PLAVE oči gospođe Schmidt i pravilne crte lica ostaci su njezine negdašnje ljepote o kojoj nepobitno svjedoče stare fotografije po zidu. Uz njih su i brojna priznanja što ih je stekla na raznim natjecanjima, kažu da je bila vrhunska kuharica. Tu su i slike njezinih najbližih - supruga, djece, unučadi. Ali ona se svega toga ne sjeća, ona ne zna tko su sva ta lica, ona ne zna ni tko je ona sama.
Možda to čeka i vas
Kad god sam ulazio u njezinu sobu, uplašeno bi uzviknula. Dođe li joj suprug (a on je u tome vjerno ustrajavao), ona bi samo odsutno gledala, možda tek sluteći da joj je on odnekud poznat. Ona više ništa ne može samostalno obavljati, ne zna čemu služe žlice, ne odlazi na toalet, potpuno je prepuštena brizi njegovatelja u domu.
Takvih sudbina imate koliko god hoćete, vjerojatno će petina vas koja ovo čita jednoga dana biti kao gospođa Schmidt. Možda i ja, koliko god da u mojoj familiji nije bilo demencije.
Ja sam svojima po tom pitanju dao vrlo jasan naputak - ne uvede li Njemačka dotad eutanaziju, neka me odvedu u Nizozemsku ili Švicarsku i prekinu tu agoniju. Ne dopuštam da od mene ostane samo ljuštura i da onda netko na tu ljušturu troši vrijeme, snagu i novac. Mene ovakvo umiranje plaši više od bilo kakvog raka ili svih onih drugih strahovitih bolesti kakve opisuju udžbenici iz patologije.
Inače se ne bojim smrti, spreman sam na nju kad god - metaforički rečeno - bude došla po mene, jedino ne želim ostati u onom obliku života koji više nema smisla, nego nudi samo patnju i meni i mojim bližnjima. Ne kažem time ništa novo, zapravo smjerno pretpostavljam da tako razmišlja možda i većina običnih ljudi.
Država je dužna osigurati dostojanstvenu smrt
Stoga mislim da je jedna od dužnosti države osigurati dostojanstvenu smrt svakome čovjeku. Tu se političari ne bi trebali previše sustezati jer sve to i njih jednoga dana čeka, možda čak i umiranje poput onog gospođe Schmidt. Treba donijeti zakon koji će stvari jasno regulirati i nadzirati.
Nažalost, dok su neke zemlje već to donijele, a neke već ozbiljno o tome razmišljaju i raspravljaju, u Hrvatskoj se o toj temi šuti, kao da kod nas ljudi umiru samo poput biblijskih patrijarha, siti života, okruženi svojim bližnjima, prisebni do smrtnoga časa. Kao da kod nas nema gospođe Schmidt, kao da kod nas nema neizlječivih bolesnika čiji je svaki trenutak dug kao vječnost ispunjena paklenim mukama.
Eutanazija u zemlji korupcije
Doduše, ja sam svjestan da postoje i objektivni problemi - u državi u kojoj se mito smatra narodnim običajem lako je zamisliti brojne zlouporabe i prava na dostojanstvenu smrt. Točno već unaprijed znate kako će biti onih koji će da bi naslijedili kuću na moru ili parcelu u centru grada poslati na put bez povratka i krepku staricu koja bi mogla još dosta poživjeti. I priznajem da bih dvaput razmislio prije donošenja zakona o eutanaziji u Hrvatskoj.
Neki se plaše - što opet nije bez osnova - da bi donošenje takvih zakona u nekoj budućoj diktaturi moglo značiti da pravo da se umre preraste u dužnost da se umre. Ono, stari ste i beskorisni, s kojim pravom trošite naše resurse? Iako je bilo takvih društava u kojima se stare prepuštalo smrti radi puke uštede, toplo se nadam da nam se takva povijest neće ponoviti.
Crkva protiv eutanazije
Drugi problem koji priječi donošenje ovakvog zakona jest negativan stav Katoličke crkve o eutanaziji. Crkva ističe svetost života, što se temelji na učenju o čovjeku kao Božjem obličju. Prevedeno na običan jezik - čovjek se razlikuje od svih drugih bića i njegov život ima apsolutnu vrijednost od trenutka začeća pa sve do izdahnuća. Jedini koji ima pravo odlučiti da netko umre jest sam Bog kao apsolutni suveren svemira i naših života.
Naravno, nije teško zamisliti cijeli niz prigovora ovakvom učenju. Sve ono što danas znamo o drugim živim bićima umanjuje tu apsolutnu posebnost čovjeka, stoga nisu toliko u krivu ni oni koji zabranjuju i ubijanje drugih životinja.
Ili, ako ste već vjernik, razmislite dobro koliko je zapovijed "Ne ubij!" relativizirana u samoj Bibliji (i kršćanskoj povijesti), u kojoj se ubijalo i zlikovce i inovjernike i žene i djecu. U nekim svetopisamskim tekstovima ubija se po izričitoj božanskoj zapovijedi, u nekima se jednostavno ubija i pisac se ne osjeća obaveznim da o tome uopće raspravlja. Ono što bi se reklo "business as usual" ili, narodski, tako to inače ide.
Svatko neka se drži svojega
Ali mene ne zanima ta rasprava o metafizičkim pitanjima. Ako ste vjernik i želite živjeti sve do trenutka dok vam Bog ne uzme dušu, slobodno tako živite i tako umrite, nitko vam ne brani.
Možda u Hrvatskoj zaista većina ljudi tako razmišlja (premda se u to ne bih kladio). Ako je tako, onda će većina ljudi strpljivo čekati smrt, čak i onda kad im od života ostaju samo bol i neizreciva muka. Imam i određenog respekta prema ljudima s takvim stavom.
Neki od njih su uistinu stoički hrabri i spremni na sve neugodnosti završnog životnog čina; neki su, da si ne lažemo, obične kukavice koje se stalno nadaju da će se nekim čudom izbaviti od neizlječive bolesti.
Samo pustite na miru one koji tako ne misle. Mi nismo nikakva manjina koja terorizira većinu (mi nismo uopće manjina), mi vama apsolutno ničim ne stvaramo probleme. Niti propovijedamo onu famoznu "kulturu smrti", nego samo želimo živjeti dok to ima smisla.
Najkraće rečeno: vi budite gospođa Schmidt, ja neću.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala