Igor Rudan, jedan od najuspješnijih i najcitiranijih hrvatskih znanstvenika, član Kraljevskog društva u Edinburghu i pokretač Škole za 21. stoljeće, za Index je napisao seriju tekstova o (ne)održivosti svijeta. Rudan često oštro i argumentirano komentira društvene događaje u Hrvatskoj i svijetu, a mi u nastavku donosimo četvrti tekst iz Rudanovog serijala. Prvi možete pročitati ovdje, drugi ovdje, a treći ovdje.
>> (Ne)održivost svijeta (I): Što se uopće događa i je li stanje alarmantno?
>> (Ne)održivost svijeta (II): Što i kako činiti ako zaista želimo napredak?
>> Neodrživost svijeta (III): Arhitektura kolapsa
JOŠ jedan izazov s kojim će se čovječanstvo suočiti u doglednoj budućnosti je porast troškova zdravstvene zaštite, koji bi svojom brzinom mogao značajno nadmašiti ekonomski rast. Ovo je dobar primjer "izazova" na kojem trebamo zahvaliti dosadašnjim razvojnim uspjesima. Industrijalizacija i slobodno tržište omogućili su ljudima kvalitetniju prehranu, bolje programe prevencije, smanjenje brojnih rizika za zdravlje, efikasnije liječenje oboljelih, veću sigurnost od nesreća i bolju zaštitu na radu. Rast proizvodnje roba i usluga doveo je i do većeg bogatstva država. One su tada mogle financirati i bolju zdravstvenu zaštitu, prevenciju zdravstvenih rizika i ulaganja u medicinska istraživanja te su ljudi u najbogatijim državama počeli živjeti sve dulje.
Troškovi za zdravstvo su mali u zemljama u kojima ljudi umiru rano
U vrlo siromašnim državama većinu stanovništva čine djeca i mladi. Ljudi ondje i dalje umiru rano, često od zaraznih bolesti, a vrlo starih je jako malo. Stoga su i troškovi zdravstvene zaštite po stanovniku relativno mali, a usmjereni su pretežno na akutne zarazne bolesti. U ekonomski uspješnim zemljama, međutim, s ekonomskim rastom ljudi počinju imati sve manje djece. Pritom se stariji ljudi efikasno liječe i održavaju na životu te ih je sve više. Izazov koji nikada ranije nije viđen na Zemlji bit će u tome što jedna vrsta, tj. čovječanstvo, zahvaljujući socio-ekonomskom razvoju počinje znatno pomicati svoju očekivanu životnu dob i biva prosječno sve starija. Štoviše, postaje zamislivo kako će većinu naše vrste vremenom činiti "stare" jedinke koje više nemaju sposobnost reprodukcije, a to nas čini ranjivijima na opstanak.
Zdravstvo je najefikasnije kada se minimalnim paketom najjeftinijih, ali i najefikasnijih zdravstvenih usluga dopre do svakog stanovnika u državi. Sveobuhvatnost zaštite i jednakost svih u tom minimumu zdravstvene zaštite ključ su efikasnosti. Države određuju koliki minimum zdravstvenih usluga mogu osigurati za svakoga, kako namjeravaju doprijeti do svakog stanovnika i osigurati usluge približno jednake kvalitete za sve. Ako pojedinci žele plaćati dodatne, znatno skuplje usluge kako bi dobili još više, oni to najčešće i mogu. Iznimno je važno dogovarati i plaće zdravstvenih djelatnika. Za uložen novac zdravstvo je to efikasnije što su zdravstveni djelatnici voljni raditi za manje plaće, a pritom imaju veću razinu znanja i sposobnosti. Od ostatka sredstava namijenjenih liječenju potrebno je odlučiti koji će lijekovi biti besplatni za sve, koji dostupni uz doplatu, a koje će oboljeli morati sami plaćati. Najbolji se rezultati u zdravstvu postižu preciznim planiranjem temeljenim na odličnom razumijevanju demografije stanovništva, zdravstvenih potreba i zahtijeva, kao i cijena zdravstvenih intervencija i njihova učinka, komponenti zdravstvenog sustava, stanja infrastrukture te stalnom optimizacijom cijelog sustava.
Ekonomski rast mora biti dovoljan kako bi pokrio zdravstvene potrebe
Za razumijevanje ovoga vjerojatnog izazova koji nas očekuje - sve bržeg rasta troškova zdravstvene zaštite starih ljudi - važno je pratiti međuodnos tri bitna parametra: stope ekonomskog rasta, porasta prosječne starosti ljudske vrste i porasta ukupne količine zdravstvenih potreba čovječanstva. Naime, bitno je da budući ekonomski rast bude dostatan za pokrivanje što više zdravstvenih potreba i zahtjeva prema sustavu zdravstvene zaštite ili da barem omogući održavanje već dosegnute razine zdravstvenih usluga. Međutim, ne bi bilo dobro da sve veći broj zdravstvenih potreba počne ostajati nepodmiren.
S porastom starosti stanovništva količina zdravstvenih potreba i zahtjeva ljudske vrste neće rasti proporcionalno starenju, već znatno brže. To je stoga što liječenje bolesti koje zahvaćaju vrlo stare ljude - npr. one stare 85 ili više godina - prosječno košta znatno više nego liječenje bolesti koje zahvaćaju ljude u dobi od npr. 65. do 74. godine. U najrazvijenijim zemljama troškovi liječenja i skrbi za oboljele od gubitka pamćenja koje se pojavljuje u vrlo starih osoba - tj. demencije, koja uključuje i Alzheimerovu bolest - počeli su nadmašivati troškove liječenja dva najvažnija uzroka smrti - zloćudnih tumora i kardiovaskularnih bolesti. Uz to, vrlo stari ljudi često imaju i nekoliko usporednih bolesti te se liječe od njihovih uznapredovalih oblika, što je vrlo skupo. Nije stoga rijetkost da se većina sredstava koja je osoba uplaćivala tijekom života za zdravstveno osiguranje na kraju potroši na produljenje njezina života za dvije ili tri godine, kada već zađe u devedesete, a pritom je takav život i vrlo nekvalitetan.
Starenje stanovništva najteže će pogoditi Kinu
Prvi je, dakle, izazov predviđeni porast troškova zdravstvene zaštite koji će pratiti starenje svjetskog stanovništva, a pogotovo sve veći udio ljudi iznad 85 godina. Od svih zemalja svijeta, on će vjerojatno najteže pogoditi Kinu jer tamo će omjer starih prema mladima rasti najbrže na svijetu. Razlog je tome što je Kina od 1979. godine uvela "politiku jednog djeteta" te će ona vremenom postati ogledni primjer ostalim zemljama za rješavanje ovog izazova kada udio starih ljudi među stanovništvom dramatično poraste u odnosu na mlade. I zemlje s negativnim demografskim trendovima, poput onih u jugoistočnoj Europi, bit će također značajno pogođene.
Tijekom idućih desetljeća količina zdravstvenih potreba i zahtjeva u svijetu brzo će rasti. Zato bi trebalo doći i do ekonomskog rasta, kako bi razina zdravstvenih usluga mogla ostati na sadašnjoj razini. Ako troškovi zdravstvene zaštite počnu rasti brže od ekonomskog rasta, trebat će pribjeći nekim novim rješenjima. Načelno, bit će potrebno povećati poreze ili unutar postojećih proračuna neproporcionalno povećavati udio izdvajanja za zdravstvo. Uz to, moguće je i unaprjeđivati efikasnost postojećih zdravstvenih sustava kako bi oni mogli odgovoriti na povećan broj zdravstvenih zahtjeva po istoj cijeni. Treba se nadati i da će znanstvena istraživanja, financirana iz državnih proračuna, ali i privatnih firmi i filantropskih zaklada, donijeti neka sasvim nova, a trenutno nepostojeća rješenja. Ta bi rješenja mogla smanjiti troškove zdravstvene zaštite i učiniti ljude zdravijima. Naposljetku, moguće je i da ekonomski rast ubrza i nadmaši rast zdravstvenih potreba, što bi se moglo i dogoditi uz masovnu robotizaciju, povećanje produktivnosti i ubrzanje ekonomskog rasta.
Je li rješenje u eutanaziji?
Trenutno najvjerojatniji scenarij je da ćemo barem u nekom razdoblju, kao čovječanstvo, doći u situaciju u kojoj će starenje stanovništva početi vršiti pritisak na proračune država. Bit će sve teže osiguravati zdravstvenu zaštitu svima kojima je potrebna, a posebno vrlo starima. Zanimljivo je pritom, promatramo li ovaj izazov kroz prizmu očuvanja ljudske vrste, da održavanje vrlo starih ljudi na životu ne povećava vjerojatnost čovječanstva da preživi na Zemlji. Njihovo je održavanje na životu prije svega naša kolektivna moralna obveza. Uz to, starenje je dobrodošla popratna pojava svega što je ekonomski rast i razvoj temeljen na slobodnom tržištu učinio do sada za ljude.
Zamislivo je, stoga, da se u situaciji ozbiljnog pritiska troškova zdravstva na proračun država u javnosti nekih zemalja pojave glasovi koji će zagovarati eutanaziju. Ispuni li se jako bolesnim ljudima osobna želja da umru nešto ranije no što bi umrli uz pomoć zdravstvenog sustava, troškovi zdravstvene zaštite bi se na taj način smanjivali. Među Nizozemcima, koji danas vjerojatno predvode svijet u takvom pristupu, danas je već svaka četvrta smrt inducirana, ali postoje i zemlje u kojima se još uvijek razmišlja sasvim drugačije i u kojima je ovakav pristup kulturološki neprihvatljiv.