem Europe jer nisu u skladu sa "stabilnim" sustavom.
U mjesec dana preuzeli cijeli otok
Stanovništvo Sicilije zamjeralo je kralju što je ukinuo ustav, no ipak je dio njih smatrao da je stabilnost starog sustava možda ipak najbolja za njih i njihovog kralja. Rojalistička propaganda potrudila se da većina tako razmišlja.
Od 1840-ih Ferdinand ipak shvaća da narod previše negoduje. Naime, dogodilo se nekoliko loših sezona te je žetva bila slaba, što je automatski podiglo cijene kruha u gradovima. Ferdinand je nekoliko godina obećavao reforme, ali stvari se nisu mijenjale.
Krajem 1847. godine Ferdinand se pozabavio ovim pitanjima. Agrarna reforma trebala je smanjiti cijenu namirnica i tako smiriti situaciju, no u praksi je bila polovična i samo je išla na ruku plemićima koje Ferdinand nije htio uvrijediti.
12. siječnja 1848., nakon što je bilo jasno da cijene kruha neće padati, narod je poludio. Upao je u državne institucije, protjerao stražare, policajce i tamošnje radnike, a tko nije odmah poslušao, ubijen je. Kralj je za to vrijeme uživao u piću u Napulju.
Do kraja mjeseca revolucija nije ostala samo u Palermu, već je pod revolucionarnu vladu potpao cijeli otok. Rojalisti su protjerani, obnovljen je ustav te su najavljene reforme u kojima će cenzura biti potpuno ukinuta, a sloboda tiska postat će nova sicilijanska vrijednost kako vlasti više ne bi nikada lagale kao Ferdinand o agrarnoj reformi.
Premda su revolucionari bili vrlo učinkoviti u uspostavi vlasti na otoku, do 1849. godine već je bilo nekoliko unutarnjih podjela. Ferdinand je to odmah iskoristio te poslao 35.000 vojnika na Siciliju. Koristio je i cijelu svoju mornaricu kako bi opkolio otok i pucao po utvrdama koje su do prije godinu dana čuvali njegovi ljudi.
Njegova akcija ugušila je revoluciju i ponovo je uspostavljena vlast na Siciliji. Među stanovništvom je zaradio novi nadimak Re Bomba, odnosno kralj Bomba, a otok je bio godinama pod okupacijom i strogom kontrolom.
Priča o 1848. godini za Talijane počinje u Palermu, ne u Parizu
Burna povijest juga Italije tu nije završila. Samo desetak godina kasnije napuljske kraljeve iznenadit će talijanski nacionalni heroj Giuseppe Garibaldi koji će sa svojom privatnom vojskom napasti Siciliju. Ipak su to već 1860-e, što znači da je ujedinjena Italija bila na pomolu. 13. veljače 1861. ukinuo je Kraljevstvo Obiju Sicilija.
Reducirana priča o revolucijama 1848. godine obično počinje događanjima u veljači u Parizu, kada je masa unutar tri dana srušila sustav i najavila liberalne reforme. Bio je to početak političkih promjena zbog kojih će Francuska kroz 4 godine ponovo postati Carstvo, a događaji iz Pariza inspirirali su mase u ostalim dijelovima Europe, gdje su svi tražili promjene.
Ipak, priča o 1848. počinje već mjesec dana ranije u Palermu. Sicilijanci se rado prisjećaju svoje ponosne epizode iz 1848., a jedan od središnjih trgova zove se upravo po vođi revolucije Ruggeru Settimu.