Foto:
DOK SE Hrvatska bavi velikim nacionalnim pitanjima iz prošlosti, ne prođe nekoliko tjedana da se po portalima ne pojavi vijest uvijek istog naslova: "Ženu XY ubio suprug/bivši/partner".
Policija i istražni organi odrade svoje (obično je događaj kriminalistički vrlo jednostavan – leš žene i ubojica koji nije baš daleko odmakao ili je već i presudio sam sebi), političari kažu jednu ili dvije prigodne, HDZ i SDP se malo posvađaju oko Istanbulske konvencije i to je to.
Za par tjedana, neka druga žena dobije metak. Ili nož. Obično su dvije verzije priče: u prvoj je u pitanju bračno nasilje muškog partnera. U drugoj je u pitanju žena koja je odbila vezu s nasilnikom, a njegov ego to ne može podnijeti. Pa ubija nju, a ponekad uštedi državi na troškovima suđenja te ubije i sebe. Danas je temeljna osobna sigurnost u Hrvatskoj, što god tko pričao, na prilično visokoj razini – te stoga obiteljsko nasilje dolazi na prvo mjesto nasilnih smrti nakon pogibije u prometu. U Hrvatskoj je prošle godine ubijeno 20 žena, najviše u zadnjih sedam godina. Njih 18 ubile su njima bliske osobe ili partneri. Opširnije
Ukratko, za žene u Hrvatskoj nije opasna ni šetnja mračnim ulicama, ni pusti parkovi, ni noćni klubovi, niti bilo koje iz opće predaje opasno mjesto – opasno mjesto je stan i ponajviše bliža rodbina i partneri. A politika se tu plaši uredovati. Ne žele ništa napraviti. Bilo kakva veća promjena dirala bi „zonu komfora“ velikih stranaka. Naime, hrvatske političke elite mrze promjene koje bi tražile dodatno angažiranje, koje bi dirale postojeći sustav nerada i neodgovornosti, koje bi ulazile u obiteljske odnose. Takve promjene nikoga ne zanimaju.
Istanbulska konvencija
Dobar primjer funkcioniranja hrvatske političke elite je primjer neratificiranja takozvane Istanbulske konvencije (punim nazivom: Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji). Naravno da Konvencija bez primjene neće spasiti ni jedan život, naravno da je opće pisana (jer mora uključivati i zemlje od nordijskih do onih gdje još postoje tragovi ropstva), no njena neratifikacija u Hrvatskoj je vrlo zanimljiva.
Prije tri godine HDZ je tako grmio: "Potrebno je što prije ratificirati Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (tzv. Istanbulska konvencija). Većina europskih zemalja ju je ratificirala i pitanje je zašto to Hrvatska još nije učinila. Pozivamo resorno ministarstvo i ministricu Milanku Opačić da u što kraćem roku pripreme Konvenciju za ratifikaciju u saboru - kao prvi obvezujući dokument koji prepoznaje nasilje u obitelji i ženama kao temeljno kršenje ljudskih prava. Konvencija propisuje i ukazuje na izrazitu važnost medija na prepoznavanju, prijavljivanju i sprečavanju obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama", govorili su tada HDZ-ovci. Opširnije.
U međuvremenu, vlast je preuzeo HDZ koji je opet zaustavio ratificiranje Istanbulske konvencije jer po nekima s krajnje desnice i crkvenih krugova Konvencija uvodi „rodnu ideologiju“, a HDZ se naravno želi svidjeti krajnjoj desnici i Crkvi. Spomenimo kako je Konvenciju bezrezervno ratificirala jedna katolička Italija te, uz par manjih rezervi, iznimno desno orijentirana Poljska. Što je to u Hrvatskoj što je neprihvatljivo, a prihvatljivo je jednoj Poljskoj? Naravno sada SDP grmi, Bernardić nedavno kaže: "Pozivam vladu da ne oklijeva više ni sekunde, već sljedeći tjedan konvenciju možemo izglasati u parlamentu." Luda kuća!
Negdje u svemu tome se gube razumni glasovi, primjerice HDZ-ove eurozastupnice Dubravke Šuice koja je za N1 rekla: "Previše se diže buke oko toga i previše je podjela u Hrvatskoj da bi sad Istanbulska konvencija postala tema u Hrvatskoj. Činjenica je da je njen osnovni cilj zaštita žena od nasilja, to je ono što je ona željela postići. Ja sam bila i u Vijeću Europe i bavila sam se s tom tematikom. Ima nekih točaka koje se odnose na definiciju roda koje se mogu tumačiti ovako i onako, ali mislim da njezin cilj nije to."
Za hrvatske prilike Konvencija je samo simbol – simbol kako nešto treba napraviti. A to se u biti ne sviđa hrvatskim političkim elitama. Potrebno je odgajati društvo, ono isto društvo gdje ih previše misli kako je „normalno“ udariti ženu, a priznat ćete – eliti je puno ljepše pričati opće priče o ravnopravnosti uz večernje haljine i koktele od škampi, nego doći u rizik sukoba s tisućama primitivaca koji znaju biti i neugodni, i agresivni, i opasni. Puno je ugodnije o pitanjima obiteljskog nasilja pričati na kakvoj konferenciji uz slajdove i kekse, nego donijeti propise koji će nasilnika staviti iza rešetaka i to tako da mu je sasvim jasno koji ministar ili vlada stoje iza toga što gleda Mjesec kroz prozorčić ćelije.
Pomoć ženama traži promjene
Pomoć ženama u opasnosti traži promjene u društvu i u vlasti, promjene na koje politika nije spremna. Traži odgovarajući broj stanova za žrtve nasilja – ali općinske i gradske stanove bolje je podijeliti političkim simpatizerima. Traži odgovarajuće učinkovit sustav socijalne skrbi – ali onda u njemu trebaju biti stručnjaci, a ne podobnici. Traži i brzo i efikasno kažnjavanje, a agresivne budale mogu onda postati opasne i prema svima koji su sudjelovali u njihovu kažnjavanju. Traži i otvoreno reći kako je barem dio nasilja u obitelji uvjetovan alkoholom, ali to znači priznati kako je alkoholizam debelo prisutan u hrvatskim domovima i kako je jedan od najvećih društvenih problema. Tko je od političara spreman jasno reći kako dnevno popiti toliko da se osjeti djelovanje alkohola predstavlja bolest?
U Hrvatskoj nitko ništa ne bi istinski mijenjao – salonske borbe oko Istanbulske konvencije samo su igra za naivce, mogli su je ratificirati i jedni i drugi. U međuvremenu, žene i dalje ubijaju, a cijeli problem ostaje na noćnim policijskim patrolama, ponekom socijalnom radniku i marljivijem općinskom sucu. Bez strategije, bez plana, bez razumijevanja.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala