Foto: FaH/Index
Par zanimljivih brojeva iznijeto je pred koji dan na panel-diskusiji na temu poljoprivrede i turizma. Znanstvenik sa zagrebačkog Ekonomskog instituta dr. sc. Goran Buturac je tako, govoreći o hrvatskoj poljoprivredi, rekao kako "ne možemo govoriti da nam stvari štimaju ako je država od 2004. do 2015. dala 36 milijardi kuna potpora, a u tom razdoblju poljoprivredna proizvodnja pala je 27%, dok je u EU-u rasla 7%".
Veselo, nema što. Nakon što je u poljoprivredu ulupano 36 milijardi naših kuna (i to doslovno, fondove EU koristimo tek odnedavno u većem iznosu!), mi imamo pad poljoprivredne proizvodnje za više od četvrtinu! Razvila se potom rasprava o tome, razvila se ovaj tjedan i po društvenim mrežama – ali nitko ne želi reći jednu važnu stvar: upravo su poticaji ono što uništava poljoprivredu. Ako se želi razvoj poljoprivrede – onda poticaje treba ukinuti.
Nekadašnja glad pretvorila se u komediju sitih
Nakon Drugog svjetskog rata, Europa je bila uglavnom gladna. Kod nas još pričaju o "Trumanovim jajima" (jaja u prahu iz tadašnje UNRRA-ine pomoći, koja se dijelila za vrijeme američkog predsjednika Trumana), a mnoge zemlje su još godinama nakon rata imale racionaliziranu prehranu "na točkice". To se, izgleda, toliko usjeklo u glave Europljana da je izmišljen ogroman, i po kadrovima i po milijardama koje idu u njega, sustav poticaja u poljoprivredi.
U međuvremenu – Europa je postala bogata, poljoprivreda se razvila, pa imamo viškove – sada se s jedne strane poljoprivreda sufinancira, a s druge strane se ograničava jer hrane ima previše. Dobar primjer je cijena mlijeka – sankcije Rusiji dovele su do ogromnih viškova i svi se pokušavaju riješiti zaliha, pa cijena na tržištu pada do besmisla.
No, sustav poticaja je ostao. Kako on funkcionira? Država vam prvo uzme novac. Jer, novac za poljoprivredne poticaje je, ne zaboravite, vaš novac od poreza. Potom hrpe činovnika provedu taj novac kroz neke fondove, a onda seljaci šalju zahtjeve, koje opet analiziraju neki činovnici. Da ne bi bilo zloporaba, stvari se provjeravaju i na terenu (dakle, već neki treći činovnici, uz službene aute, dnevnice i ostalo). I na kraju - novac se isplaćuje seljacima, pri čemu za hektar zemljišta postoji sedam vrsta potpora, a jedna krava u proizvodnji mlijeka isplaćuje se kroz, nećete vjerovati, četiri različite vrste potpora. Svaka od četiri vrste potpora dodatno dolazi iz različitog EU fonda.
Dakle, vi dajete novac. Onda hrpa činovnika na više razina, od EU-a do naše Agencije za plaćanja u poljoprivredi, pa i lokalne samouprave, dijeli taj novac, naravno, usput plaćajući i vlastiti pogon zgrada, plaća, doprinosa, automobila i ostalog. I na kraju poljoprivrednici dobiju poticaj – pa se politika hvali da vam je hrana nešto jeftinija. Naravno da je jeftinija jer ste je već unaprijed platili!
Sustav gdje najveći dobivaju najviše
Što se događa kada uvedete poticaj? Tada se, naime, borba više ne vodi za urod ili količinu mlijeka, već za što više poticaja. Dodatno, kako Europa zapravo ima višak proizvodnje – poticaji su uglavnom na hektar, na grlo i slično – a ne na količinu proizvedenog. U takvom sustavu proizvodnja i proizvod postaju sve slabiji, a borba za poticaje sve važnija.
U toj igri oko narodnog novca najviše dobivaju najveći pa ako je za hektar poticaj 100, za 1000 hektara će biti 1000 puta više. Naravno, oni koji su najveći mogu i najviše smanjiti troškove proizvodnje, što znači da poticaj koji se ponekad gleda i kao socijalna mjera, u biti služi davanju novca poreznih obveznika velikim firmama koje onda drmaju tržištem. U Hrvatskoj, najveći korisnik poticaja je Agrokor, a u Europi i oni puno veći od njega. Kakvog to ima smisla?
Novi Zeland je ukinuo poticaje i sad izvozi u zemlje koje imaju poticaje
S druge strane globusa – jedna zemlja je ukinula poticaje. Novi Zeland se početkom 80-ih godina našao u ozbiljnim proračunskim problemima i jedan od izlaza bio je gotovo u potpunosti ukinuti poljoprivredne poticaje, što je napravljeno 1984. godine. Prije toga su imali 30-ak različitih poticaja, a mnogi poljoprivrednici su se bavili tim poslom upravo i samo radi poticaja, koji su na proizvodnju ovaca i goveda iznosili gotovo 40% prihoda. Naravno, u takvom modelu malo tko se brinuo za unaprjeđenje proizvodnje. I onda su u jednoj godini ostali na tržištu – bez poticaja.
Na početku je, naravno, bilo i prosvjeda, no poljoprivrednici su naglo počeli prihvaćati pravila klasičnog poduzetništva: snižavati troškove, bolje koristiti resurse te razvijati nove proizvode. Naglo je postalo važno ne samo proizvesti, nego i zaraditi. Proizvodnja koja je stagnirala počela je rasti brže od državnog prosjeka. Dodatno, poljoprivrednici su se potrudili oko razvoja cijele proizvodnje i dodatnih proizvoda, od obrade mlijeka do nadalje. Negdje nakon ukidanja poticaja poljoprivreda je Novom Zelandu donosila 5% BDP-a, a sada iznosi čak 15%. Ono što rukovodi poljoprivredom su tržište i potrebe stanovništva, a ne "kako dobiti što više poticaja". To je jedini ispravan model.
Neki će, naravno, reći da moramo davati poticaje jer daju i drugi, ali Novi Zeland i to opovrgava. Ta zemlja je velik izvoznik hrane i izvozi je u države koje imaju poticaje - stvar je jednostavno u povećanju konkurentnosti na tržištu. I zato, ako želimo snažnu i uspješnu hrvatsku poljoprivredu, a u krajnju ruku i europsku, jer sustavi poticaja su ponajviše europski izum, prvo treba ukinuti poticaje i na hrvatskoj i na europskoj razini.
Treba raspustiti sve te agencije i nadzore i obrasce i pustiti da se poljoprivreda razvija na tržištu, na kojem ljudi uredno plaćaju i cijene ono što je dobro.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala .