POVIJEST se ubrzala; nemoguće je postalo moguće. Promjene koje prije dva tjedna nitko nije mogao ni zamisliti sada se događaju nevjerojatnom brzinom. Kako se pokazalo, nacije nisu puki igrači u stolnoj igri Rizika. One nemaju, kako su neki akademici dugo zamišljali, vječne interese ili trajne geopolitičke orijentacije, fiksne motivacije ili predvidljive ciljeve. Niti ljudska bića uvijek ne reagiraju onako kako bi trebala reagirati, za The Atlantic piše Anne Applebaum, stručnjakinja za međunarodne odnose i autoritarne sustave.
Prošli tjedan nitko tko je analizirao nadolazeći rat u Ukrajini nije zamišljao da bi osobna hrabrost ukrajinskog predsjednika i njegovi emotivni pozivi na suverenitet i demokraciju mogli poremetiti planove ministara vanjskih poslova, direktora banaka, poslovnih direktora i tisuća običnih ljudi. Malo je tko zamišljao da bi zlokobni televizijski nastupi i brutalne naredbe ruskog predsjednika u samo nekoliko dana mogli promijeniti međunarodnu percepciju Rusije.
Paranoično divljanje Putina uplašilo i one koji su do prije nekoliko dana hvalili njegov "zdrav razum"
A ipak se sve to dogodilo. Hrabrost Volodimira Zelenskog dirnula je ljude, čak i tvrdoglave izvršne direktore naftnih kompanija, čak i dosadne diplomate naviknute na stereotipne izjave. Paranoično divljanje Vladimira Putina istodobno je uplašilo čak i ljude koji su prije nekoliko dana hvalili njegov "zdrav razum".
On zapravo nije netko s kim možete poslovati, kao što su mnogi u Berlinu, Parizu, Londonu i Washingtonu pogrešno vjerovali; on je hladnokrvni diktator koji rado ubija stotine tisuća susjeda i osiromašuje svoju naciju, ako je to ono što je potrebno da bi ostao na vlasti. Kako god rat završi - a mnogi scenariji su još uvijek zamislivi - već živimo u svijetu s manje iluzija.
Merkel je govorila o demokratskim vrijednostima, ali se u praksi više brinula o ekonomiji
Pogledajte Njemačku, naciju koja je provela gotovo 80 godina definirajući svoj nacionalni vlastiti interes u čisto ekonomskim terminima. Ako je vlada nekog udaljenog područja gdje Nijemci kupuju i prodaju robu bila represivna, Nijemci za to nikada nisu bili krivi.
Ako je vojna agresija preoblikovala vanjske granice Europe, to je također bilo periferno za Njemačku. Bivša kancelarka Angela Merkel, iako je puno govorila o liberalnim i demokratskim vrijednostima, u praksi je daleko više brinula o stvaranju dobrih uvjeta za njemačko poslovanje, gdje god se poslovalo.
Taj stav kojim se prvenstvo daje ekonomiji zarazio je njezinu naciju. Nedugo nakon ruske aneksije Krima 2014. godine, Applebaum je sudjelovala u panel diskusiji u Njemačkoj o "najvećim prijetnjama Europi". Zbog aktualnosti, govorila je o Rusiji i pretpostavljala da će to činiti i ostali govornici.
No, bila je u krivu. Jedan od ostalih panelista nazvao ju je ratnom huškačicom. Drugi je glasno tvrdio da je najveća prijetnja predloženi trgovinski sporazum koji bi Amerikancima omogućio da njemačkim supermarketima prodaju piletinu opranu u kloru.
Scholz je sve to u pola sata bacio kroz prozor
Applebaum se i danas sjeća tog detalja jer nije znala za veliku raspravu o kloriranoj piletini koja je tada zahvatila Njemačku i morala se o tome dodatno raspitati. Ali od tada je mnogo puta imala slična iskustva.
Gostovala je u njemačkom televizijskom programu prije dva tjedna, zajedno s trojicom njemačkih političara koji su već tada tvrdili da je, unatoč tisućama vojnika i oklopnih vozila na granicama Ukrajine, jedino zamislivo rješenje dijalog.
U subotu je u 30-minutnom govoru aktualni njemački kancelar Olaf Scholz sve to bacio kroz prozor. Rekao je da Njemačkoj trebaju avioni koji lete, brodovi koji plove i vojnici koji su optimalno opremljeni za svoje misije, te da njemačka vojska treba odražavati njemačku veličinu i važnost.
Nijemci su konačno shvatili lekciju povijesti...
Njemačka vlada napravila je potpuni zaokret i čak će poslati oružje Ukrajini: 1000 protutenkovskih oružja i 500 projektila Stinger. Još nevjerojatnije, ovaj zaokret od 180 stupnjeva ima podršku nevjerojatnih 78 posto njemačke javnosti, koja sada kaže da podržava mnogo veću vojnu potrošnju i da će to rado platiti.
Ovo je temeljna promjena u njemačkoj definiciji same sebe, u njezinom razumijevanju svoje prošlosti. Nijemci su konačno shvatili da lekcija njihove povijesti nije da Njemačka mora zauvijek ostati pacifistička. Pouka je da Njemačka mora braniti demokraciju i boriti se protiv moderne verzije fašizma u Europi kada se pojavi.
...i u tome nisu jedini
Ali Nijemci nisu jedini koji su se promijenili. Diljem Europe ljudi shvaćaju da žive na kontinentu na kojem rat, u njihovo vrijeme, u njihovim zemljama, više nije nemoguć. Parole o europskom "jedinstvu" i "solidarnost" sada počinju imati neko značenje, zajedno sa "zajedničkom vanjskom politikom", frazom koja je u Europskoj uniji do sada uglavnom bila fikcija.
U teoriji, EU ima jednog glasnogovornika za vanjsku politiku, ali u praksi su europski čelnici taj posao dali ljudima koji malo znaju o Rusiji i čija je rezervna pozicija kada se Rusija loše ponaša uvijek izraz "duboke zabrinutosti".
Prethodna visoka europska predstavnica za vanjsku politiku, Federica Mogherini, više je bila zainteresirana za odnose Europske unije s Kubom nego s Kijevom. Sadašnji nositelj te dužnosti, Josep Borrell, prošle je godine došao na sastanak sa svojim ruskim kolegom i činio se iznenađenim što se prema njemu odnose s prezirom.
Ali sada je sve odjednom drugačije. "Duboka zabrinutost" zamijenjena je stvarnom akcijom. Manje od tjedan dana nakon početka invazije, Europska unija ne samo da je najavila oštre sankcije ruskim bankama, tvrtkama i pojedincima - sankcije koje će utjecati i na Europljane - već je ponudila i vojnu pomoć od 500 milijuna dolara Ukrajini.
Pojedine europske države, od Francuske do Finske, također šalju oružje i primjenjuju vlastite sankcije. Francuzi kažu da sastavljaju popis imovine ruskih oligarha, uključujući luksuzne automobile i jahte, kako bi ih zaplijenili.
Ukrajina više nikad neće biti ista
Europljani su također naglo odbacili neke od svojih sumnji u članstvo Ukrajine u njihovim institucijama. Europski parlament u ponedjeljak ne samo da je zamolio Zelenskog da govori u videoprijenosu nego mu je uputio ovacije. Parlamentarni zastupnici s cijelog kontinenta izglasali su prihvaćanje njegove prijave za članstvo Ukrajine u EU.
Pristupanje EU je dug proces i neće se dogoditi odmah, čak i ako Ukrajina iz ovog sukoba izađe netaknuta. Ali ideja je pokrenuta. Sada je to dio kolektivne mašte kontinenta.
Ni sama Ukrajina više nikada neće biti ista. Stvari se događaju jako brzo, a raspoloženja i emocije mijenjaju svakog sata i svakog dana, da je teško odrediti što će se sljedeće dogoditi ili predvidjeti kako će se ljudi osjećati u vezi s tim.
Ali sigurno je da su događaji ovog tjedna promijenili ne samo percepciju svijeta o Ukrajini nego i percepciju Ukrajinaca o sebi samima. Dugo prije ovog rata, razgovori u Washingtonu i Berlinu uvijek su bili usmjereni na Putina i Joea Bidena, Sergeja Lavrova i Antonyja Blinkena, NATO i Rusiju.
Iskustvo u borbi protiv ruske propagande se konačno isplati
Ovo su bili razgovori koji su se svidjeli akademicima i stručnjacima: velike teme, velike zemlje. U ovom razgovoru Ukrajina je, kako je to rekao politolog John Mearsheimer 2014. godine, bila ništa drugo nego "tampon-država od ogromne strateške važnosti za Rusiju". Ali Ukrajinci su sada sebe stavili u središte priče i oni to znaju.
Kao rezultat toga, tisuće ljudi donose odluke koje prije dva tjedna nisu mogli zamisliti. Ukrajinski sociolozi, baristi, reperi i pekari pridružuju se teritorijalnoj obrani. Mještani stoje ispred ruskih tenkova, vičući "okupatori" i "ubojice" na ruske vojnike koji pucaju u zrak.
Građevinski radnici s unosnim ugovorima u Poljskoj ostavljaju svoje alate i voze se vlakom kući kako bi se pridružili otporu. Desetljetno iskustvo u borbi protiv ruske propagande konačno se isplati jer Ukrajinci stvaraju vlastiti protunarativ na društvenim mrežama.
Mnogi Rusi uopće ne shvaćaju što se događa u Rusiji?
Objavljuju videozapise u kojima ruskim vojnicima govore da idu kući svojim majkama. Intervjuiraju zarobljene ruske ročnike tinejdžere, a videoisječke stavljaju na internet. Čak i ako ovo završi loše, čak i ako bude još krvoprolića, svaki Ukrajinac koji je proživio ovaj trenutak uvijek će se sjećati kakav je osjećaj pružati otpor i to će također biti važno u narednim desetljećima.
A što je s Rusijom? Je li Rusija osuđena da zauvijek bude revanšistička država, bivše carstvo koje gleda unatrag, koje stalno želi povratiti svoju staru ulogu? Moraju li ovom ogromnom, kompliciranom, paradoksalnom nacijom uvijek loše i okrutno vladati elite koje žele ukrasti njeno bogatstvo ili tlačiti njezin narod? Hoće li ruski vladari uvijek sanjati o osvajanju umjesto o blagostanju?
Trenutačno mnogi Rusi uopće ne shvaćaju što se događa u Ukrajini. Državna televizija još nije priznala da je ruska vojska napala Kijev raketama, bombardirala spomenik Holokaustu ili uništila dijelove središta Harkova i Mariupolja. Umjesto toga, službeni propagandisti govore Rusima da se provodi policijska akcija u pokrajinama na dalekom istoku Ukrajine.
Javnost ne dobiva informacije o žrtvama, ratnoj šteti ili troškovima. Opseg sankcija nije objavljen. Slike koje se vide diljem svijeta, na primjer, bombardiranje televizijskog tornja u Kijevu, ne mogu se vidjeti u ruskim večernjim vijestima.
Informacije cure čak i u strogo kontroliranu Rusiju
Pa ipak, postoji snažan i dosljedan dotok alternativnih informacija. Jurij Dud, slavni bloger s pet milijuna fanova na Instagramu, objavio je fotografiju bombardirane zgrade u Ukrajini. YouTube kanal Alekseja Navalnog, zatvorenog ruskog disidentskog lidera, jednako je jasan za svojih 6.4 milijuna pretplatnika.
Njegovi suradnici osuđuju rat, kao i produljenje njegove zatvorske kazne, a oboje su dio iste priče o unutarnjoj i vanjskoj represiji. Milijuni Rusa znaju, jer imaju prijatelje i rođake u Ukrajini, da je Putin napao susjeda kojeg ne smatraju svojim neprijateljem. Neki su zvali te prijatelje, plačući preko telefona, da se ispričaju.
Što bi se moglo dogoditi u Rusiji kada bi se ova priča proširila i detalji postali jasniji? Što ako Rusi na kraju budu u mogućnosti vidjeti iste mučne slike koje vidimo i mi? Što ako cijena ovog besmislenog nasilja i njima postane opipljiva? Nepopularnost ovog rata će rasti, a kako bude sve veća, tako će rasti i druga Rusija - drugačija Rusija koja je oduvijek bila tamo.
Rusi koji su preplavili ulice 1991. godine kako bi podržali pad Sovjetskog Saveza, Rusi koji su prosvjedovali zbog lažiranih izbora 2011., Rusi koji su se u velikom broju diljem zemlje protestirali protiv uhićenja Navalnoga 2021., Rusi, bogati i siromašni, urbani i ruralni, koji ne žele da njihova zemlja bude carstvo zla i možda će se njihov broj dovoljno povećati da bude važan. Možda će jednog dana promijeniti i prirodu svoje države.