KAD PROĐEŠ tiho pokraj njih dvojice izlivenih u bronci, onako gordih i stamenih, dok se jedan drži za srce, a drugi za međunožje, onda kad se sasvim utišaju zvukovi automobila i gradske vreve, kunem se da ih možeš čuti kako pričaju.
"E, daj mi onu izrecitiraj od čega je, onu Quattro Staljine", reći će Predsjednik radosno, sve oblizujući svoje tanjušne usnice.
"Irudati, misliš valjda Quattro Stagione?!", prelistavat će Goja brzopotezno kanadski menu u glavi.
"Ma šta mi sad Ljilju Vokić glumiš, nema potrebe da se kurčiš, nego recitiraj, vidiš da mi se stomak zalijepio za leđa", zagrmio je El Presidente da su se jezivo stresli svi vijenci brižno načičkani oko spomenika. Cvijeće je već uvelo, ali ljubav je stajala čitka na natpisu "Vaš vjerni HaDeZe BIH." A Goji nikad nisi trebao dvaput govoriti. Ozbiljnost situacije oduvijek je u njegovim gustim obrvama izazivala potpuni erektivni uzlet i za čas se pribrao.
"Paaa, ide u nju maslinova ulja, mozzarelle, pršuta, parmezana, jaja, artičoka...", pazio je dobro da nešto ne zaboravi, dok mu je pred očima blinkala njegova najveća noćna mora - fluorescentna reklama na prekooceanskoj pizzeriji. Brončanom rukom obrisao je nepostojeći znoj s brončanog čela kad je napokon uvidio da to bijaše samo ružna prikaza prošlosti te da se zapravo nalazi u tučku hrvatstva, na svom Širokom Brijegu.
"Artičoke", prekinuo ga je Predsjednik nervozno – ima li artičoka u Hercegovini??!
Goja se uspravio, prislonio ruke uz bedra, uzdignuo pogled gore ka Crkvi i prozborio odlučno kao prije sraza s kordunskim korpusom:
"Bit će u Hercegovini i paličnjaka koji žongliraju narančama, samo ako Vi to poželite!"
Od ljepotice nastaje kurva
Nažalost nemamo paličnjaka, ali ni sa čim drugim apsolutno ne oskudijevamo. Egzotičnih primjeraka na svakom koraku, a s Hercegovinom žonglira tko god stigne. Sama hercegovačka tragedija je egzotična u svakom svom činu, s gradacijskim momentima snažnijim nego u Okovanom Prometeju, bez imalo natruha bajke. U ovoj priči od netaknute ljepotice nastaje kurva, nikako suprotno, nakon višegodišnjeg izdrkavanja svih onih koji se baš eto, u nekom trenu, osjete pozvani ili ih pozove nesnosna tjelesna želja da joj nanesu kratkotrajno zadovoljstvo i dugotrajnu štetu.
Podneblje okrutne stvarnosti i nadnaravnih čuda prirode ne ostavlja mjesta ravnodušnosti. Kad se poslužite vlastitim moćima vizualizacije svima uz Hercegovinu dolaze drugačije slike. Nekom na usnama zatitra radosni osmijeh, nekom želudac kruli istinskom željom za povraćanjem. Svaka ta istina je zapravo ispravna na svoj način.
Vjerojatno nigdje na svijetu ne žive ljudi jače obojeni nacionalnom pripadnošću, a da ne zapravo ne osjećaju pripadnost niti jednoj državi ili poretku. Podneblje je to koje je u ratno vrijeme izraslo na laži, od laži se hranilo, ta laž ga je nosila, njeni dečki su zbog te laži gubili živote, a spremno i spretno ju je zakuhao predsjedničko-ministarski dvojac, razvlačeći maštu ovdašnjih ljudi kao vrsna domaćica jufku za pitu. Da će Hercegovina jednog dana biti Hrvatska, droga je kojom su djeca po naputcima hranjena od djetinjstva, prvotno uz beatove Thompsona bez zuba, pa kasnije, evolucijski, i Thompsona sa zubima.
Društvo postavljeno na krivim temeljima, vječno u funkciji pokornog služanjstva službenom Zagrebu u startu nije imalo puno šanse. Paradoksalno i uz sva grozomorno-bahata pedaliranja od strane hrvatske Vlade, društvo je to u kojemu još uvijek vrijediš onoliko koliko si krvario za Hrvatsku.
Hrvatska će se konačno riješiti braće parazita
U tom svijetlu može se dvojako promatrati i nacrt zakona o prebivalištu. Konačno će biti prekinute brižno građene i bajaderama zalijevane veze između nas i osobe, primjerice iz Tučepa, koja nam glumi tetku za porodiljnu naknadu. Hrvatska će se konačno riješiti braće parazita nametnika. Ali će taj zakon ako prođe saborsku proceduru, istovremeno odraditi jedan veliki psihološki rez kojem bi se trebalo pristupiti s uistinu delikatne pozicije, a o kojem gotovo nitko niti ne razmišlja. Jer tada će se, na primjer, u jednom postarijem čovjeku iz Širokog Brijega, dok bude vraćao svoju hrvatsku osobnu iskaznicu, zauvijek slomiti nešto između petog i šestog pršljena. Na sekundu će mu zastati dah dok bude promatrao kako su svi njegovi ideali u koje se godinama kleo tako olako pretvoreni u prah. U tom trenutku zaorat će mu sjećanjem fijuci granata i hladna jutra na fronti Dubrovnika ili Osijeka i opsovat će Tuđmana, srčano, snagom svakog svog atoma.
Da bar. Ipak se bojim da je ovo zadnje tek puki literarni izričaj koji bi značio revoluciju na kamenjaru. Koliko god dobro statiramo u pornićima, toliko revolucionarni ipak nismo. Jer Hercegovina dosad ne pokazuje niti najmanje želje da raščisti sa svojom ratnom i poslijeratnom prošlošću, spremno veličajući mrtve aktere Herceg Bosne i danas toliko vremena nakon rata. Gotovo mazohistički, sindromom one djevojke iz Fritzlova podruma, uživa u šamaranju kako Zagreba, tako i Sarajeva, štujući ovo prvo opsesivno, pljujući ovo drugo zdušno, a birajući svjesno kao predstavnike politike svog naroda beskičmene mediokritete koji rade samo i jedino za dobrobit svojih guzica, pustošeći javne i privatne ustanove silovito kao Katrina New Orleans. Njihovu kroničnu nesposobnost i uljuljanost u ovakvo stanje stvari koje im najbolje odgovara, hercegovački Hrvati nikada neće okriviti za vlastitu majorizaciju unutar vlastite države, a ista je najopjevaniji ep od rata naovamo i mada su mlatimudani najveći krivci za potpunu političku zapuštenost i dezorijentaciju ovog podneblja, kao takvi pogoduju svima kojima su potrebni odani suučesnici za nove pljačke.
Hercegovački čovjek izdajnik
Svjedoci posvemašnje izgubljenosti su i posljednji izbori u RH gdje je hercegovački čovjek izdao sve ono desno u sebi, s čim se stoljećima ponosno i nepokoreno dičio, birajući za predsjednika političkog konvertita i beskrupuloznog karijeristu, osobu sa svjetonazorima koji su do prije izbora bili sasvim dijametralno suprotni svjetonazorima koji se žive i dišu u ovim krajevima. Neki su to poetski simbolizirali kao krik ugroženih i vapaj za pomoć, ali ja bih rekla da se jednostavno radi o neobrazovanom, političkom sljepilu od kojeg kronično patimo godinama.
Kada su one prve, mitske "vreće para", zažarile na dlanovima pojedinaca jezom koprive, ali istodobno i zavodljivim mirisom komfora, formalno je otpočela jedna era koja će, kao i sve zasnovano na organiziranom, državnom lopovluku za posljedice imati kineske zidove predrasuda, s kojima će se pošten svijet hercegovački godinama nakon toga bezuspješno boriti. Gospodarstvo bez gospodarstva izraslo je rapidno i rodijački, ostvarujući najveći unutardržavni profit, Crkva je s oltara blagoslovila tajkunizaciju, preko noći je niknuo Hollywood u drači, a opori dah primitivizma se počeo pakirati kao najprepoznatljiviji brand.
Planski i znalački, za javne govornice su potureni verbalni virtuozi pripizdine kojima je domet intelekta uočavanje ključnih pet razlika između pikambera i bagera. Stagniranje sa takvim "umnim" predstavnicima dovelo je do potpune beznadnosti i bezidejnosti u političkom pogledu narod koji očito zaljubljeno žudi za bilo kakvim autoritetom i istoga nalazi u svakome iole sposobnom da prosto-proširenu rečenicu dovede do kraja, udivljujući se istovremeno čovjeku čije je drugo ime kriminal, Miloradu Dodiku.
Sva ova događanja i potpuni gubitak identiteta i kompasa hercegovačkog naroda pogoduju svima iz različitih pozicija. Republici Hrvatskoj da se, urbana i proeuropska, brzinski i damski očisti mučnih repova kamenjara. Sarajevu da zauzme primat unutar države BIH. A Hercegovce ostavlja u totalnoj konfrontaciji sa svima, u državi koju ne žele, a koja je jedina koju imaju i od koje će morati graditi bolju budućnost ma koliko im se gadilo.
Najznačajnija konfrontacija međutim, je ona koju godinama izbjegavamo, konfrontacija sa samima sobom, a koja bi nas jedina izvela iz sranja u koje smo svjesno upali i u čijim govnima grcamo ovisnički, sadistički tražeći još.