Objava presude Linić protiv Indexa

06-08- 2018 

Republika Hrvatska Županijski sud u Rijeci 

Žrtava fašizma 7 51000 Rijeka 

Poslovni broj Gž-3311/2015-4 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE 

PRESUDA 

Županijski sud u Rijeci OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Milene Vukelić Margan i Ingrid Bučković kao članice vijeća, u pravnoj u pravnoj stvari tužitelja SLAVKA LINIĆA IZ Rijeke, Vrazov prijelaz 4, OIB: 64793314141, zastupan po Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka iz Rijeke, protiv tuženika INDEX PROMOCIJA d.o.o. Zagreb, Radnička 52, OIB: 37502434016, zastupan po Odvjetničkom društvu Hraste i Partneri iz Zagreba, radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2858/2013 od 31. srpnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 18. srpnja 2017 

presudio je 

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2858/2013 od 31. srpnja 2015. u toč. 5. i 6. izreke.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje ista presuda u toč. 1., 3., 4. i 7. izreke.

III Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se ista presuda u toč. 2. izreke na način da se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos od 50.000,00 (pedeset tisuća) kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25. listopada 2013. do isplate, te daljnji iznos parničnog troška od 11.260,87 kn, dok se u preostalom dijelu, za iznos od 80.000,00 kn (osamdeset tisuća kuna) sa zateznom kamatom i parničnim troškom, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje 

Presudom suda prvog stupnja u toč. 1. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 30.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 25. listopada 2013. do isplate, po osnovi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, u toč. 2. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 130.000,00 kn, u toč. 3. izreke je naloženo tuženiku na internet portalu Index hr. prvog dana nakon nastupa pravomoćnosti presude u integralnom obliku publicirati presudu, u roku od 15 dana, u toč. 4. izreke je naloženo tuženiku da na internet stranici www.facebook.com/index.hr, te internet stranicama www.najnovijevijesti.net, dalje.com, www.ncs.hr, cro.time.ink, www.novine.net, www.crocc.org, najvesti.com, www.viralnewschart.com, www.poslovni.hr, www.sbnet.hr, www.sisak.info, mojnovac.net, etleboro.org i novine.net, prvog dana nakon pravomoćnosti presude o svom trošku bez ikakvih komentara u integralnom obliku publicira presudu, u toč. 5. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži da sa poveznica koje su u toj točki nabrojane ukloni članke kao izvor opasnosti od kojih tužitelju prijeti pričinjavanje daljnje neimovinske štete, u toč. 6. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim bi se naložilo tuženiku da na internet portalu Index hr. prestane publicirati članke koji tematiziraju navodno tužiteljevo počinjenje kaznenog djela primanja mita kao radnju kojom se povrjeđuju tužiteljeva prava osobnosti i istom pričinjava daljnja neimovinska šteta, dok je u toč. 7. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.815,75 kn, u roku od 15 dana. 

Protiv presude su žalbu podnijele obje stranke, tužitelj protiv dijela presude u toč. 2., 5. i 6. izreke pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a tuženik protiv dijela presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje ZPP).

Tužitelj u žalbi tvrdi da je obrazloženje presude u pretežitom dijelu nejasno i proturječno, u koliziji sa sadržajem isprava i zapisnika, pa da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Smatra pogrešnim stajalište suda prvog stupnja, da u članku koji je objavljen 2. kolovoza 2013. pod naslovom "Tajnica koja je razotkrila Linića: Očekujem da institucije odrade svoj posao!" nije objavljena ni jedna od utuženih informacija, zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Ističe, da već sam naslov inkriminira tužitelja da je razotkriven u kriminalnoj radnji, za koju ga je neistinito inkriminirala svjedokinja Tomas - u primanju mita, a pored toga su usred članka smještene dvije poveznice na članke obuhvaćene tužbom čiji naslov i sadržaj eklatantno neistinito inkriminiraju tužitelja za počinjenje tog kaznenog djela. Osim toga u članku da se citira izjava svjedokinje Šota prema kojoj se, a pritom aludirajući na tužitelja, grupa ljudi rasporedila po strankama te su tako djelovali u pljački privatizacije i osiromašivanju hrvatske države. Nadalje, ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odredba čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11- dalje ZOO) u svezi s odredbama čl. 21. i 22. Zakona o medijima (Narodne novine 59/04, 84/11 i 81/13- dalje ZM) jer da je dosuđena neprimjereno niska i nepravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti u preostala tri inkriminirana članka. Smatra da je svaki članak trebalo tretirati zasebno kao individualnu štetnu radnju budući da je u svakom od njih tužitelju pričinjena enormna neimovinska šteta povredom prava na psihofizičko zdravlje, dobar glas, prava na ugled, dostojanstvo i čast. U svim člancima da su o tužitelju iznesene brojne neistine, klevete, a po srijedi da je bio ciljani agresivni atak na tužitelja o čemu je govorio u iskazu pred sudom. Prema stajalištu tužitelja, sud prvog stupnja uopće nije uzeo u obzir jednu od kvalifikatornih okolnosti, koja se odnosi na činjenicu da tuženik nije publicirao zatraženi ispravak čime je povrijedio tužiteljevo ustavno i zakonsko pravo na objavu ispravka i pravo da demantira sve publicirane neistine i dezinformacije, te je povrijedio i elementarna pravila novinarske struke. Ukazuje na činjenicu da je prema agenciji za mjerenje čitanosti Gemius d.o.o, internet portal Index hr. imao ogroman broj posjetitelja, iz kojih podataka proizlazi da je od 50 do 100 puta čitaniji od novina u kojima su također objavljeni članci u svezi kojih su osobe koje su bile tema tih članaka ostvarile pred Vrhovnim sudom RH naknadu štete u znatno višem iznosu. Smatra da enormna čitanost je značajna kvalifikatorna okolnost koja utječe na stupanj odgovornosti nakladnika i visinu odmjerene pravične novčane naknade. Tužitelj u žalbi komparira visinu dosuđene naknade u ovom postupku te bitne kvalifikatorne okolnosti ovog slučaja sa određenim odlukama sudova u drugim postupcima te zaključuje na temelju toga da je naknada koja je dosuđena pobijanom presudom neprimjereno niska. Naglašava da se u inkriminiranim člancima ne radi o opravdanom novinarskom kriticizmu tužiteljevog rada kao političara, već o namjernom klevetanju, diskreditiranju, iako tužite pravo na istu razinu zaštite prava osobnosti kao i ostale osobe, o čemu se u žalbi također referira na dijelove nekih odluka Vrhovnog suda RH kojima potkrjepljuje te tvrdnje. Također smatra da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir kakvu reakciju su kod prosječnog čitatelja izazvali prijeporni članci, odnosno kakvo su mišljenje o tužitelju temeljem članaka formirali čitatelji, o čemu je tužitelj iskazivao i priložio komentare čitatelja koji se nalaze ispod članaka koji i danas tužitelju svakodnevno pričinjavaju daljnju neimovinsku štetu povredom prava osobnosti. 

U odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva za uklanjanje članaka sa poveznica koje su navedene u tužbenom zahtjevu, smatra da je u tom dijelu pogrešno primijenjeno pravo, odnosno na utvrđeni činjenični supstrat nije primijenjena odredba čl. 1047. ZOO. Navodi da ne može biti nepotrebno uklanjanje članaka za koje je sud utvrdio da povrjeđuju nečija prva osobnosti, štoviše to je nužno potrebno da bi prestalo daljnje povrjeđivanje, budući da se na portalu uvijek mogu pročitati prijeporni članci, ali ne i ispravak, odnosno vijest o postojanju presude. Stoga sve dok se inkriminirani članci ne uklone s poveznica, odnosno elektroničke publikacije, oni će kontinuirano pričinjavati neimovinsku štetu tužitelju. Tvrdi da bi se pravičnom naknadom i objavom presude mogla sanirati samo već pričinjena, dakle nastala neimovinska šteta, a uklanjanjem članaka da bi se uklonio permanentni izvor opasnosti i preveniralo pričinjenje buduće neimovinske štete. 

Smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i u odnosu na tužbeni zahtjev kojim traži da tuženik prestane publicirati članke koji tematiziraju navodno počinjenje kaznenog djela primanja mita, te navodi da je takav tužbeni zahtjev potpuno određen, a osim toga, ukoliko je sud smatrao da nije, da je tužitelja trebao pozvati na dopunu i ispravak sukladno odredbama čl. 106., 109. i 186, ZPP-a. Pritom da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da nema pravo na naknadu buduće štete, jer je pravo na takvu štetu propisano odredbom čl. 1104, 200, pa u tom smislu citira judikaturu Vrhovnog suda RH. Također ocjenjuje pogrešnim zaključak suda prvog stupnja da bi se prihvaćanjem tog tužbenog zahtjeva narušila sloboda medija, budući da ta sloboda nije neograničena, o čemu se višekratno izjasnio u odlukama i Ustavni sud RH.

Zaključno, tužitelj smatra da pobijana presuda ohrabruje i motivira medijske nakladnike da i ubuduće medije iskorištavaju kao sredstvo za ispunjenje svojih interesa pod svaku cijenu pri čemu tu cijenu plaćaju oni koji im se u ostvarenju tog cilja prepriječe na putu. Smatra da bi sudovi trebali penalizirati i sankcionirati takvo postupanje odmjeravanjem visokih novčanih naknada. 

Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti službeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška Žalbenog postupka.

Tuženik u žalbi navodi da je izreka presude nejasna u odnosu na rok u kojem tuženik treba izvršiti činidbu, budući da prema presudi obveza dospijeva prvog dana nakon nastupa pravomoćnosti, a potom se navodi i paricijski rok od 15 dana, pa smatra da je u tom dijelu počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Ponavlja da je tužitelj prekludiran sa zahtjevom za objavu ispravka, a posljedično tome i s pravom na podnošenje tužbe za naknadu štete, budući da se prema odredbi čl. 40. st. 2. Zakona o medijima objava ispravka može zahtijevati u roku od 30 dana od dana objave informacije, a tužitelj je zahtjev za ispravak informacije podnio 16. listopada 2013. za članke koji su objavljeni 31. srpnja, 1. kolovoza i 2. kolovoza 2013. Smatra da je stoga počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a, jer da je sud bio dužan odbaciti tužbu u odnosu na naknadu štete zbog objave narečena tri članka. Tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno te da postoje ekskulpacijski razlozi nakladnika iz čl. 21. st. 4. Zakona o medijima. Ponavlja da je postupao u skladu sa svim pravilima struke, da je zatražio očitovanja domaćih i međunarodnih osoba i institucija te uredno objavio sva zaprimljena očitovanja, da je uputio službeni upit tužitelju, Ministarstvu financija RH, društvu Jadranski pomorski servis d.d., tijelima kaznenog progona u Republici Hrvatskoj, banci u Italiji te je tužitelju dao priliku da se očituje o navodima te je prenosio tužiteljeve izjave koje je on davao drugim medijima vezano za sporne članke. Glede prilaganja odgovarajućih dokaza o postojanju računa tužitelja u banci u Trstu, navodi da je sud prvog stupnja rješenjem od 14. siječnja 2014. odlučio da će se službenim putem od štedionice u Trstu zatražiti podatak tko je vlasnik konkretnog računa, te da li je tužitelj vlasnik bilo kojeg računa u toj štedionici, a da je zamolbenim putem zaprimljena izjava direktora filijale banke preina kojoj tužitelj trenutno nije vlasnik ni jednog bankovnog računa u toj štedionici, što da nije potpun podatak, jer se radi o uplatama koje su izvršene 2002., a tuženik je s objavljivanjem članaka započeo u srpnju 2013. Ističe da u vrijeme kada su pisani prijeporni članci je zaprimio službene odgovore Županijskog državnog odvjetništva o tome da se ispituje vlasništvo računa tužitelja kao i cijeli slučaj primanja mita, te da je zatražena međunarodna pravna pomoć, da je predlagao i saslušanje svjedoka Radovana Smokvine koji tvrdi da je u banci uplaćivao novac na ime tužitelja, ali da o tom dokaznom prijedlogu sud nije odlučio. Navodi da je Mirja Tomas sumnju na počinjenje kaznenih djela pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću izrazila u video intervjuu tuženiku, da je prijavila tužitelja nadležnim tijelima kaznenog progona te da izvidi traju još od 2011. , što da sve ukazuje na to da je tuženik imao opravdani razlog povjerovati navodima svjedokinje, te na iste ukazati javnosti. Naglašava da se odlučio na objavu video zapisa upravo zato da prosječni čitatelj sam prosudi o čemu se točno radi u ovom slučaju, pri čemu ističe da je postojalo opravdano zanimanje javnosti za informacije objavljene u spornim člancima, jer je tužitelj u to vrijeme bio ministar financija, dakle jedna od najutjecajnijih osoba u Republici Hrvatskoj. 

Smatra da preinaka tužbe koju je sud prihvatio rješenjem od 14. studenog 2014. nije bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, te da je u tom dijelu pogrešno primijenjena odredba čl. 1099, ZOO. Ističe da nije i ne može biti odgovoran zbog toga što su drugi mediji prenijeli informacije o tužitelju, sukladno odredbama čl. 1055. do 1062. ZOO,

Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka. 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana. 

U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povrede na koje ukazuju stranke u žalbama, jer su razlozi presude potpuni i jasni te je presudu moguće ispitati. Izreka presude je također jasna pa tako i u odnosu na rok za objavu presude, budući da obveza tuženika nastupa dan nakon pravomoćnosti, a paricijski rok, dakle rok za dobrovoljno ispunjenje činidbe iznosi petnaest dana, sukladno odredbi čl. 328. st. 2. ZPP a. Nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a, jer je tužitelj, prije podnošenja tužbe radi naknade štete, zahtijevao od nakladnika objavljivanje ispravka spornih informacija. Činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, međutim mjerodavno materijalno pravo je pogrešno primijenjeno pri odmjeravanju visine neimovinske štete tužitelju i to na štetu tužitelja. 

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice: 

• da su na internet portalu Index hr, čiji je nakladnik tuženik publicirana četiri članka koji povezuju osobu tužitelja s privatizacijom društva Jadranski pomorski servis i tužiteljevo navodno počinjenje kaznenog djela primanja mita u postupku privatizacije,
• da je prvi članak objavljen 31. srpnja 2013. pod naslovom "Podmitili smo Linića za pogodovanje u privatizaciji", drugi članak 1. kolovoza 2013. pod naslovom "Poruka Bajiću: Neka me pozovu sve o Liniću spremna sam ponoviti na detektoru laži!", treći članak 2. kolovoza 2013. pod naslovom "Tajnica koja je razotkrila Linića: Očekujem da institucije odrade svoj posao!" i četvrti članak 25. rujna 2013. pod naslovom "Indexu potvrđeno : Talijanska policija istražuje je li Linić u Italiji krao novac!",
• da je autor svih članaka novinar Ilko Ćimić,
• da članak koji je objavljen 31. srpnja 2013. sadrži i videozapis razgovora novinara tuženika s Mirjom Tomas,
• da je tužitelj 16. listopada 2013. godine podnio tuženiku zahtjev za objavu ispravka, koji zahtjev je tuženik zaprimio 25. listopada 2013.,
• da tuženik nije objavio tužiteljev zahtjev za ispravak spornih informacija,
• da je novinar Ilko Ćimić dan prije objave prvog članka zatražio određene podatke od Ministarstva financija, USKOKA, a 1. kolovoza 2013. podatke od Ministarstva unutarnjih poslova, Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, dok se 24. rujna 2013. obratio društvu Jadranski pomorski servis d.d.,
• da je u svezi prijave svjedokinje Mirje Tomas 8. kolovoza 2013. sačinjen zapisnik Financijske policije u Trstu koji sadrži izjavu Mirje Tomas o izvršenim uplatama u korist hrvatskih političara od kojih se 4 računa nalaze u talijanskim bankama,
• da je navela pobliže podatke o osobama i nazivima novčarskih institucija u kojima se nalaze računi tih osoba, pri čemu je u odnosu na račun pod toč. 5. navela da bi se taj račun mogao pripisati tužitelju,
• da je povodom zamolnice suda prvog stupnja redovni sud u Trstu zaprimio izjavu direktora štedionice Cassa di Risparmio del Friulli, Venezia Giulia, Paola Fabrisa o tome da tužitelj nije vlasnik ni jednog tekućeg računa u toj štedionici, Županijsko državno odvjetništvo dopisom od 27. travnja 2015. izvijestilo sud da je putem međunarodne pravne pomoći od nadležnih pravosudnih tijela Republike Italije zaprimilo odgovor Ministarstva pravosuđa iz kojeg proizlazi da račun koji je naveden u zamolnici nije račun tužitelja,
• da je Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci odgovorilo na upit tuženika 26. rujna 2013. izvijestivši ga da to tijelo nastavlja sa provođenjem izvida te da do dana pisanja odgovora nije zaprimilo zatražene podatke putem međunarodne pravne pomoći od zamoljenih zemalja,
• da je broj posjetitelja portala Index hr, na dan 31. srpnja 2013. iznosio 285.293, na dan 1. kolovoza 2013. je zabilježeno 287.106 posjetitelja, na dan 2. kolovoza  zabilježeno 278.340 posjetitelja i na dan 25. rujna 2013. ukupno 313.506 posjetitelja,
• da je 5. prosinca 2002. izdan nalog tvrtke Delta Grip Services Limited za uplatu različitih novčanih iznosa na 6 bankovnih računa u inozemstvu, te da je pod br. 5. izdan nalog za uplatu iznosa od 27.000,00 USD na broj računa 820371049 u navedenoj štedionici u Trstu, s tim što jedan popis sadrži iznose uplata i nazive novčarskih institucija u kojima se nalaze računi, a drugi popis sadrži imena osoba i to pod 1. Željka Lužavca, 2. Ivana Frančiškovića, 3. Aleksandra Marasa, 4. Ante Marasa i 6. osobe imena Jasminko,
• da je 31. srpnja 2013. Antonio Repanić u korist računa Željka Lužavca u banci u Trstu uplatio iznos od 11,097 Eura. 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tužba tužitelja podnesena unutar roka od tri mjeseca od objave prijepornih članaka, dakle unutar roka propisanog odredbom čl. 23. ZM-a, s tim što je ispunjena i zakonska pretpostavka za podnošenje tužbe iz čl. 22. st. 2. ZM-a da je tužitelj prethodno zatražio od nakladnika objavljivanje ispravaka informacija. Pritom sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim pozivanje tuženika na prekluzivni rok iz čl. 40 st. 2. ZM-a budući da se taj rok odnosi isključivo na objavu ispravka informacije, koji zahtjev se podnosi glavnom uredniku, a ne nakladniku. Stoga ocjenjuje da je tuženik neosnovano odbio objaviti tužiteljev zahtjev za ispravak informacije smatrajući da je u odnosu na prva tri članka tužitelj prekludiran zahtijevati naknadu štete. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da su se u nazočnom slučaju ispunile zakonske pretpostavke iz čl. 21. st. 1. i 2. ZM-a te da tužitelj ima pravo na naknadu štete od tuženika kao odgovornog nakladnika, pri čemu utvrđuje da su sve informacije koje je tuženik objavio utemeljene na izjavama odnosno tvrdnjama Mirje Tomas u autoriziranom intervjuu, te da je člancima s velikom dozom sigurnosti sugerirano da iz izjava i priložene dokumentacije proizlazi da je tužitelj tijekom 2002. primio mito od 27.000,00 USD na svoj račun u navedenoj štedionici u Trstu zbog pogodovanja u privatizaciji društva Jadranski pomorski servis d.d., štoviše da je bio vođa koruptivne organizacije te da je dokumentacija proslijeđena nadležnim tijelima gonjenja u Republici Hrvatskoj i Italiji. 

Prema stajalištu suda prvog stupnja nedvojbeno je da je za informacije koje upućuju na počinjenje kaznenog djela pojedinih političara kao javnih osoba postojao javni interes, posebice u slučajevima aktivnih političara, međutim da takvo pisanje ne smije zadirati u dostojanstvo, ugled i čast te osobe. Ocjenjuje da su informacije objavljene u člancima od 31. srpnja, 1. kolovoza i 25. rujna 2013. takve naravi da predstavljaju napad na dostojanstvo tužitelja, osobito na njegov ugled, te da su zasigurno utjecale na povjerenje građana u tužitelja, pri čemu sud nije našao da bi bile ispunjene pretpostavke za oslobađanje tuženika kao nakladnika od odgovornosti, koje pretpostavke su propisane odredbom čl. 21. st. 4. ZM a. Pritom utvrđuje da ni za jednu od objavljenih informacija tuženik nije dokazao da b se temeljila na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, odnosno da je poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, te pored toga ocjenjuje da u smislu odredbe čl. 21. st. 7. ZM postoji solidarna odgovornost nakladnika za objavu predmetnih informacija unatoč tome što su se temeljile na autoriziranom intervjuu, upravo stoga što se radi o informacijama koje sadrže očevidne uvrede i klevete, a prilikom objave nakladnik i glavni urednik nisu postupali u dobroj vjeri. Naime, iz narečenog videozapisa sud prvog stupnja utvrđuje da je Mirja Tomas iznijela samo sumnju, odnosno pretpostavku da je račun br. 5. u vlasništvu tužitelja, da se vjerojatno radilo o nagradama u svezi privatizacije društva Jadranski pomorski servis d.d. te da je osoba pod brojem 5. osoba koja je tada bila predsjednik Nadzornog odbora INA-e. Međutim, ove pretpostavke su u članku od 31. srpnja 2013. iznesene kao tvrdnje iz čega izvodi zaključak da tuženik nije postupao u dobroj vjeri niti u skladu s novinarskom etikom. Osim toga da je u postupku utvrđeno da tužitelj nije vlasnik navedenog računa u štedionici u Trstu, niti je ikad bio vlasnik bilo kojeg drugog računa u toj štedionici pa pretpostavka svjedokinje Mirje Tomas da račun pod br. 5. na koji je uplaćen iznos od 27.000,00 USD pripada tužitelju nije ničim potkrijepljena. Štoviše, iz iskaza svjedokinje da bi proizlazilo da joj Ante Maras nikada nije rekao da bi osoba pod brojem 5. bio tužitelj, niti da je vidjela neki dokument koji bi se odnosio na uplatu u korist tužitelja što da potvrđuje da se radilo samo o pretpostavci svjedokinje. Prema stajalištu suda prvog stupnja tuženik nije prije objave predmetnih informacija poduzeo sve radi provjere njihove točnosti jer je dan prije objave prvog članka uputio zahtjeve društvu Jadranski pomorski servis d.d., Ministarstvu financija RH i USKOK u radi žurnih odgovora na postavljena pitanja, koje u kratkom roku nije mogao provjeriti istinitost iznesenih informacija, pri čemu nije bilo potrebno informacije hitno objaviti, budući da je bio u posjedu ekskluzivnog intervjua s Mirjom Tomas, a informacija o tajnim računima je objavljena u tisku nekoliko godina prije. .. 

Iz priloženih isprava sud prvog stupnja utvrđuje da su u korist određenih osoba izvršene određene uplate, pa da se može zaključiti da je tuženik imao razloga vjerovati u istinitost informacija koje su iznesene u svezi tih drugih osoba, ali ne u svezi tužitelja, jer ni iz jednog predočenog dokumenta ne bi proizlazila povezanost tužitelja s računom u štedionici u Trstu. glede članka objavljenog 25. rujna 2013., sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik čitateljima sugerirao da je od Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci dobio potvrdu o zajedničkom radu hrvatskih i talijanskih istražnih tijela na Linićevoj aferi, što da je netočna informacija, budući da bi iz tog dopisa proizlazio isključivi podatak da je zatražena međunarodna pravna pomoć. S obzirom na činjenicu da se u naslovima utuženih članaka spominje samo tužiteljevo ime, iako bi iz priloženih isprava proizlazila povezanost drugih osoba sa trgovačkim društvom Jadranski pomorski servis d.d., zaključuje da tuženik ni zbog toga nije postupao u dobroj vjeri. 

Glede visine neimovinske štete, sud prvog stupnja je cijenio činjenicu da je internet portal Index hr. jedan od najčitanijih elektroničkih medija, što potvrđuju podaci o broju posjetitelja, zatim iskaz tužitelja o pretrpljenim neugodnostima i duševnim tegobama koje je imao nakon objave spornih informacija, ali i s druge strane činjenicu da je tužitelju kao tadašnjem ministru financija bio dostupan pristup drugim medijima pa je imao priliku javno demantirati tvrdnje iz predmetnih članaka. Prema stajalištu suda prvog stupnja a na temelju odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO-a tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za prvi objavljeni članak od 31. srpnja 2013. u iznosu od 20.000,00 te za članke objavljene l. kolovoza 2013. te 25. rujna 2013. po 5.000,00 kn, odnosno ukupno 30.000,00 kn pri čemu ocjenjuje da članak objavljen 2. kolovoza 2013. ne sadrži ni jednu spornu informaciju, pa u odnosu na objavu tog članka odbija tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete.

U odnosu na zahtjev za objavu presude na internet portalu Index hr. te internet stranicama koje su navedene u toč. 4. pobijane presude, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je takav zahtjev osnovan primjenom odredbe čl. 1099. ZOO, da su na navedenim internet stranicama objavljeni utuženi članci pa će se objavom presude tužitelju popraviti dio štete te će se osobama koje su za to saznale putem tih stranica ukazati da je tužitelju nanesena šteta postupanjem tuženika koje je protivno zakonu. Tužbeni zahtjev za uklanjanjem članaka sa poveznica navedenih u toč. 5. izreke presude sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim uz obrazloženje da će neimovinska šteta biti popravljena isplatom dosuđene naknade i objavom pravomoćne presude na internet stranici tuženika i drugim internet stranicama, uz napomenu da predmetni članci sadrže i druge informacije koje se ne tiču tužitelja pa da bi čitatelji na taj način bili uskraćeni za te informacije. Glede zahtjeva koji je usmjeren na prestanak publiciranja članaka, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je takav tužbeni zahtjev neodređen, a osim toga da je usmjeren na otklanjanje buduće štete, zbog čega da nije ispunjena pretpostavka za naknadu štete, ovo tim više što bi prihvaćanjem takvog zahtjeva bilo narušeno načelo slobode medija proklamirano čl. 3. st. 1. i 2. ZM-a. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl.. 155. ZPP-a, te tužitelju priznaje trošak zastupanja odvjetnika sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje Tarifa) srazmjerno uspjehu u sporu od 19% uz trošak sudskih pristojbi i prijevoda u ukupnom iznosu od 6.815,75 kn.

Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da je tužitelj stekao pravo na podnošenje tužbe radi naknade nematerijalne štete budući da je prethodno zatražio od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije sukladno odredbi čl. 22. ZM-a te da je tužba podnesena u roku od tri mjeseca od saznanja za objavu informacije, sukladno odredbi čl. 23. ZM-a. Tuženik u žalbi ponavlja prigovore koje je isticao tijekom postupka, a koje je sud prvog stupnja pravilno otklonio, budući da tuženik pogrešno kombinira zakonske rokove i to rok za podnošenje tužbe radi naknade štete sa rokom za podnošenje zahtjeva za objavu ispravka objavljene informacije koji je propisan odredbom čl. 40. st. 2. ZM-a. Naime, radi se, o različitim vrstama sudske zaštite koje se ostvaruju prema različitim subjektima, dakle nakladniku tužbom za naknadu štete, a prema glavnom uredniku tužbom za objavu ispravka informacije. Utoliko je pravilno i stajalište suda prvog stupnja da je tuženik bez ikakve osnove odbio objaviti ispravak informacije.
Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da u nazočnom slučaju postoje zakonske pretpostavke za nakı su u člancima koji su objavljeni na internet portalu tuženika te internet stranicama koje su navedene u toč. 4. izreke pobijane presude povrijeđeni dostojanstvo, ugled i čast tužitelja pri čemu je pravilno i stajalište da nisu ostvareni ekskulpacijski razlozi za oslobađanje tuženika od odgovornosti za štetu.

Naime, prema odredbi čl. 21. st. 4. ZM-a nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne samouprave, ako je objavljena unutar autoriziranog intervjua, ako je utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri, ako je fotografija oštećenika snimljena na javnom mjestu ili uz njegovo znanje i pristanak radi objavljivanja, ako je informacija točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem, te ako je informacija proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je dana u dobroj vjeri. Ako je informacija autorizirana, a pojedini dijelovi sadrže očevidne uvrede ili klevete, autorizacija ne isključuje i solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika, ukoliko nisu postupali u dobroj vjeri (st. 7.). Kako to proizlazi iz pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja, informacije koje su objavljene u četiri članka na portalu tuženika se temelje na izjavama Mirje Tomas koje je dala u obliku videozapisa, u kojem intervjuu je Mirja Tomas iznijela pretpostavku da je račun br. 5. na koji je uplaćen iznos od 27.000,00 USD račun u vlasništvu tužitelja u štedionici u Trstu. Također je iznijela pretpostavku da se uplata vjerojatno odnosi na nagradu u svezi privatizacije društva Jadranski pomorski servis d.d., pri čemu su iznesene pretpostavke, u člancima pretočene u tvrdnje da je osoba koja je primila narečeni iznos upravo tužitelj jer da je račun na koji je novac uplaćen upravo račun tužitelja.

Objavljenim člancima je sasvim jasno sugerirano čitateljima da je tijekom 2002. tužitelj primio mito u iznosu od 27.000,00 USD na račun u štedionici u Trstu zbog pogodovanja u privatizaciji narečenog trgovačkog društva te da je bio vođa cijele operacije zbog čega su angažirana tijela gonjenja u Republici Hrvatskoj i Republici Italiji koja zajednički rade na istrazi. Tvrdnja da je visoko pozicionirani političar primio mito izvan svake sumnje predstavlja napadna dostojanstvo, ugled i čast te osobe. Nesumnjivo je i to da za takve informacije u javnosti postoji velik interes, dakle postoji zanimanje javnosti za objavu takvih informacija, ali upravo stoga što se njima dovode u pitanje čast i ugled osobe na koju se odnose, prije objave nakladnik mora biti siguran da su informacije utemeljene na točnim činjenicama ili pak na činjenicama za koje autor ima osnovani razlog povjerovati da su točne pri čemu mora poduzeti sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a kako bi se oslobodio odgovornosti za štetu. Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, novinaru – autoru članka nisu predočene isprave iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj osoba na čiji je račun uplaćen iznos od 27.000,00 USD, niti su bile priložene isprave iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj vlasnik računa u štedionici u Trstu, pa na temelju pretpostavki koje su iznesene u videozapisu, novinar nije imao osnovani razlog povjerovati da su točne. Pritom nije ni poduzeo potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, budući da upućivanje zahtjeva za očitovanjem određenim tijelima dan prije objave informacije nije odgovarajući postupak provjere točnosti informacija do kojih je novinar došao na opisani način.

Prema stajalištu ovog suda i članak koji je objavljen 2. kolovoza 2013. sadrži očevidne uvrede i klevete na račun tužitelja, budući da već naslov sugerira nezakonito i nečasno postupanje tužitelja ("Tajnica koja je razotkrila Linića"), a članak sadrži poveznice na prva dva objavljena članka čiji naslovi ukazuju na podmićivanje tužitelja za pogodovanje u privatizaciji, za koje članke je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da sadrže očigledne uvrede i klevete i predstavljaju napad na dostojanstvo, ugled i čast tužitelja.

Stoga, prema stajalištu ovog suda tužitelju pripada pravo na naknadu štete koja je prouzročena objavom svih četiriju članaka na portalu tuženika i internet stranicama iz toč. 4. izreke pobijane presude.

S obzirom na veliku čitanost internet portala Index.hr., o čemu su pribavljeni odgovarajući podaci o broju posjetitelja na dane kada su objavljeni narečeni članci, zatim na neugodnosti kojima je tužitelj bio izložen nakon objave članaka, na činjenicu da tuženik (bez osnove) nije htio objaviti zatraženi ispravak informacije, te s obzirom na činjenicu da je tuženik u seriji objavljivao članke kojima je sugerirao čitateljima da je tužitelj korumpirani političar, a da nije imao osnovani razlog povjerovati da se radi o točnim informacijama, prema stajalištu ovog suda tužitelju su grubo povrijeđeni čast, dostojanstvo i ugled, vrijednosti zaštićene Ustavom RH, Zakonom o medijima, Općom deklaracijom o pravima čovjeka (čl. 12.) pa tužitelj ima pravo na naknadu neimovinske štete sukladno odredbi čl. 1100. ZOO-a za prvi članak objavljen 31. srpnja 2013. u iznosu od 35.000,00 kn, a za preostala tri članka u iznosu od po 15.000,00 kn, odnosno ukupno 80.000,00 kn. 

Na žalbene navode tužitelja u tom dijelu valja odgovoriti da su točni navodi o tome da je u pojedinim slučajevima, tužiteljima u drugim parničnim postupcima dosuđena naknada štete u višem iznosu, međutim, odluka u svakom pojedinom postupku se donosi na temelju ocjene dokaza provedenih u tom postupku, svaki slučaj ima određene specifičnosti, pa njihova usporedba, na način kako to čini tužitelj nije primjerena. 

Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da iz izjave direktora štedionice u Trstu dr. Paola Fabrisa proizlazi da tužitelj nije vlasnikom niti jednog tekućeg računa pri Banci Cassa di Risparmio u Trstu, čime je odgovoreno na pitanje je li tužitelj vlasnik konkretnog računa broj 820371049 te je li bio vlasnikom bilo kojeg računa u toj štedionici, Okolnost što je svjedokinja Mirja Tomas u videozapisu izrazila sumnju na počinjenje kaznenih djela od strane tužitelja te da je prijavila tužitelja tijelima kaznenog progona sama po sebi ne ukazuje da bi tuženik imao opravdani razlog povjerovati navodima svjedokinje, tim više što nije predočena ni jedna isprava kojima se sumnje potkrjepljuju, dakle ni jedna isprava na temelju koje bi se osoba tužitelja dovodila u svezu s isplatom iznosa od 27.000,00 USD. 

Sud prvog stupnja je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja da se na internet portalu Index.hr., te internet stranicama koje su navedene u toč. 4. izreke objavi presuda bez komentara i kraćenja, jer su na tim internet stranicama objavljeni svi prijeporni članci, a tužitelju pripada pravo na podnošenje zahtjeva za objavljivanje presude na temelju odredbe čl. 1099. Z00, budući da je utvrđeno da je tim člancima povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja kao oštećenika. 

Na žalbene navode tuženika u tom dijelu, valja odgovoriti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 191. ZPP-a kada je dopustio preinaku tužbe u odnosu na publiciranje presude na elektroničkim publikacijama iz toč. 4. izreke presude, jer je pravilno ocijenjeno da je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. 

Ovaj sud prihvaća i izložene razloge suda prvog stupnja koji se odnose na odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja za uklanjanje članaka sa poveznica navedenih u toč. 5. izreke pobijane presude te da se naloži tuženiku da prestane publicirati članke koji tematiziraju navodno tužiteljevo počinjenje kaznenog djela primanja mita. Iako su točni navodi tužitelja da je zakonom propisano pravo na podnošenje zahtjeva za naknadu buduće štete i to odredbom čl. 1104. ZOO, neimovinska šteta u pravilu se naknaduje objavljivanjem ispravka informacije i isplatom naknade, sukladno odredbi čl. 22. ZM-a. Budući da je u nazočnom slučaju dosuđena pravična novčana naknada i naloženo objavljivanje presude kojom je tužitelju dosuđena naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, na takav način je ostvarena svrha pružanja sudske zaštite oštećenoj osobi. Tvrdnja tužitelja da čitatelj u svakom trenutku može pročitati klevete i neistine iz članaka, ali ne i vijest o nepravomoćnoj presudi nije osnovana, jer je tuženik dužan objaviti presudu na svim portalima na kojima su objavljeni i prijeporni članci, pri čemu tužitelj raspolaže ovršnom ispravom za slučaj da tuženik ne postupi po nalogu suda. 

Glede dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na prestanak publiciranja članaka koji tematiziraju navodno tužiteljevo počinjenje kaznenog djela primanja mita, valja istaći da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da bi takav zahtjev bio neodređen (u kojem slučaju bi sud bio dužan pozvati tužitelja na ispravak tužbe u smislu odredbe čl. 109. ZPP-a, kako to sugerira tužitelj u žalbi), već je zahtjev preširoko postavljen, na način da ne obuhvaća konkretan događaj, dakle navodno primanje mita u iznosu od 27.000,00 USD, već općenito kazneno djelo primanja mita pa bi se prihvaćanjem takvog tužbenog zahtjeva tuženiku onemogućilo publicirati članke o eventualnim drugim slučajevima. Na takav način bi se povrijedilo jedno od temeljnih medijskih načela - načelo slobode medija, kako to pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud zbog čega je tužbeni zahtjev i u tom dijelu pravilno odbijen. 

Kako je presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za naknadu neimovinske štete preinačena povodom žalbe tužitelja, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka. Sud prvog stupnja je pri obračunu parničnog troška kojeg je priznao tužitelju pravilno primijenio odgovarajuće odredbe Tarife, uzme u obzir da je tužitelj u konačnici uspio u sporu u omjeru od 50%, proizlazi da mu pripada pravo na trošak zastupanja odvjetnika, za sastav tužbe u iznosu od 1.250,00 kn, primjenom tbr. 7. toč. 1. Tarife, zatim za sastav podnesaka od 6. veljače 2014, te 27. siječnja 2015. za svako po 1.250,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za sastav podnesaka od 17. ožujka 2015., 26. ožujka 2015., te 8. svibnja 2015. po 250,00 kn primjenom tbr. 8. toč. 3. Tarife, za zastupanje na ročištima održanim 5. rujna 2014., 23. siječnja 2015., 20. ožujka 2015. i 14. srpnja 2015. po 1.250,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te ročištu održanom 14. studenog 214. iznos od 625,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 2. Tarife, odnosno ukupno 10.125,00 kn, čemu treba pridodati iznos PDV od 2.531,25 kn primjenom Tbr. 42, Tarife, što daje trošak zastupanja u iznosu od 12.656,25 kn. Tužitelju također pripada naknada iznosa sudske pristojbe na tužbu i presudu po 975,00 kn te trošak prijevoda od 732,00 kn, pa kada se tome pridoda trošak zastupanja proizlazi da ukupan trošak prvostupanjskog postupka iznosi 15.338,25 kn. Tužitelj je u žalbenom postupku uspio u omjeru od 38%, a ukupan trošak tog postupka se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav žalbe u iznosu od 3.125,00 kn. primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife, PDV u iznosu od 781,25 kn, te pristojba na žalbu u iznosu od 3.300,00 kn. Ukupan trošak žalbenog postupka iznosi 7.206,25 kn pa srazmjerno uspjehu u tom postupku tužitelju pripada pravo na naknadu iznosa od 2.738,37 kn, odnosno ukupan trošak cijelog postupka od 18.076,62 kn. Kako je tužitelju dosuđena naknada parničnog troška u iznosu od 6.815,75 kn, valjalo je priznati mu razliku u iznosu od 11.260,87 kn. 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja u toč. 5. i 6. izreke potvrditi, te žalbu tuženika odbiti i istu presudu u toč. 1., 3., 4. i 7. izreke potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja je presudu u toč. 2. izreke valjalo preinačiti i dosuditi tužitelju daljnji iznos neimovinske štete te parničnog troška , primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a. 

U Rijeci 18. srpnja 2018. 

PREDSJEDNICA VIJEĆA Helena Vlahov Kozomara

Posl. br. P-2858/13 

REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U RIJECI 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE 

PRESUDA 

Općinski sud u Rijeci, po sucu Ivi Smokvina Dadasović, u pravnoj stvari tužitelja SLAVKA LINIĆA iz Rijeke, Vrazov prijelaz 4, OIB: 64793314141, zastupan po Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka iz Rijeke, protiv tuženika INDEX PROMOCIJA d.o.o. Zagreb, Radnička 52, OIB: 37502434016, zastupan po Odvjetničkom društvu Hraste i Partneri iz Zagreba, radi naknade štete, dana 14. srpnja 2015.g. nakon održane i zaključene glavne javne rasprave u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, te javne objave, dana 31. srpnja 2015.g. presudio je 

1. Nalaže se tuženiku da tužitelju osnovom naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti isplati pravičnu naknadu u zbirnom novčanom iznosu od 30.000,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskimi kamatama tekućim na isti po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 25. listopada 2013.g. pa do dana namirenja, u roku od 15 dana. 

2. Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva po osnovi naknade neimovinske štete u iznosu od 130.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. 

3. Nalaže se tuženiku da na internet portalu Index.hr kojeg je nakladnikom, nalazećem na internet adresi www.index.hr, prvog dana nakon nastupa pravomoćnosti presude, na istom ili istovrijednom mjestu, uz uporabu jednake vrste i veličine fontova kojima su pisani članci o tužitelju, bez ikakvih komentara i/ili kraćenja, u integralnom obliku, publicira istu, u roku od 15 dana. 

4. Nalaže se tuženiku da na Internet stranici www.facebook.com/index.hr, te na Internet portalima www.najnovijevijesti.net, dalje.com, www.ncs.hr, cro.time.mk, www.novine.net, www.crocc.org, najvesti.com, www.viralnewschart.com, www.poslovni.hr, www.sbnet.hr, www.sisak.info, mojnovac.net, etleboro.org i novine.net, prvog dana nakon nastupa pravomoćnosti presude, o svom trošku, na istom ili istovrijednom mjestu, uz uporabu jednake vrste i veličine fontova kojima su pisani članci o tužitelju, bez ikakvih komentara i/ili kraćenja, u integralnom obliku, publicira istu, u roku od 15 dana. 
Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi: 

Posl.br.P-2858/13 

„Nalaže se tuženiku da sa: 
-poveznice:http:/www.index.hr/vijesti/clanak/tajnica-linicevog prijatelja-otkriva-za index-podmitili-smo-linica-za-pogodovanje-u-privatizaciji/692270.aspx, 
-poveznice:http:/www.index.hr/vijesti/clanak/poruka-bajicu-neka-me-pozovu-sve-o linicu-spremna-sam-ponoviti-na-detektoru-lazi/692500.aspx, 
-poveznice:http:/www.index.hr/vijesti/clanak/tajnica-koja-je-razotkrila-linica-ocekujem da-institucije-odrade-svoj posao/692650.aspx, te 
-poveznice:http:/www.index.hr/vijesti/clanak/indexu-potvrdjeno-talijanska-policija istrazuje-je-li-linic-u-italiji-prao-novac/702551.aspx, 
ukloni na njima nalazeće članke kao izvor opasnosti od kojeg tužitelju prijeti pričinjavanje daljnje neimovinske štete u roku od 15 dana." 

6. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi: 

„Nalaže se tuženiku da na internet portalu Index.hr kojeg je nakladnikom, nalazećem na internet adresi www.index.hr, prestane publicirati članke koji tematiziraju navodno tužiteljevo počinjenje kaznenog djela primanja mita kao radnju kojom se povrjeđuju tužiteljeva prava osobnosti i istom pričinjava daljnja neimovinska šteta, u roku od 15 dana.“ 

7. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.815,75 kn, u roku od 15 dana. 

Obrazloženje 

Tužitelj u tužbi podnijetoj ovom sudu, dana 25.10.2013.g. navodi da je na elektroničkoj publikaciji tj. internet portalu Index.hr, čiji je tuženik nakladnik, publicirana serija članaka koja da na klevetničko – inkriminirajući način tematizira njegovo navodno počinjenje kaznenog djela primanja mita u postupku privatizacije riječke tvrtke Jadranski pomorski servis d.d. ( dalje JPS d.d.), a publikacijom kojim da su mu eklatantno, grubo, teško i nedvojbeno povrijeđena prava osobnosti. Prava osobnosti da su mu povrijeđena u člancina pod naslovom "Tajnica Linićevog prijatelja otkriva za Index: Podmitili smo Linića za pogodovanje u privatizaciji" koji da je publiciran 31.07.2013.g., potom u članku pod naslovom "Poruka Bajiću: Neka me pozovu, sve o Liniću spremna sam ponoviti na detektoru laži!" publiciranom 01.08.2013.g., zatim u članku pod naslovom "Tajnica koja je razotkrila Linića: Očekujem da institucije odrade svoj posao!" publiciranom 02.08.2013.g. i članku pod naslovom "Indexu potvrđeno: Talijanska policija istražuje je li Linić u Italiji prao novac!" publiciranom 25.09.2013.g. Tako da su u prvonavedenom članku o njemu publicirane sljedeće sporne informacije: "Slavko Linić primio je 2002.g. mito jer je svom prijatelju omogućio da u postupku privatizacije preuzme riječku firmu Jadranski pomorski servis", zatim "Znam da je račun br. 820371049 na Cassa di Risparmio di Udine e Pordenone u Trstu, na koji je moja bivša tvrtka preko offshore kompanije 2002.g. uplatila novac, pripada danas aktualnom ministru financija Slavku Liniću, ispričala je za Index Mirja Tomas, bivša tajnica Ante Marasa, vlasnika i direktora JPS koji je privatizacijom došao do većinskog vlasništva navedene tvrtke. Tomas koja je bila Marasova tajnica 17 godina, sve do 2007.g. tvrdi kako je njen šef u znak zahvalnosti za pogodovanje prilikom privatizacije obilno nagradio sadašnjeg ministra financija i nekolicinu njegovih suradnika", zatim "Od mene se tražilo da odvojeno na dva papira otipkam brojeve računa kojih je bilo šest, a na drugoj stranici imena. 

To je valjda napravljeno kako se ne bi koristilo kao dokaz. Morala sam i obrisati dokument. Nedostajalo je ime pod brojem 5, a ja znam da je to bio Linićev račun. Namjerno je njegovo ime izostavljeno, kaže Tomas.", potom, "Pod rednim brojem 5 je Slavko Linić, aktualni ministar financija, na čiji je račun isplaćeno 27 tisuća dolara. Novac je uplaćen na štedionicu Cassa di Risparmio iz Udine i Pordenonea, Poslovnica u Trstu, a broj računa je 820371049", zatim "Tomas je za vrijeme dok je bila tajnica vodila dnevnik, a uplata iz prosinca 2002.g. od 27 tisuća dolara za Linića je ostala ", zatim "Posao razvoza nafte nije mogao tada dobiti bilo tko. Dobio ga je Linićev prijatelj Maras. Sve je to jedna dugačka priča odnosa Linića i Marasa, ali bit je privatizacija JPS-a, kaže Mirja Tomas za Index", te "Linić je prema svemu sudeći bio vođa operacije". Nadalje, u drugonavedenom članku da je o njemu publicirana sljedeća sporna informacija: "Javnosti će se još jednom predstaviti dokumenti kojima se dokazuje upletenost ministra financija Slavka Linića u financijske malverzacije JPS-a." U trećenavedenom članku da je publicirana sljedeća sporna informacija: "Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića smo upitali hoće li što poduzeti po pitanju prezentiranih dokumenata iz JPS-a i izlista računa od kojih bi jedan mogao pripadati ministru financija Slavka Linića.". U četvrtonavedenom članku o njemu da su publicirane sljedeće sporne informacije: "Index je dobio potvrdu kako talijanska Financijska policija i Državno odvjetništvo u Rijeci istražuju navode Mirje Tomas da je Slavko na bankovni račun u Trstu primao mito! Tako bi ministar u Vladi Zorana Milanovića zadužen za financije trebao pred Državnim odvjetništvo odgovarati što zna o računu iz Trsta s obzirom da ga tereti iskaz bivše tajnice direktora JPS-a", zatim "Redakcija Indexa dobila je službeni odgovor Županijskog Državnog odvjetništva u Rijeci iz kojeg se vidi da su izvidi u tijeku, te da se radi o međunarodnoj pravnoj pomoći, odnosno o tome da na Linićevoj aferi zajednički rade hrvatski i talijanski istražni organi", te "Pod rednim brojem 5 je Slavko Linić, aktualni ministar financija, na čiji je račun isplaćeno 27 tisuća dolara. Novac je uplaćen na štedionicu Cassa di Risparmio iz Udina i Pordenonea, Poslovnica u Trsu, a broj je 820371049". 

Nadalje tužitelj u tužbi navodi da su sve citirane sporne tvrdnje neistinite, netočne, neutemeljene i neosnovane jer da nikada ni od koga i ni u kom iznosu nije primio mito, da ne postoji tzv. afera Ponterosso, da nije Anti Marasu omogućio da preuzme tvrtku JPS d.d., odnosno pogodovao u privatizaciji iste, da nije bio vođa operacije preuzimanja te tvrtke, da ga Ante Maras u znak zahvalnosti za pogodovanje prilikom privatizacije nije obilno nagradio, da nema devizni račun u Cassa di Risparmio di Udine e Pordenone u Trstu, kao niti u bilo kojoj inozemnoj banci, da mu nikada nije isplaćen navodni mito u iznosu od 27 tisuća USD, da ne postoje nikakvi dokumenti kojima se dokazuje njegova navodna upletenost u financijske malverzacije JPS d.d., da Financijska policija Republike Italije i Županijsko Državno odvjetništvo u Rijeci ne istražuju navode Mirje Tomas da bi na nepostojeći bankovni račun primao mito, da iz odgovora Županijskog Državnog odvjetništva u Rijeci ne proizlazi da na tzv. Linićevoj aferi zajednički rade hrvatski i talijanski istražni organi, štoviše, ne samo da se nad njim ne provodi istraga od strane organa kaznenog progona, bilo tuzemnih ili inozemnih, nego protiv njega u predmetu u kojem Županijsko državno odvjetništvo provodi istražne radnje, a koji se tematizira u inkrimiranim člancima da nije podnijeta niti kaznena prijava, već protiv osobe A. M. i pravne osobe. Svim citiranim tvrdnjama i navodima da mu je pričinjena nemjerljiva neimovinska šteta i to pravo na tjelesno i duševno zdravlje, pravo na ugled, čast i dostojanstvo, pravo na dobro ime, prvo na osobnost i pravo na vlastitu sliku, odnosno lik. Tuženik i njegovi novinari koji su pisali predmetne članke da su postupali krajnje neprofesionalno i neetično, postupajući protivno pravilima novinarske struke, slijedom čega da potražuje pravičnu novčanu naknadu i to za članak publiciran 31.07.2013.g. u iznosu od 80.000,00 kn, za članak publiciran 01.08.2013.g. u iznosu od 20.000,00 kn, za članak publiciran 02.08.2013.g. u iznosu od 20.000,00 kn i za članak publiciran 25.09.2013.g., u iznosu od 40.000,00 kn, odnosno ukupno 160.000,00 kn, sve temeljem odredbe čl. 22. st. 1. Zakona o medijiina ( dalje: ZM-a) i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (dalje: 200-a ). 

Također tužitelj navodi da je ispunio procesnu pretpostavku, te dao tuženiku prigodu da barem djeloinično sanira nastalu štetu objavom ispravka u smislu čl. 22. st. 1. ZM-a i čl. 21. st. 2. ZM-a, a koji zahtjev isti da nije publicirao. Slijedom navedenog predložio je sudu donošenje presude kojom bi se obvezao tuženik da mu s osnova naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 160.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate, potom kojom bi se naložilo tuženiku da sa internet poveznica ukloni na njima nalazeće članke kao izvor opasnosti od kojeg mu prijeti pričinjavanje daljnje neimovinske štete sa sadržajem kao u točci 5) izreke ove presude, potom kojom bi se naložilo tuženiku da na internet portalu Index.hr kojeg je nakladnikom, prestane publicirati članke koji tematiziraju njegovo navodno počinjenje kaznenog djela primanja mita kao radnju kojom se povrjeđuju njegova prava osobnosti i pričinjava daljnja neimovinska šteta sa sadržajem kao u točci 6) izreke ove presude, te kojom bi se naložilo tuženiku da na internet portalu Index.hr publicira u integralnom obliku pravomoćnu presudu sa sadržajem kao u točci 3) izreke ove presude, sve uz naknadu parničnog troška. 

Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao da tužbeni zahtjev smatra preuranjenim i to iz razloga što da je zahtjev za objavom ispravka informacije zaprimio 25.10.2013.g., tj. isti dan kada je predmetna tužba predana ovom sudu. Prema odredbi čl. 22. st. 1. ZM -a i odredbi čl. 40. st. 2. ZM-a da proizlazi da tužitelj stječe pravo za utuženje nakladnika tek ukoliko ovaj objavi ili ne objavi ispravak. Tužitelj da mu nije dao priliku da objavi traženi ispravak informacije čime bi nematerijalna šteta bila nadoknađena, odnosno da mu nije dao priliku da ga obavijesti o razlozima neobjavljivanja istog, pa da stoga predmetnu tužbu smatra preuranjenom. Nadalje je istakao da je rok za podnošenje tužbenog zahtjeva u pogledu prva tri članka, tj. od 31.07., 01.08. i 02.08.2013.g. protekao, pa da je predmetna tužba podnesena nepravovremeno. Naime, prema odredbi čl. 40. st. 2. ZM-a da se objava ispravka može zahtijevati u roku od 30 dana od dana objave informacije, a kako zahtjev za objavom ispravka datira od 16.10.2013.g. kojeg da je zaprimio 25.10.2013.g., to da je tužitelj sa čak mjesec i pol zakasnio sa podnošenjem predmetnog zahtjeva slijedom čega da je izgubio pravo zahtijevati objavu ispravka informacije, a time posljedično i pravo na podnošenje tužbe. Stoga je predložio da naslovni sud odbaci tužbene zahtjeve vezane za navedene članke kao nepravovremene. 

Također je istakao da ukoliko sud ne prihvati navedene prigovore, da osporava tužbeni zahtjev na način da otklanja svoju odgovornost sukladno čl. 21. st. 4. ZM-a. Naime, u tužbi da je tužitelj iz članka od 31.07.2013.g. pod nazivom "Tajnica Linićevog prijatelja otkriva za Index: Podmitili smo Linića za pogodovanje u privatizaciji" ukupno citirano sedam navoda. Iz citata tih navoda da je razvidno kako se radi o izjavama, tj. informacijama Mirje Tomas danih u sklopu autoriziranog članka. Štoviše, ne samo da je citirano i vjerno prenio izjave Mirje Tomas, već da je na portalu Index.hr stavio videozapis intervjua, a kako bi dokazao da se ne radi o inkriminirajućim insinuacijama ili tvrdnjama redakcije Index.hr, već isključivo Mirje Tomas. Nadalje tuženik navodi da su sve informacije iz predmetnih članaka, pa tako i one koje po tužitelju predstavljaju navodne laži, utemeljene na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, te je poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njegove točnosti, a postupao je u dobroj vjeri, te postoji opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije. Naime, u prilogu predmetnih članaka da se nalazi i preslika dokumentacije koju je Mirja Tomas predočila novinaru Index.hr, a kako se ista nalazila u originalu, to da nije bilo mjesta sumnji u njihovu vjerodostojnost. Također, u cilju utvrđivanja cjelokupnog i istinitog stanja, kao i istinitosti navoda Mirje Tomas, da je poslao upite i nadležnim institucijama povodom kojih da je Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci glavnoj urednici Andreji Hudika poslalo odgovor, a koji odgovor da prileži članku od 25.09.2013.g. pod nazivom "Indexu potvrđeno: Talijanska policija istražuje je li Linić u Italiji prao novac".

Prvim predmetnim člankom nakon koji su uslijedili i drugi na istu temu, Mirja Tomas da je teretila i samu sebe na način da je imala saznanja, a nije odmah prijavila kaznena djela za koje se progoni po službenoj dužnosti, ali i da je sama sudjelovala u davanju mita, što da daje na težini cjelokupnog njenog istupa u javnosti. Nadalje, da su u članku pod nazivom "Poruka Bajiću: Neka me pozovu sve o Liniću spremna sam ponoviti na detektoru laži!" vjerno prenesene riječi Mirje Tomas, dane u sklopu autoriziranog intervjua, te da se iste odnose na njenu najavu da će održati konferenciju na kojoj je 02.08.2013.g. prezentirala dokumente za koje ona tvrdi da dokazuju upletenost tužitelja u financijske malverzacije. Sporna informacija koja glasi: "Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića smo upitali hoće li što poduzeti po pitanju prezentiranih dokumenata iz JPS-a i izlista računa od kojeg bi jedan mogao pripadati ministru financija Slavka Linića" da se ne nalazi u tom članku kako to navodi tužitelj, već u drugom, slijedom čega da u trećem članku nisu navedene nikakve informacije kojima bi tužitelju bila nanesena šteta, pa da je traženi iznos od 20.000,00 kn na ime tog članka neosnovan. No unatoč tome ta informacija da i ne predstavlja inkriminirajući i štetni sadržaj po tužitelja, obzirom da se radi o novinarskom upitu upućenom glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, a iz kojeg pitanja da je jasno vidljivo da se ne tvrdi da sporni račun pripada tužitelju, već se ostavlja ta mogućnost. Vezano za informacije iz četvrtog članka od 25.09.2013.g, pod nazivom "Indexu potvrđeno: Talijanska policija istražuje je li Linić u Italiji prao novac!" istakao je da se te informacije temelje na službenoj informaciji Financijske policije Italije, te službenog odgovora koji prileži tom članku. Iz tih priloga da je razvidno da je na temelju prijave Mirje Tomas Županijsko Državno odvjetništvo u suradnji sa Carinskom upravom, Uredom za sprječavanje pranja novca, Područnih ureda porezne uprave, Ministarstva financija, bankama, policijom ( PU Primorsko - goranska i PNUSKOK) vršilo određene radnje, tj. kriminalističko istraživanje i da se radi o međunarodnoj pravnoj pomoći. Sve objavljene informacije da je dobio na upit od strane Državnog odvjetništva i Financijske policije Italije, čije davanje informacija da ne uzrokuje štetu tužitelja, tj. da eventualna odgovornost za štetu prouzrokovana tim informacijama leži na tim tijelima, a ne na njemu. 

Istakao je da tužiteljev zahtjev za ispravak informacija datira od 25.10.2013.g., te da je upozorio tužitelja da je njegov zahtjev za prva tri članka nepravovremen i da ga je pozvao da zahtjev ispravi na način da istog usmjeri samo na članak od 25.09.2013.g. Nadalje, tuženik navodi kako su sve informacije utemeljene na točnim i vjerodostojnim činjenicama, te kako ima osnovan razloga vjerovati da su one točne jer se sporni članci temelje i sadrže izjave Mirje Tomas, tajnice direktora JPS-a za kojeg se navodi da je dao mito Liniću u svrhu pogodovanja u privatizaciji navedene tvrtke, a u čijoj isplati je i sama sudjelovala. Člancima da su priložene kopije spisa iz kojih su vidljivi brojevi računa i vrijednosti isplata, a navodi u člancima da su potkrijepljeni i prijašnjim navodima medija o policijskoj istrazi prodaje JPS-a. Uzimajući u obzir sve navedeno autor teksta da je imao osnovani razlog vjerovati u točnost navedenih činjenica, te da je objavljujući taj članak postupao u dobroj vjeri, a pored toga da je opravdan interes javnosti za objavu tih informacija jer se radi o optužbama za korupciju sadašnjeg ministra financija. 

Istakao je da se prema čl. 10. st. 2. Konvencije za ljudska prava i čl. 3. st. 3. ZM-a sloboda medija može ograničiti samo ako je to nužno u demokratskom društvu, a u ovom slučaju da takvo ograničenje nije nužno radi zaštite ugleda tužitelja zato što su članci u interesu javnosti, zato što se radi o javnoj osobi koja je dužna trpjeti veće kritike i zato što je autor teksta postupao u dobroj vjeri. Stoga da sloboda Index.hr da objavi takve članke treba imati primat nad pravom Slavka Linića na ugled. Istakao je i da u konkretnom slučaju nisu ispunjene sve pretpostavke za naknadu štete jer da tužitelj nije naveo niti dokazao koje su to tjelesne i duševne komplikacije uzrokovane predmetnim člancima, niti koje posljedice je pretrpio, a pored toga on da nije štetnik jer da nije teretio, niti inkriminirao tužitelja za eventualno počinjenje kaznenog djela primanja mita. Stoga da smatra da nije odgovoran za štetu iz razloga ostvarenja uvjeta iz čl. 21. st. 4. t. 2. i 3. ZM-a. Istakao je i da tužitelj niti jednim svojim navodom nije demantirao informacije i optužbe Mirje Tomas čime da ih je prešutno potvrdio. 

U odnosu na zahtjev tužitelja kojim bi mu se naložilo da na Internet portalu Index.hr prestane objavljivati članke koji tematiziraju navodno tužiteljevo počinjenje kaznenog djela primanja mita tuženik je istakao da bi eventualnim usvajanjem takvog zahtjeva bio doveden u neravnopravan položaj spram ostalih medija jer bi samo njemu bilo zabranjeno informirati javnost, iako da nije samo on izvještavao o eventualnom tužiteljevom počinjenju kaznenog djela 

Stoga da bi takva zabrana bila protivna Ustavu, Zakonu o medijima i drugim propisima. Konačno je predložio odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška. 

Tijekom postupka tužitelj je ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporio je sve navode tuženika iz odgovora na tužbu, te je pismenim podneskom od 06.02.2014.g. proširio tužbeni zahtjev i na zahtjev kojom bi se naložilo tuženiku da na drugim Internet portalima koji su prenijeli dezinformacije, klevete i neistine iz utuženih članaka, o svom trošku, objavi pravomoćnu presudu, odnosno sa sadržajem kao u točci 4 ) izreke ove presude i to pozivom na odredbu čl. 1099. ZOO-a. 
Tijekom postupka tuženik je ustrajao kod iznijetih navoda, te se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva koja da je usmjerena isključivo na nanošenje njegove štete. 

Rješenjem od 14. studenog 2014.g. sud je dopustio navedenu preinaku tužbenog zahtjeva jer smatra da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa medu strankama u smislu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( dalje ZPP-a ). 

Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu, te saslušao tužitelja kao stranku i svjedoke Ilka Cimića, Andreju Hudika i Mirju Tomas. 

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan. 

Među strankama u postupku nije sporno da je tuženik kao nakladnik na svom internet portalu Index.hr objavio utužene članke po autoru Ilku Čimiću. 

Tako nije sporno da je, dana 31.07.2013.g. tuženik objavio članak od nazivom "Tajnica Linićevog prijatelja otkriva za Index: Podmitili smo Linića za pogodovanje u privatizaciji" ( list 10 – 15 spisa ), a u kojem članku su objavljene utužene informacije i to: "Slavko Linić primio je 2002.g. mito jer je svom prijatelju omogućio da u postupku privatizacije preuzme riječku firmu JPS", zatim "Znam da je račun br. 820371049 na Cassa di Risparmio di Udine e Pordenone u Trstu, na koji je moja bivša tvrtka preko offshore kompanije 2002.g. uplatila novac pripada danas aktualnom ministru financija Slavku Liniću, ispričala je za Index Mirja Tomas, bivša tajnica Ante Marasa, vlasnika i direktora JPS-a koji je privatizacijom došao do većinskog vlasništva navedene tvrtke. Tomas koja je bila Marasova tajnica 17 godina, sve do 2007.g., tvrdi kako je njen šef u znak zahvalnosti za pogodovanje prilikom privatizacije obilno nagradio sadašnjeg ministra financija i nekolicinu njegovih suradnika", zatim "Od mene se tražilo da odvojeno na dva papira otipkam brojeve računa kojih je bilo šest, a na drugoj stranici imena. To je valjda napravljeno kako se ne bi koristilo kao dokaz. Morala sam i obrisati dokument. Nedostajalo je ime pod brojem 5, a ja znam da je to bio Linićev račun. Namjerno je njegovo ime izostavljeno, kaže Tomas.", potom "Pod rednim brojem 5 je Slavko Linić, aktualni ministar financija, na čiji je račun isplaćeno 27 tisuća dolara. Novac je uplaćen na štedionicu Cassa di Risparmio iz Udine i Pordenonea, Poslovnica u Trstu, a broj računa je 820371049", zatim "Tomas je za vrijeme dok je bila tajnica vodila dnevnik, a uplata iz prosinca 2002.g. od 27 tisuća dolara za Linića je ostala", zatim "Posao razvoza nafte nije mogao tada dobiti bilo tko. Dobio ga je Linićev prijatelj Maras. Sve je to jedna dugačka priča odnosa Linića i Marasa, ali bit je privatizacija JPS-a, kaže Mirja Tomas za Index", te "Linić je prema svemu sudeći bio vođa operacije". 

Predmetni članak sadrži videozapis razgovora novinara tuženika sa Mirjom Tomas, a sve navedene informacije u članku su citirane kao tvrdnje, odnosno izjave Mirje Tomas. 

Nadalje, nije sporno da je tuženik, dana 01.08.2013.g. objavio članak pod nazivom "Poruka Bajiću: Neka me pozovu, sve o Liniću spremna sam ponoviti na detektoru laži!" ( list 16 – 21 spisa ) u kojem je objavljena utužena informacija: "Javnosti će se još jednom predstaviti dokumenti kojima se dokazuje upletenost ministra financija Slavka Linića u financijske malverzacije JPS-a." Također, taj članak sadrži i utuženu informaciju: "Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića smo upitali hoće li što poduzeti po pitanju prezentiranih dokumenata iz JPS-a i izlista računa od kojih bi jedan mogao pripadati ministru financija Slavka Linića." Predmetni članak također sadrži poveznicu na videozapis razgovora novinara tuženika sa Mirjom Tomas iz naprijed navedenog članka od 31.07.2013.g. 

Isto tako nije sporno da je tuženik, dana 02.08.2013.g. objavio članak pod naslovom "Tajnica koja je razotkrila Linića: Očekujem da institucije odrade svoj posao!" ( list 22-27 spisa). Čitanjem navedenog članka proizlazi da u istom nije objavljena niti jedna od utuženih informacija. 

Konačno nije sporno niti da je tuženik, dana 25.09.2013.g. objavio članak pod nazivom "Indexu potvrđeno: Talijanska policija istražuje je li Linić u Italiji prao novac!" ( list 28 – 34 spisa ) u kojem je objavljena utužena informacija: "Index je dobio potvrdu kako talijanska Financijska policija i Državno odvjetništvo u Rijeci istražuju navode Mirje Tomas da je Slavko Linić na bankovni račun u Trstu primao mito! Tako bi ministar u Vladi Zorana Milanovića zadužen za financije trebao pred Državnim odvjetništvo odgovarati što zna o računu iz Trsta s obzirom da ga tereti iskaz bivše tajnice direktora Jadranskog pomorskog servisa". Kao prilog navedenom članku obavljen je odgovor Državnog odvjetništva tuženiku i prijava Financijskoj policiji u Trstu. 

Također nije sporno da je tužitelj, dana 16.10.2013.g. podnio tuženiku, odnosno glavnom uredniku portala Index.hr zahtjev za objavu ispravka u smislu čl. 22. st. 2. ZM-a ( list 35 – 39 spisa ) koji zahtjev je tuženik zaprimio 25.10.2013.g. kako to proizlazi iz navoda odgovora na tužbu. 

Među strankama u postupku sporan je osnov tužbenog zahtjeva, odnosno da li u konkretnom slučaju postoji odgovornost tuženika kao nakladnika za naknadu štete tužitelju, te posljedično visina iste. 

Prvenstveno u odnosu na procesne prigovore tuženika valja istaknuti da sud iste smatra neosnovanim. Naime, u konkretnom slučaju se radi o naknadi štete reguliranoj odredbom čl. 21. ZM-a, a za koju je u čl. 22. ZM-a propisano da se u pravilu nadoknaduje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava, s time da pravo na tužbu na naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije, odnosno isprike nakladnika kada je ispravak moguć. Nadalje odredbom čl. 23. ZM-a propisano je da se tužba za naknadu štete može podnijeti najkasnije u roku od 3 mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena. Dakle, odredbom čl. 23. ZM-a predviđeno je da se tužba za naknadu štete može podnijeti najkasnije u roku od 3 mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena iz čega treba zaključiti da se u okviru tog roka oštećeni mora prethodno obratiti nakladniku radi objavljivanja ispravka sporne informacije kako bi ostvario svoje pravo na podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete. U konkretnom slučaju se radi o člancima koji su objavljeni 31.07., 01.08., 02.08. i 25.09. 2013.g., a tužba je podnijeta ovom sudu 25.10.2013.g., odnosno u roku od tri mjeseca od objave navedenih članaka. Također u konkretnom slučaju je tužitelj unutar tog roka podnio tuženiku naprijed citirani zahtjev za objavu ispravka utuženih informacija ( koje je tuženik nesporno primio unutar navedenog roka tj. 25.20.2013.g.) slijedom čega je tužitelj ispunio procesnu pretpostavku iz citiranog čl. 22. st. 2. ZM-a. 

Pozivanje tuženika na prekluzivni rok iz čl. 40. st. 2. ZM-a nije osnovano iz razloga što se taj rok odnosi na poseban institut objavljivanja ispravka i odgovora koji zahtjev se podnosi glavnom uredniku sa svrhom ispravljanja netočne i nepotpune informacije, te se taj rok ne primjenjuje u slučajevima iz čl. 22. st. 2. ZM-a kada se ispravak zahtijeva od nakladnika u svezi s pravom za podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete. Isto tako valja istaknuti da procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za naknadom nematerijalne štete sukladno čl. 22. st. 2. ZM-a nije ispravak informacije od strane tuženika, već samo prethodno podnošenje zahtjeva ( zatraženje ) za ispravkom sporne informacije nakladniku, a čemu u prilog ukazuje i odredba čl. 
1. ZM-a prema kojoj se nematerijalna šteta nadoknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika ( u pravilu ) i isplatom, odnosno objava ispravka informacije i isprika nakladnika ne isključuje i isplatu naknade štete sukladno općim propisima obveznog prava. 

Slijedom navedenog tuženik je po stavu ovog suda posve neosnovano odbio objaviti tužiteljev zahtjev za ispravak predmetnih informacija pozivajući se na odredbu čl. 40. st. 2. ZM-a, a kako to proizlazi iz njegova odgovora na listu 77 - 79 spisa. 

Iz iskaza svjedoka Ilka Čimića u bitnom proizlazi ( list 235-236 spisa) da je autor sva četiri članka koja su predmet ovog postupka. Tijekom 2013.g. da je dobio poziv iz Rijeke vezano za priču Slavka Linića i prije objave predmetnih članaka da je u više navrata razgovarao s gđom. Tomas koja da mu je prilikom tih razgovora predočila dokumentaciju za sve izjave koje mu je iznijela. Pritom da se radilo o pouzdanom svjedoku koja je bila sudionik svih događaja o kojima je i govorila i nakon što je sa njom više puta razgovarao da je odlučio njen iskaz objaviti u obliku video intervjua. Gđa. Tomas da mu je svoj iskaz potkrijepila ispisom računa na koje su vršene uplate u stranim bankama, a na kojem da se pod brojem 5 nalazi predmetni račun u Štedionici u Trstu, potom da mu je predočila dokumentaciju vezanu za poslovanje tvrtke Ante Marasa i to za kupovinu brodova, odnosno za sumnjivo poslovanje tvrtke JPS, za koju da vjeruje da je u cijelosti vjerodostojna jer ju nitko nikada nije demantirao. Osim toga da je tražio prije objave predmetnih članaka upite od USKOK-a, policije, DORH-a, Ministarstva financija i tužitelja i svi da su se na njegove upite očitovali, osim Ministarstva financija na čijem je čelu tužitelj tada bio kao ministar. Tako da je od USKOK-a i policije dobio podatak da je gđa. Tomas bila na razgovoru u tim tijelima i da je priložila svu dokumentaciju vezanu za sporni račun, te da je prema odgovoru policije i Državnog odvjetništva bilo nesumnjivo da im se gđa. Tomas obratila i inzistirala da se cijeli slučaj istraži. Također je izjavio da je saznao da se tužitelja nikada nije ispitivalo ni od strane policije, niti od USKOK-a i to da je čak tužitelj jedne zgode izjavio prilikom medijskog nastupa, a njemu da su od USKOK-a i policije dolazili podaci da se vrše izvidi. Svoju istragu da je čak proširio i u Italiju, te se obratio Štedionici u Trstu koja da mu je odgovorila da su podaci o računima bankovne tajne. Također, da mu je poznato da se gđa. Tomas obratila policiji u Italiji vezano za tužiteljeve inozemne račune o čemu da ima zapisnik. Cijeli slučaj da je pratio poštivajući sve uzance novinarske struke. Tužitelj da je u vrijeme objave ovih članaka bio ministar, pa da je nedvojbeno postojao interes javnosti za objavom ovih informacija, a na istinitost da ukazuje sve ono što se događalo nakon objave članaka, odnosno da postoje svjedoci koji su vidjeli sporni račun, da su vršene uplate na taj račun i drugo. Izjavio je da ne vidi smisao ove tužbe jer da je na sve moguće načine pokušao dobiti odgovor i informaciju od tužitelja, međutim, na sve da je dobivao šutnju. Nitko iz JPS-a da nije demantirao objavljene informacije, već da su samo odgovorili na njegov novinarski upit. Nitko od fizičkih osoba koje se u predmetnim člancima dovode u svezu s postojanjem deviznih računa i uplatom od strane JPS-a na te račune, da nije demantirao tu informaciju. Izjavio je da je pričao i sa rumunjskom europarlamentarkom Macovei koja da je pokazala veliko zanimanje za ovaj slučaj i čuđenje što toliko traju izvidi. Izjavio je da nije dobio demantij, odnosno da tvrdnje gđe. Tomas do sada nitko nije osporio, a posebno da nisu službeno opovrgnute i službeni izvidi da još uvijek traju. Izjavio je da se zbog proteka vremena ne sjeća da li se priložene uplate na švicarskoj banci odnose i na tužitelja, da ne zna tko je na popisu imena pod brojem 5 dodao "Linić", da je zaboravio da li je gđa. Tomas bila zaposlenica JPS-a, te da li je dobila otkaz i vodila spor. Izjavio je da je imao razloga u istinitost informacije koje je dobio od gđe. Tomas jer da mu je predočila dokumentaciju, a pored toga i sam da je zatražio podatke od navedenih državnih tijela. Gđu. Tomas da smatra hrabrom jer je objavila video intervju i odnijela svu dokumentaciju državnim tijela i prijavila cijeli slučaj i u Italiji. Njegov dojam da je bio da je gđa. Tomas bila razočarana radom nadležnih organa, pa da se odlučila obratiti novinarima i stoga da je u ovom slučaju imao dovoljno za vjerovati da su sve informacije istinite. 

Svjedokinja Andreja Hudika, glavna urednica tuženika u bitnom je izjavila ( list 237 spisa ) da ju je novinar Čimić obavijestio o predmetnoj priči nakon čega da su se konzultirali i odlučili koje će radnje napraviti radi provjere istinitosti tih informacija. Izjavila je da se ne sjeća detalja koga je sve novinar kontaktirao, već da zna da je isti razgovarao sa gđom. Tomas, da je tražio upite od USKOK-a, policije i od tužitelja prije objave svakog predmetnog članka, te od Ministarstva financija, od kojih da nikada nije dobio odgovor. Ona da je osobno zvala glasnogovornicu Ministarstva financija vezano za ove članke, međutim, odgovora da nije bilo. Naslove predmetnih članaka da je odredila ona sa kolegama novinarima. Kao glavna urednica da ima veliko povjerenje u novinara Cimića koji da je dobio nagradu HND-a za istraživačko novinarstvo, da ne zna u kojoj fazi su sada istrage u svezi spornog računa u Italiji, a posljednju informaciju koju su dobili od Državnog odvjetništva je da je postupanje povodom izvida tajno iz čega da zaključuje da se još uvijek vrše izvidi. Predmetni video intervju da je objavljen u integralnom obliku, s time što da isti ne bi niti objavili da nisu prethodno provjerili vjerodostojnost iznijetih informacija, a naknadno da je provjerila da je još 2006.-2007.g. Novi list objavio članak o tajnim računima. Prije objave ovih članaka da je novinar Čimić provjerio istinitost navoda iz pribavljene dokumentacije, te da joj je poznato da se isti obraćao i talijanskim, ali da se ne sjeća njihovog odgovora. Vezano za predmetne članke da nije objavljen zahtjev za ispravak informacija koju je poslao tužitelj iz razloga što da je isti stigao nakon zakonskog roka. Sva četiri utužena članka da su bila u interesu javnosti jer je tužitelj u to vrijeme bio ministar financija i jedan od najmoćnijih čovjeka u državi, a tužitelj da je u jednom članku Jutarnjeg lista izjavio da bi krao da nema kontrole, što da ukazuje na njegov karakter. 

Iz iskaza svjedokinje Mirje Tomas u bitnom proizlazi ( list 354-356 spisa ) da je bila osobna tajnica direktora JPS-a Anta Marasa od 1986. do 2003.g., te da je vršila uplate prema njegovom nalogu i isti da bi joj dostavio ručno pisane brojeve računa i imena na koje je trebalo vršiti određene uplate, pa da joj je tako dostavio i popis na listu 256-257 spisa kojeg je ona prepisala i prema uputi Anta Marasa da je na jednoj stranici napisala brojeve računa i banaka, a na drugoj imena i prezimena. Dobro se sjeća da je pitala Anta Marasa zbog čega nema imena pod brojem pet, a on da joj je rekao da kada izvrši prijepis da taj prijepis izbriše iz kompjutera. Pod brojem I. da je Željko Lužavac koji da je tada bio bivši ministar pomorstva i prometa, te je bio zadužen za donošenje zakona, a JPS-u da je bilo važno da se zabrani plovidba po Jadranu za prijevoz naftnih derivata brodovima koji su bili stariji od 25 godina kako bi se eliminiralo Čeda Blaškovića iz tog posla i kasnije da je stvarno JPS dobio monopol razvoženja nafte po Jadranu Ivan Frančišković da je bio direktor Croatia osiguranje kod kojeg su brodovi bili osigurani, Aleksandar Maras da je sin od Anta Marasa, a Jasminko Umičević da je bio predsjednik Nadzornog odbora JPS-a. Tužitelj da je tada bio potpredsjednik Vlade i predsjednik Nadzornog odbora INE. Na popisu na listu 257 spisa da je djelatnik banke Cassa di Risparmio napisao rukom " 5 Linić ", a što da joj je rekao Antonio Repanić koji da je sa tim popisom išao u banku uplatiti 10,00 EUR-a na račun koji pripada Željku Lužavcu, a kada je htio uplatiti na račun broj 5 da mu je rečeno da on nije Slavko Linić. Izjavila je da tvrdi da je osoba pod brojem 5 Slavko Linić zato što je isti surađivao sa Marasom i bez njegove pomoći da ne bi došlo do privatizacije JPS-a na način kako je došlo, obzirom da je tužitelj bio Marasu veza u Vladi. Ante Maras da joj nikada nije rekao da bi osoba pod brojem 5 bila Slavko Linić, niti da je ikada vidjela neki dokument koji bi se odnosio na uplatu Slavka Linića, ali da ona zna da je osoba pod brojem 5 Slavko Linić iz razloga što je isti tada bio potpredsjednik Vlade i bez njega se ne bi mogla izvršiti druga faza privatizacije JPS-a. Izjavila je da se 25.03.2011.g. prvi puta obratila USKOK-u, te prijavila navedeno, s time da se njena prijava odnosila na sumnju na nezakonitu privatizaciju JPS-a, potom da je ponovno bila na USKOK-u 13.06.2011.g. i 28.10.2011.g., te četvrti put 04.06.2012.g., a da pritom niti jednom nije dobila potvrdu o prijavi, niti o predaji dokumentacije. Pred ovim sudom da je vodila dva sudska spora protiv JPS-a jer da je nakon što je pokrenula sudski spor za mobing dobila izvanredni otkaz jer je o mobingu izašla u medije, a na njeno radno mjesto da je došla kćerka od gospodina Lužavca. Spor za izvanredni otkaz da je pravomoćno izgubila. Kako nije naišla na suradnju kod naših institucija, da se obratila Financijskoj policiji u Trstu koji su napravili zapisnik i upozorili je na njena prava i rekli joj da njenu prijavu treba istražiti. Potom da je 16.09.2013.g. o svemu obavijestila Vivian Reding, tadašnju povjerenicu Europske komisije za pravosuđe iz Bruxellesa od koje da je dobila povratnu informacije da njene tvrdnje treba istražiti i da se sumnja na korupciju. Ustrajala je da je tužitelj vlasnik predmetnog računa, a uplata na taj račun da je bila nagrada za njegovu pomoć u privatizaciji JPS-a. Od strane Antonia Repanića da na račun broj 5 nije bila moguća uplata. U video intervjuu da je rekla da se vjerojatno radi o Slavku Liniću i upotrijebila riječ "ta osoba", ali sada da je sigurna da se radi o računu tužitelja. Izjavila je da ima saznanja da je na predmetni račun Radovan Smokvina izvršio uplatu i dobio potvrdu da se radi o računu tužitelja. Kako da je 17 i pol godina radila kao tajnica Anta Marasa i za njega obavljala razne poslove, da je na temelju toga zaključila da se radi o računu Slavka Linića, a nakon 17 godina da je maknuta sa svog radnog mjesta kako više ne bi imala uvida u te poslove. Do tuženika da je došla preko Pokreta otpora, odnosno preko Slavice Sote, a prije toga da se htjela obratiti novinama, ali da joj je odvjetnica rekla da novine ne žele o tome pisati. Nakon što je Index prenio njenu priču, da su tu vijest prenijeli i drugi mediji i to Jutarnji, Večernji, HINA, Novi list. Novinaru Indexa da je rekla da sve što je izjavila Indexu je spremna ponoviti na detektoru laži. Nitko od prozvanih, pa ni tužitelj da ju nije tužio. 

Tužitelj je u svom stranačkom iskazu u bitnom izjavio ( list 412-414 spisa ) da nikada nije imao predmetni račun u navedenoj talijanskoj banci, a pored toga da uopće nema nikakav račun izvan Republike Hrvatske, kao niti članovi njegove uže obitelji. Dakle, nikada da nije bio vlasnik, niti je imao bilo kakav odnos sa predmetnom Štedionicom u Trstu. Anta Marasa da poznaje unazad 40 godina u kojem razdoblju da su surađivali, međutim pretvorba i privatizacija JPS-a da je provedena ranih 90-tih godina i u istoj da ni na koji način nije sudjelovao. Nakon 2000.g., a u vrijeme dok je bio predsjednik Nadzornog odbora INA-e da mu je poznato da se krenulo u reorganizaciju INA-e koja je podrazumijevala i privatizaciju transporta, te da je u to vrijeme JPS od INA-e kupio dva broda, međutim, u tim poslovima da nije sudjelovao. Nikada da niti jedne kune nije dobio niti od JPS-a, niti od Anta Marasa. Poznato mu je da je Ured za sprječavanje pranja novca koji djeluje pri Ministarstvu financija sačinio bilješku o svim uplatama i isplatama JPS-a u inozemstvu, a koja da je dostavljena Državnom odvjetništvu i PNUSKOK-u. U to vrijeme da nije znao da se rade ti izvidi, već da je to kasnije doznao kada su počela predmetna medijska prozivanja da je primio mito. Dakle, Državno odvjetništvo da je još 2012.g. imalo podatak da nije vlasnik niti jednog računa izvan RH, a koji bi se mogao povezati s uplatom od strane JPS-a. Izjavio je da je vrlo često u medijskim istupima demantirao tvrdnje iz predmetnih članaka i izjavljivao kako nije vlasnik predmetnog računa u Italiji. Mirju Tomas da nije tužio za iznijete tvrdnje jer da smatra da je iskorištena od tuženika koji da je otvorio medijski rat sa njim, te stalno iznosi tvrdnje da istražuje, da ima dokaze, da ima podatke, a ustvari stvara aferu "Linić". Izjavio je da novinar Čimić prije objave predmetnih članaka nije od njega zatražio odgovor putem Ministarstva financija, međutim da je takav upit i došao, da na njega ne bi odgovorio jer da je prestao komunicirati s novinarima Indexa. Izjavio je da je sa Željkom Lužavcem poslovno surađivao do 1992.g. kada su se politički razišli i od tada da sa njime nije u kontaktu. Jasminka Umičevića da poznaje poslovno, kao i Vanju Frančiškovića sa kojim da je kontaktirao kao gradonačelnik Rijeke. Predmetni članci da su ga posebno pogodili jer ga povezuju sa mitom, primanjem novaca i korupcijom, obzirom na njegov 25 godina javni i politički rad. U početku da predmetnim napisima nije pridavao pažnju, a i prije da se susretao s takvim napisima.

Kao javna osoba da je spreman na kritike i otpore što da je uobičajeno za njegov posao i tijekom političkog rada da se mnogi ljudi nisu slagali s njegovim rješenjima i prijedlozima, čemu da je bio spreman oduprijeti se. Međutim napisi koji se tiču mita, novaca i korupcije da ga izrazito pogađaju jer da cijeli život isključivo živi od svoje plaće, a od imovine da ima samo 50 % broda starog 25 godina. Čak niti prijatelji da ne vjeruju da nije uzeo novac i da se stalno mora opravdavati i opovrgavati tvrdnje o mitu. Stoga da je teško da ljudi povjeruju da ovi napisi nisu istiniti, pa da mu znaju vikati na ulici da još nije u zatvoru, da mu znaju govoriti da je kao i svaki drugi političar, a majka i supruga da traže od njega da se prestane baviti politikom. Također i politički protivnici da mu znaju dobacivati u Saboru da će brzo u zatvor, da gdje su mu računi i tome slično. Izjavio je da je provodio istraživanje svog rejtinga, te ustanovio da stvarno ima ljudi koji su povjerovali da uzima mito i da je pod istragom. Svi ti napisi da su mu otežavali i rad, posebno kad je krenuo u postupak fiskalizacije kojom prilikom da je objašnjavao obveznicima gotovinskog plaćanja da moraju izdavati račune, a istovremeno se njega optuživalo za mito što da mu je rušilo vjerodostojnost. Za vrijeme dok je bio potpredsjednik Vlade u razdoblju od 2000.g. do 2004.g. da je dobio šećernu bolest i unazad tri godine da je na injekcijama inzulina, tako da su predmetni članci djelovali na njega da bi se uzrujao. Međutim, unatoč tome i nadalje da je aktivan u političkom djelovanju i štoviše da će sudjelovati na sljedećim parlamentarnim izborima. Izjavio je da je čitao komentare ispod objavljenih članaka, te da ga jako smeta kada se njega koji ništa nije stekao od imovine i koji se cijeli život trudio nešto postići u politici povezuje sa političarima koji su neprepoznatljivi, uhvaćeni u uzimanju mita i slično. U svezi predmetnog računa da nikada nije bio pozvan na razgovor niti u policiju, niti u USKOK, niti u Državno odvjetništvo, niti u bilo koje drugo tijelo državne vlasti. Tuženik da je počeo vrlo negativno o njemu pisati 2012.g. i to na osobnom nivou od strane Matije Babića prozivajući njega i cijelu njegovu obitelj, a svi ti napadi da su počeli onog trenutka kada je Prvoj stranici, čiji je Babić bio vlasnik, odbijeno sklapanje nagodbe u predstečajnom postupku zbog neplaćenog poreza u iznosu od 6.500.000,00 kn. Stoga da se odlučio na predmetnu tužbu protiv tuženika, obzirom da isti kao medij širi laži o njemu, a na to da se odlučio jer je ocijenio da je to potrebno za obavljanje njegova posla. Izjavio je da i drugi mediji pišu o ovom slučaju, međutim, da su isti puno objektivniji, odnosno bez iznošenja svojih dodatnih stavova. Izjavio je da nema nikakve veze ni sa SG Bankom u Švicarskoj. Tuženik da je jedan od najvećih portala kojeg vrlo često prenose ostali mediji, pa da stoga formira javno mnijenje, a pored toga da tuženik piše da istražuje, da je prijavljen Vivian Reding, da ga istražuju talijanski organi gonjenja i slično. 

Iz dopisa Županijskog Državnog odvjetništva u Rijeci od 18.09.2014.g. ( list 194 spisa ), a povodom upita suda za dostavu primjerka podnijete anonimne kaznene prijave koja se spominje u predmetnim člancima proizlazi da zahtjevu nije moguće udovoljiti iz razloga što da Zakon o kaznenom postupku propisuje tajnost postupanja tijekom izvida. 
zhen 

Iz dopisa trgovačkog društva Gemius d.o.o. ( list 195-199 spisa ) proizlazi da je broj posjetitelja za cijeli portal Index.hr na dan 31.07.2013.g. iznosio 285.293, potom na dan 01.08.2013.g. 287.106, na dan 02.08.2013.g. 278.340 i na dan 25.09.2013.g. 313.506. 

Iz dokumentacije na listu 256 - 257 spisa proizlazi da je, dana 05.12.2002.g. dan nalog tvrtki Delta Grip Services Limited za uplatu različitih novčanih iznosa ( od 5.000 do 27.000 USD ) na 6 bankovnih računa u inozemstvu, s time što se pod brojem 5 navodi „uplatiti iznos od 27.000 USD na Cassa di Risparmio di Udine e Pordenone, Filiala Trieste, broj računa: 
13 820371049“, a kojem prileži popis „Ad i Zeljko Lužavec, Ad 2 Ivan Frančišković, Ad 3 Aleksandar Maras, Ad 4 Ante Maras i Ad 6 Jasminko“. 

Iz dokumentacije na listu 271 - 272 spisa proizlazi da je novinar Ilko Čimic, dana 30.07.2013.g. putem e-maila zatražio od JPS-a d.d. Rijeka odgovor na pitanja vezana za poslovanje tvrtke JPS u razdoblju od 2002.g. do 2006.g. pa između ostalog i da li ta tvrtka ima veze s uplatom 27.000,00 dolara Slavku Liniću od 05.12.2002.g., te u kojem su odnosu Ante Maras i Slavko Linić. Na navedeni upit je od strane JPS-a, dana 31.07.2013.g. odgovoreno da navedeno trgovačko društvo uredno i transparentno posluje unazad 25 godina, da dobiva poslove transparentno putem javnog natječaja, da su sve relevantne informacije i dokumentacija vezana za poslovanje društva i povezanih društava dostavili na uvid i kontrolu svim nadležnim tijelima Republike Hrvatske koja su to tražila i koja nisu imala nikakve primjedbe. Zlonamjerni pojedinci iz vlastitih neostvarenih ambicija i interesa da pokušavaju nanijeti štetu društvu i gospodinu Anti Marasu iznoseći neistine i pokušavajući stvoriti "slučaj" iako za to nema osnove. Odnos Anta Marasa i ministra Linića da je na prijateljskoj osnovi i da datira od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad su zajedno radili, a dovođenje u bilo koje druge odnose ministra s poslovanjem društva da je zlonamjerno i neosnovano. 
Iz dokumentacije na listu 273 spisa proizlazi da je novinar Ilko Čimić, dana 30.07.2013.g. putem e-maila Ministarstvu financija n/r tužitelja poslao upit da li mu je poznat račun Cassa di Risparmio di Udine e Pordenone br. 820371049, da li je ikada na inozemni račun primio novac od Delta Grip Service i zašto, te u kakvim je odnosima sa Marasom i tvrtkom JPS, s time da moli žuran odgovor do sutra ( 31.07.2013.g. ). 

Iz dokumentacije na listu 274 – 275 spisa proizlazi da se liko Cimić, dana 30.07.2013.g. putem e-maila obratio Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta sa upitom da li su tvrtka JPS i njoj pripadajuće off-shore tvrtke bile predmetom interesa USKOK-a, te u kojem svojstvu je u razdoblju od 2011.g. do 2012.g. ispitivana Mirja Tomas, s time da moli žuran odgovor do sutra ( 31.07.2013.g. ). Na navedeno mu je odgovoreno da sukladno zakonskim odredbama USKOK ne odgovara na upite da li nešto istražuje ili ne. 

Iz dokumentacije na listu 276 - 277 spisa proizlazi da se novinar Ilko Cimić putem e maila, dana 13.09.2013.g. obratio Ministarstvu unutarnjih poslova sa zahtjevom da ponavlja upit od 01.08. na koji da nije dobio odgovor, te mu je od strane Službe za odnose s javnošću Ministarstva unutarnjih poslova RH odgovoreno da se potvrđuje da je policija s osobom koju navodi u upitu obavila razgovor u svojstvu građana koji može dati informacije i to prije medijskih napisa o konkretnom slučaju. Spomenuta da je ustupila određenu dokumentaciju koja je proslijeđena na mjerodavno Državno odvjetništvo u Rijeci.

Nadalje, iz dokumentacije na listu 278 – 279 spisa proizlazi da se novinar Ilko Cimić e-maila obratio, dana 01.08.2013.g. Državnom odvjetništvu RH sa upitom hoće li što poduzeti temeljem izjava Tomas na portalu Index.hr na što mu je odgovoreno da Državno odvjetništvo ne odgovara na pitanja što poduzima i što će poduzeti u određenom predmetu sukladno čl. 36. st. 3. t. 2. Zakona o državnom odvjetništvu. Potom je ponovno, dana 24.09.2013.g. Ilko Čimić poslao upit DORH-u kada je točno DORH zaprimio dokumentaciju od MUP-a u slučaju Mirje Tomas, zašto Mirja Tomas nikada nije pozvana na DORH, te zašto 
istraga u ovom slučaju nije pokrenuta. 

Nadalje, iz dokumentacije na listu 280 spisa proizlazi da je Ilko Čimić, dana 24.09.2013.g. putem e-maila tražio upit od JPS-a u svezi izjava Mirje Tomas, odnosno da li se ikada DORH ili policija raspitivala o uplatama na inozemne račune iz 2002.g., da li je Porezna uprava ikada ispitivala kupnju brodice Ares Hrvoja Sarinića, te da li su ikada dobivali prijetnje od ministra pomorstva, prometa i veza Željka Lužavca. 

Iz dokumentacije na listu 282 spisa proizlazi da se Ilko Čimić obratio sa novinarskim upitom i Guardia di Finanza u Trstu, međutim, nije razvidno kojeg datuma. 

Iz dokumentacije na listu 284 spisa proizlazi da je Županijsko Državno odvjetništvo u Rijeci na upit, a nastavno na odgovor ŽDO-a od 26.09.2013.g. izvijestilo tuženika da Državno odvjetništvo nastavlja sa provođenjem izvida, te da do danas nije zaprimilo zatražene podatke putem međunarodne pravne pomoći od zamoljenih zemalja. 

Iz Kupoprodajnog ugovora na listu 316 - 317 i 325 – 328 spisa proizlazi da je isti zaključen 03.03.2006.g. između gospode iz New White Marine Liinited kao prodavatelja i gospode iz JPS Urinj Shipping Corporation kao kupaca za plovilo Ares, za cijenu od 490.000,00 EUR-a, a koje plaćanje da se ima izvršiti u 8 bankovnih radnih dana na bankovni račun u banci Miraboud & Cia, Geneva, s time što je u ime prodavatelja predmetni ugovor potpisala osoba pod prezimenom Šarinić. 
Nadalje, iz Izvadaka računa na listu 318 – 319 i 329 – 330 spisa proizlazi da je na račun SG Private Banking (Suisse ) od strane JPS Urinj Shipping Corp. 14.11.2005.g. izvršena uplata iznosa od 6.022,91 USD na ime Vanje Frančiškovića, te 08.12.2005.g. u iznosu od 9.022,84 USD na ime Željka Lužavca. 

Iz Zapisnika Financijske policije u Trstu ( list 320 - 322 spisa ) proizlazi da je Mirja Tomas, dana 08.08.2013.g. došla u navedeni ured, te svojevoljno izjavila da je članica udruge Pokret otpora – Riječani protiv korupcije, da je do 2007.g. radila u pomorskoj tvrtki JPS kada je dobila otkaz, da protiv bivšeg poslodavca vodi spor u svezi otkaza, te da je tijekom zaposlenja kao tajnica JPS-a za vrijeme privatizacije navedene tvrtke došla do saznanja o uplatama mita hrvatskiin političarima. Točnije od navedenih šest bankovnih računa, da su četiri otvorena u talijanskim bankarskim institucijama, te da su dana 05.12.2002.g. pripremljene bankovne transakcije u dolarima, s time što da prvi bankovni račun BCC Carso, Podružnica Trst pripada Željku Lužavcu, bivšem hrvatskom ministru prometa, potom drugi kod Intesa BCI, Podružnica Trst Frančišković Ivanu, tadašnjem i aktualnom direktoru Croatia osiguranja, treći kod Intesa BCI SPA, Podružnica Trst Maras Aleksandru, zaposleniku JPS-a, četvrti kod Bank UBS, Podružnica Lugano Svicarska, da pripada Maras Antu, direktoru JPS-a, peti kod Cassa di Risparmio di Udine e Pordenone, Podružnica Trst, broj: 820371049, da bi trebao biti pripisan Linić Slavku, bivšem riječkom gradonačelniku i aktualnom ministru financija i šesti Delti Grip Services London. Nadalje, navodi se da su članovi udruge sigurni da se račun pod točkom 5 može pripisati ministru Linić Slavku jer da se, dana 31.07.2013.g. njihov partner Repanić Antonio uputio u navedenu kreditnu instituciju koja se sada zove Cassa di Risparmio Del FVG kako bi provjerio da li je bankovni račun još aktivan, a kada je zatražio izvršenje uplate, zaposlenik da ga je pitao da li je on gospodin Linić i nakon što se predstavio da mu nije bilo dozvoljeno izvršiti uplatu. Za razliku od bankovnog računa iz točke 5 Repanić Antonio da se uputio u Unicredit  banku kako bi izvršio uplatu na račun iz točke i, a koja uplata da je uspješno provedena i račun da je zaista naslovljen na Lužavec Željka. Tijekom 2011.g. i 2012.g. da je u više navrata bila na hrvatskoj policiji kako bi prijavila navedene činjenice, no nikada da joj nije izdan primjerak zapisnika njene usmene prijave. Udruga da je podnijela prijavu i švicarskim vlastima. Nakon toga je Mirja Tomas primila na znanje da ukoliko bi se na temelju podnesenih dokumenata pokrenuli porezni postupci prema trećima, da pripadnici financijske policije u skladu sa Dekretom Predsjednika Republike, kao poslovnu tajnu neće moći iznijeti informacije o provjeri koja je u tijeku, kao i da u slučaju da ima naznake o događajima kaznene prijave, da neće biti moguće dati informacije vezane za istragu. 
Iz transakcije Unicredit ( list 323 i 334 spisa ) proizlazi da je od strane Antonia Repanića,  07.2013.g. na račun u korist Željka Lužavca uplaćen iznos od 11,97 EUR-a. 

Iz dokumentacije na listu 346 - 353 spisa proizlazi da je od strane Redovnog suda u Trstu, građanski odjel po zamolnici ovog suda radi dostavljanja obavijesti pozvana štedionica Cassa di Risparmio del Friulli Venezia Giulia ( štedionica Friulli Venezia Giulia ) da odgovori na sljedeće pitanje da li je tužitelj Slavko Linić iz Rijeke, Vrazov prijelaz 4, vlasnik računa br. 820371049, kao i da li je isti bio vlasnik bilo kojeg drugog računa u toj štedionici, a kojom prilikom je na sud, dana 12.03.2015.g. pristupio direktor navedene štedionice Paolo Fabris koji je izjavio da slijedom izvršenih provjera Slavko Linić ne proizlazi vlasnikom niti jednog tekućeg računa pri Banci Cassa di Risparmio. 

Iz dopisa ŽDO-a u Rijeci od 27.04.2015.g. ( list 370 spisa ) proizlazi da je ŽDO putem međunarodne pravne pomoći od nadležnih pravosudnih tijela Republike Italije tražilo dostavu relevantnih podataka, te je dana 04.12.2014.g. zaprimljen odgovor Ministarstva pravosuđa talijanske republike iz kojeg proizlazi da račun 820371049 kod Cassa di Risparmio del Friulli Venezia Giulia nije u vlasništvu Slavka Linića. 

Iz dokumentacije na listu 382 – 387 spisa proizlazi da je od strane Opće uprava za pravosuđe Europske komisije, dana 06.12.2013.g. Mirji Tomas poslan dopis kojim joj se zahvaljuje na dokumentima koji su upućeni potpredsjednici Reding, da iz tih dokumenta proizlaz2i da želi prijaviti slučaj sumnje na korupciju, da Europska komisija ne može intervenirati u pojedinačnim postupcima pred nacionalnim ili međunarodnim pravosudnim tijelima, te da se svatko tko smatra da su mu povrijeđena ljudska prava može obratiti Europskom sudu za ljudska prava. 

Temeljem provedenog dokaznog postupka ovaj sud ocjenjuje da su se u konkretnom slučaju ispunile zakonske pretpostavke iz čl. 21. st. 1. i 2. ZM-a za odgovornost tuženika kao nakladnika za naknadom utužene štete tužitelju. 
Naime, odredba čl. 7. st. 1. Zakona o medijima regulira da svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti, dok je odredbom čl. 16. st. 1. istog zakona propisano da su mediji dužni poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana. Nadalje odredbom čl. 19. st. 1. i 2. 200-a propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravom osobnosti u smislu ZOO-a podrazumijevaju se pravo na život, tjelesno i društveno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i dr. Konačno i Ustavom RH jamči se svakom građaninu štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. 

Temeljem provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tuženik na portalu Indeks.hr, čiji je nakladnik objavio, dana 31.07.2013.g. videozapis razgovora novinara Ilka Čimića sa Mirjom Tomas, te je u utuženom članku pod nazivom: "Tajnica Linićevog prijatelja otkriva za Index: Podmitili smo Linića za pogodovanje u privatizaciji" objavio naprijed citirane sporne informacije, odnosno da je tužitelj (u vrijeme objave članka ministar financija) tijekom 2002.g. primio mito na račun kod Cassa di Risparmio di Udine e Pordenone, br. 820371049 u iznosu od 27.000,00 USD jer je omogućio, odnosno pogodovao svom prijatelju Anti Marasu u postupku privatizacije JPS-a i dobivanja posla razvoza naftom i da je pri tom bio vođa operacije. 
Dakle, sve iznijete informacije tuženik je objavio na temelju izjava, odnosno tvrdnji Mirje Tomas u navedenom intervjuu, čija autentičnost i autorizacija tijekom postupka nije dovedena u pitanje, štoviše isto je nedvojbeno potvrđeno iskazom svjedokinje Mirje Tomas saslušane tijekom ovog postupka. Stoga sud nije sinatrao potrebnim provoditi dokaz saslušanjem svjedokinje Slavice Šota, čije saslušanje je predloženo na tu okolnost ( list 185 spisa ). 

Nadalje je utvrđeno da je tuženik na svom portalu Index.hr, dana 01.08.2013.g. objavio utuženi članak pod nazivom: „Poruka Bajiću: Neka me pozovu, sve o Liniću spremna sam ponoviti na detektoru laži“ u kojem je objavio naprijed citirane sporne informacije, odnosno da je glavni državni odvjetnik upitan da li će što poduzeti po pitanju prezentiranih dokumenata iz JPS i izlista računa od kojih da bi jedan mogao pripadati Slavku Liniću, kao i da će se javnosti još jednom predstaviti dokumenti koji dokazuju upletenost ministra financija Slavka Linića u financijske malverzacije JPS ( na sutrašnjoj konferenciji za novinare Mirje Tomas). 
Također je utvrđeno da je tuženik na svom portalu Index.hr, dana 25.09.2013.g. objavio utuženi članak pod nazivom: ,,Indexu potvrđeno: Talijanka policija istražuje je li Linić u Italiji prao novac“ u kojem je objavio naprijed citirane sporne informacije, odnosno da je dobio potvrdu kako talijanska Financijska policija i Državno odvjetništvo u Rijeci istražuju navode Mirje Tomas da je Slavko Linić primio mito, pozivajući se pri tom na službeni odgovor ŽDO-a u Rijeci iz kojeg da je razvidno da na Linićevoj aferi rade hrvatski i talijanski istražni organi, te da je prema dokumentaciji koju posjeduje pod rednim brojem 5, tužitelj kojem da je na račun kod Cassa di Risparmio iz Udina i Pordenonea isplaćen iznos od 27.000,00 USD. 

Predmetnim člancima nedvojbeno je čitateljima od strane tuženika sugerirano sa velikom dozom sigurnosti da temeljem izjava i tvrdnji Mirje Tomas i temeljem, po njoj priloženoj dokumentaciji, proizlazi da je tužitelj tijekom 2002.g. primio mito od 27.000,00 USD na svoj račun u predmetnoj štedionici zbog pogodovanja u privatizaciji JPS-a, štoviše da je bio vođa koruptivne operacije, te da je ta dokumentacija proslijeđena nadležnim organima gonjenja u RH i Italiji, a koji da zajednički rade na istrazi. Navedene informacije kod prosječnog čitatelja, neupućenog u sadržaj predmetne dokumentacije, bez dvojbe su izazvale stav o tužitelju kao korumpiranom političaru, odnosno političaru koji je počinio kazneno djelo primanja mita, a koji je još k tome, u vrijeme objave predmetnih članaka bio dio izvršene vlasti RH, odnosno ministar financija. 

Ustavno je i demokratsko pravo novinara da pišu kritički o postupanju političara kao javnih osoba, koje je nemoralno, suprotno društvenim normama i pozitivnim propisima, a posebno ako upućuje na počinjenje kaznenog dijela. Nedvojbeno je da za takve informacije s, posebno u slučajevima aktivnih političara koji k tome i sudjeluju u obnašanju izvršne vlasti. Međutim takvo pisanje ne smije zadirati u dostojanstvo, ugled i čast druge osobe. 

Provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da su predmetne informacije koje je tuženik objavio u utuženim člancima od 31.07.2013.g., 01.08.2013.g. i 25.09.2013.g. po svom sadržaju takve naravi da predstavljaju napad na dostojanstvo tužitelja koji kao političar ima javnu ulogu u društvu, osobito na njegov ugled, te da su iste zasigurno utjecale na povjerenje građana u njega. 

Naime, provedenim dokaznim postupkom sud nije našao utvrđenim postojanje pretpostavki za oslobađanjem tuženika kao nakladnika od odgovornosti utvrđenih čl. 21. st. 4. ZM-a, s time što je teret dokaza tih pretpostavki bio na tuženiku ( čl. 21. st. 6.). Naime, niti za jednu od objavljenih spornih informacija tuženik tijekom postupka nije dokazao da se temelji na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, odnosno poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i postupano je u dobroj vjeri. 
Pored toga stav je ovog suda da u konkretnom slučaju temeljem čl. 21. st. 7. ZM postoji solidarna odgovornost tuženika za objavu predmetnih informacije, unatoč tome što je iste temeljio na autoriziranom intervjuu u vidu videozapisa sa Mirjom Tomas jer se radi o informacijama koje sadrže očevidne uvrede ili klevete, prilikom koje objave tuženik i glavni urednik nisu postupali u dobroj vjeri. 

Naime, pregledavanjem predmetnog videozapisa jasno proizlazi da je Mirja Tomas u istom iznijela samo sumnju, odnosno pretpostavku da je račun br. 5. u vlasništvu Slavka Linića. Tako ista u navedenom intervju navodi: „da se vjerojatno radi o visokopozicioniranom političaru iz PGŽ - vjerojatno Slavku Liniću kao prijatelju Marasa, da se vjerojatno radilo o nagradama u svezi privatizacije JPS, te da je osoba pod brojem 5 - osoba koja je tada bila predsjednik NO INA-e.“ 
Međutim navedene pretpostavke tuženik je u članku od 31.07.2013.g. iznio kao tvrdnje Mirje Tomas, upotrebljavajući izraze ,,tvrdi to Mirja Tomas“, „znam da je to bio Linićev račun" i slično, iako je iz razgovora sa Mirjom Tomas jasno razvidno da se radilo o njenim pretpostavkama, što se nikako po stavu ovog suda ne može smatrati postupanjem u dobroj vjeri, čak štoviše niti u skladu sa novinarskom etikom. Da tuženik u konkretnom slučaju nije postupao u dobroj vjeri ukazuje i to da je novinar Mirju Tomas tijekom predmetnog intervjua upitao da zašto sada govori o računima iz 2002.g. u kojima se spominje Slavko Linić, čime se sugerira čitatelju da je novinaru predočena dokumentacija koja upućuju na tužitelja, a što je posve netočno jer se to nikako ne može zaključiti iz naprijed citirane dokumentacije na listu 256 – 257 spisa. 

Pored toga, provedenim dokaznim postupkom utvrđeno je da tužitelj nije vlasnik predmetnog računa kod Cassa di Risparmio iz Udina i Pordenonea ( sada Cassa di Risparmio del Friulli Venezia Giulia ) br. 820371049, niti da je ikada bio vlasnik bilo kojeg drugog računa u toj štedionici, a što proizlazi iz naprijed citirane dokumentacije dostavljene sudu od strane Redovnog suda u Trstu na listu 346-352 spisa. Navedeno proizlazi i iz naprijed citiranog dopisa ŽDO-a u Rijeci na listu 370 spisa iz kojeg jasno proizlazi da račun br. 820371049 kod Cassa di Risparmio del Friulli Venezia Giulia nije u vlasništvu tužitelja. Pri utvrđivanju navedene činjenice sud je cijenio i podatke koji su tijekom ovog postupka dostavljeni od strane PNUSKOKA i Ministarstva Financija, Ured za sprečavanje pranja novca, a koji se zbog tajnosti ne mogu citirati ovom odlukom, već su pohranjeni u sef suda radi isključivog korištenja u službene svrhe ( list 200 spisa ). Konačno navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je izričito opovrgnuo da bi ikada imao račun u navedenoj štedionici, 

Pri tom valja istaknuti da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno. Naime, iako je tuženik tijekom postupka isticao da odgovor koji je sud dobio zamolbenim putem od Redovnog suda u Trstu ne znači da tužitelj nije bio prije vlasnikom predmetnog računa, tu svoju tvrdnju ničim vjerodostojnim nije dokazao, niti je na te okolnosti predložio provođenje bilo kakvog vjerodostojnog dokaza. Naime, tuženik je tijekom postupka mogao predložiti provođenje dokaza dodatnim upitom u predmetnu štedionicu putem zamolbenog suda u Trstu, a koje dokazano sredstvo bi u konkretnom slučaju bilo adekvatno, posebno obzirom da je teret dokaza točnosti te informacije na njemu, a što nije učinio, već je neargumentirano nastojao umanjiti točnost, po sudu pribavljenih službenih podataka. Pored toga tvrdnja svjedokinje Tomas da račun pod br. 5. na kojeg je uplaćen iznos od 27.000 USD pripada tužitelju ničim nije potkrijepljena, štoviše ista je suprotna naprijed citiranoj dokumentaciji pribavljenoj od strane suda u Trstu i ŽDO-a. Štoviše iz iskaza navedene svjedokinje proizlazi da joj Ante Maras nikada nije rekao da bi osoba pod brojem 5. bila Slavko Linić, niti da je ikada vidjela neki dokument koji bi se odnosio na uplatu Slavka Linića iz čega jasno proizlazi da se radi o njenoj pretpostavci temeljenoj na osobnom odnosu tužitelja sa Antom Marasom i uobičajene povezanosti političara sa gospodarstvenicima. Isto tako iskaz svjedokinje Tomas prema kojem je na popisu na listu 257 spisa, bankovni službenik Casse di Risparmio napisao rukom " 5 Linić ", a što da joj je rekao Antonio Repanić koji da je sa tim popisom išao u banku namjeravajući izvršiti uplatu na predmetni račun kojom prilikom da mu je rečeno da on nije Slavko Linić, sud cijeni posve nelogičnim i nevjerodostojnim. Naime, posve je neživotno i nelogično da bi bankovni službenik nepoznatu osobu izvještavao o vlasniku predmetnog računa, štoviše navedeno je u suprotnosti sa iskazom svjedoka Čimića koji je izjavio da se obratio Štedionici u Trstu koja da mu je odgovorila da su podaci o računima bankovne tajne. Niti Izvadak Internet bankarstva na listu 377 – 381 spisa sud ne cijeni vjerodostojnim dokumentom iz razloga što se radi o neoriginalnoj privatnoj ispravi iz koje nije vidljiv nalogodavac. Pored toga prilikom plaćanja Internet bankarstvom, isključivo korisnik ( ne i banka ) snosi odgovornost za točnost podataka za plaćanje iz čega proizlazi da činjenica da se na predmetnom Izvatku navodi tužiteljevo ime i adresa ne ukazuje automatski da se radi o računu u njegovom vlasništvu. Stoga, kao i s obzirom na naprijed navedene podatke koji su pribavljeni službenim putem, sud nije smatrao potrebnim saslušavati predloženog svjedoka Radovana Smokvinu, a čije saslušanje je k tome tuženik predložio nakon zaključenja prethodnog postupka. 

Nadalje iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik prije objave predmetnih informacija nije poduzeo sve radi provjere točnosti predmetnih informacija. Tako je autor predmetnih članaka Ilko Cimić, dana 30.07.2013.g. odnosno dan prije objave prvog članka od 31.07.2013.g. zahtijevao od JPS-a d.d., Ministarstva financija i Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta žurne odgovore na postavljena pitanja, a kako to proizlazi iz naprijed citiranih e-mail poruka, a u kojem kratkom vremenu zasigurno nije mogao provjeriti istinitost iznijetih informacije, niti se 3 e-mail žurne poruke mogu smatrati poduzimanjem svih radnji radi provjere točnosti u smislu naprijed citirane zakonske odredbe. Na navedeno posebno ukazuje činjenica da je tuženik imao ekskluzivni intervju sa Mirjom Tomas što znači da nije bilo potrebno sporne informacije hitno objaviti, odnosno da neopravdano nije poduzeo sve radi provjere njihove točnosti. Pored toga iz iskaza svjedoka Čimića proizlazi da je prije objave predmetnih članaka više puta razgovarao sa Mirjom Tomas što znači da je imao vremena prije objave prvog članka, popraćenog videozapisom provjeriti istinitost (točnost ) i potpunost objavljene informacije i (time) izbjeći pretpostavku ( vjerojatnost ), odnosno poduzeti radnje u svrhu utvrđivanja vjerodostojnosti iznijetih informacija. Tome u prilog ukazuje i iskaz svjedokinje Hudika da je informacija o tajnim računima nekoliko godina prije ( 2006.-2007.g. ) objavljena u tiskovnom mediju ( Novi list ), odnosno nije se radilo o informaciji koja je zahtijevala žurnu objavu, bez prethodne provjere njene vjerodostojnosti. Posebno osnova za točnost neke informacije ne mogu biti drugi članci objavljeni u raznim medijima, a koje je tuženik tijekom ovog postupka dostavio u prilog svojim navodima. 

Nedvojbeno iz naprijed citiranog Kupoprodajnog ugovora od 03.03.2006.g. ( list 316-317 i 325-328 ) proizlazi povezanost između Hrvoja Sarinić ( kao političara ) sa tvrtkom JPS Urinj u svezi kupoprodaje broda. Također nedvojbeno iz naprijed citiranih priloženih Izvatka računa iz švicarske banke ( list 318-319 i 329-330 spisa ) proizlazi da su izvršene uplate na ime Ivana Frančiškovića i Željka Lužavca i to tijekom 2005.g. ( ne 2002.g.). Isto tako nedvojbeno račun br. 1. na popisu 6 bankovnih računa ( list 256-257 spisa ) pripada Željku Lužavcu na što ukazuje transakcija Unicredit na listu 323 i 334 spisa prema kojoj je zaista na taj račun, dana 31.07.2013.g. uplaćen iznos od 11,97 EUR-a, te se može smatrati da je tuženik imao razloga vjerovati u istinitost informacije koje su iznijete u svezi tih osoba, međutim ne i u svezi tužitelja. Naime, niti iz jednog predočenog dokumenta ne proizlazi bilo kakva povezanost tužitelja sa predmetnim računom, osim što je o njoj pretpostavljeno iskazivala Mirja Tomas. Štoviše ukoliko je Antonio Repanić izvršio uplatu na račun Željka Lužayca u Italiji, tada je logično za zaključiti da bi to isto učinio i na predmetni račun da je isti zaista u vlasništvu tužitelja. Pored toga dodatno na činjenicu da tuženik nije poduzeo sve da provjeri istinitost te informacije ukazuje i činjenica da je Antonio Repanić navodno pokušao izvršiti uplatu na sporni račun, istog dana ( 31.07.2013.g.) kada je i objavljen prvi utuženi članak. 

Nadalje je tuženik u utuženom članku od 01.08.2013.g. nedvojbeno sugerirao čitateljima spornu informaciju o dokumentima koji dokazuju upletenost tužitelja u financijske malverzacije, a o kojima da je upitan glavni državni odvjetnik, iako u tom momentu nedvojbeno iz dokumentacije koju je imao na raspolaganju nije proizlazila upletenost tužitelja, osim pretpostavke Mirje Tomas. 
Također je tužitelj i u utuženom članku od 25.09.2013.g. nedvojbeno čitateljima sugerirao da je od ŽDO-a u Rijeci dobio potvrdu o zajedničkom radu hrvatskih i talijanskih istražnih organa na Linićevoj aferi, a što je posve netočna informacije. Naime, iz dopisa ZDO u Rijeci čija preslika prileži tom članku proizlazi da je na upit novinara od strana ŽDO u Rijeci odgovoreno kako se „posljednje aktivnosti nadležnog državnog odvjetništva odnose na traženje međunarodne pravne pomoći,, a što se nikako ne može podvesti pod zajednički istragu, kao što se niti vršenje izvida ne može podvesti pod istragom. Navedeno ne proizlazi niti iz priloženog Zapisnika Financijske policije u Trstu iz kojeg je samo razvidno da je Mirja Tomas svoje sumnje u povezanost tužitelja sa predmetnim računom i primanjem mita prijavila navedenoj talijanskoj instituciji. Pored toga iz iskaza svjedokinje Tomas proizlazi da ista nadležnim organima u RH nije podnijela kaznenu prijavu protiv tužitelja, već da je prijavila sumnju na nezakonitu privatizaciju JPS-a. 

Niti naprijed citirani dopis Europske komisije ne upućuje da se sumnja na korupciju kako je to izjavila svjedokinja Mirja Tomas, već se ista upućuje što može poduzeti ukoliko smatra da su joj povrijeđena ljudska prava. 

Kada se uzme u obzir sve naprijed iznijeto, kao i činjenicu da se u naslovima svih utuženih članaka spominje samo tužiteljevo ime, iako je tuženik imao na raspolaganju dokumentaciju koja je ukazivala na povezanost drugih osoba sa trgovačkim društvom JPS ( Lužavac, Frančišković i dr. ), to sud zaključuje da tuženik u konkretnom slučaju nije postupao u dobroj vjeri. 

Pri tom valja istaknuti da sloboda izražavanja predstavlja jedan od bitnih temelja svakog demokratskog društva i njena je zaštita od posebne važnosti kada se radi o medijima jer je zadaća medija, pored ostaloga, objava informacija od javnog značenja. Međutim, sloboda objavljivanja informacija u medijima ograničena je zaštitom ugleda i prava drugih osoba. Sloboda izražavanja misli ne odnosi se samo na izražavanje i objavljivanje podataka i ideja koje imaju pozitivan stav, već i na objavljivanje informacija koje bi mogle imati negativan odjek u javnosti. Međutim, sloboda izražavanja nije apsolutna, već podliježe određenim ograničenjima, čak i u odnosu na napise u medijima, koji se tiču informacija od javnog interesa. Ustavno jamstvo slobodnog izražavanja sadrži obveze i odgovornosti, koje se odnose i na medije. Upravo radi postojanja tih obveza i odgovornosti od strane onih koji se koriste svojim pravom na slobodu izražavanja, mediji prilikom iznošenja informacija od javnog interesa dužni su postupati u dobroj vjeri kako bi pružili vjerodostojne informacije u skladu s novinarskom etikom. Pri ocjeni je li došlo do povrede slobode izražavanja potrebno je sagledati svaki pojedini slučaj u svjetlu svih okolnosti, uključujući sadržaj spornih navoda, kao i kontekst u kojemu su ti navodi izrečeni. Osobito je potrebno utvrditi jesu li mjere poduzete radi ograničenja slobode izražavanja razmjerne legitimnom cilju koji se tim ograničenjem želi postići. 

U skladu sa naprijed iznijetim svaki novinar (putem ovlasti na iznašanje istine u svjetlu ustavnog prava na slobodu medija kao temeljne pretpostavke i najvažnije sastavnice prava na slobodu izražavanja u demokratskom društvu) ima pravo (slobodu) i na kritiku javnih osoba i upozoravanje na njihovo protuzakonito postupanje, ali (jer treba djelovati u okvirima profesionalne etike novinarske struke) pri tom mora poštivati čovjekovo dostojanstvo i etička načela (uz ostalo) istinitosti, objektivnosti i potpunosti - prema onima o kojima piše, upotrebom u radu ( između ostalog i poštivanjem etike javne riječi i svačijeg prava na privatnost, te davanjem točnih, potpunih i pravovremenih informacija) argumentiranih tvrdnji, te točnih činjenica i izraza koji čitatelju neće sugerirati nešto što bi samo po sebi ili u smislu cjeline objavljenog članka vrijeđalo ugled, čast i dostojanstvo kritizirane osobe i njegovu privatnost, a posebno ne iznositi očevidne uvrede ili klevete. Isto tako novinari nemaju pravo bez ikakvih posljedica iznositi (moguće i zbog senzacionalizma) netočne činjenice i neprovjerene informacije o nekoj osobi, manipulirati javnošću ( pretpostavku tj. sumnju prikazati kao tvrdnju ), te iznositi površne vijesti. 

Obzirom na navedeno odlučeno je kao u točci 1 ) izreke presude, s time što je tužitelju dosuđena zatezna kamata od dana utuženja sukladno odredbi čl. 1086. ZOO-a, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen ( uključujući i utuženi članak od 02.08.2013.g. za kojeg je utvrđeno da u njemu nije objavljena niti jedan sporna informacija ) kako je odlučeno u točci 2) izreke ove presude. 

Nadalje je primjenom odredbi čl. 1099. Z00-a odlučeno kao u točci 3) i 4 ) izreke ove presude jer sud ocjenjuje da će se istima, pored dosuđene novčane naknade štete ostvariti svrha popravljanja pretrpljene neimovinske štete. Pri tom valja istaknuti da iz dokumentacije na listu 126 - 173 spisa proizlazi da su na internet stranicama citiranim u izreci toč. 4 ) ove presude objavljeni utuženi članci sa predmetnim informacijama, slijedom čega će se po stavu ovog suda objavom ove presude na tim stranicama, tužitelju popraviti dio štete i na taj način jer će se osobama koje su za to saznale putem tih internet stranica ukazati da je utuženim informacijama tužitelju nanijeta šteta postupanjem tuženika protivno zakonu. 

Tužbeni zahtjev usmjeren na uklanjanje predmetnih članaka sa poveznica citiranih u točci 5) izreke ove presude sud smatra neosnovanim jer ocjenjuje da takav zahtjev nije potreban radi ostvarenja svrhe popravljanja predmetne neimovinske štete, obzirom da će se ista po stavu, ayog suda postići u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1100. ZOO-a isplatom dosuđene novčane naknade i objavom pravomoćne presude na internet stranici tuženika i drugim brojnim internet stranicama. Pored toga predmetni članci sadrže i druge inforīnacije koje se ne tiču tužitelja, pa bi uklanjanjem tih članaka čitatelji bili uskraćeni za te informacije. 
Isto tako tužbeni zahtjev usmjeren na prestanak publiciranja članaka koji tematiziraju tužiteljevo navodno počinjenje kaznenog djela primanja mita sud smatra neosnovanim iz razloga što je tako postavljeni tužbeni zahtjev neodređen, a pored toga isti je usmjeren na otklanjanje buduće štete, odnosno štete koja još nije nastala slijedom čega nije ispunjen jedna od osnovnih pretpostavki za naknadu štete u smislu odredaba ZOO-a. Štoviše po stavu ovog suda, usvajanje ovakvog zahtjeva bilo bi protivno načelu slobode medija reguliranom odredbom čl. 3. st. 1. i 2. ZM-a. 
Slijedom navedenog odlučeno je kao u točci 5 ) i 6 ) izreke ove presude. 

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

Prilikom donošenja odluke o visini predmetne neimovinske štete sud je vodio računa o stupnju odgovornosti nakladnika, značenju povrijeđenog dobra i jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli, kao i o cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom, sve u smislu odredbe čl. 1100. st. 2. Z00-a. 

Tako je sud cijenio činjenicu da je internet portal Index.hr jedan od najčitanijih elektroničkih medija na području Republike Hrvatske, kao i naprijed citirane podatke o broju posjetitelja na dan 31.07.2013.g., 01.08.2013.g. i 25.09.2013.g. Nadalje je sud cijenio iskaz tužitelja o pretrpljenim neugodnostima i duševnim tegobama koje je imao nakon objave spornih informacija koje su ga dovodile u svezu sa korupcijom i mitom, kao i to da su iste isključivo vezane za njegov politički rad ( ne i za njegov privatni život ), te da je tužitelj kao političar javna osoba koja se bavi dugi niz godina politikom, odnosno da su njegov lik i rad češće od drugih ljudi podložni kritici i netočnim informacijama, kao i međusobnim političkim obračunavanjem dobacivanje u Saboru ), štoviše da se već susretao sa ovakvim napisima zbog čega u početku istima nije pridavao važnost kako je iskazao. Također je sud cijenio činjenicu da je tužitelju kao tadašnjem ministru financija, u vrijeme objave predmetnih članaka, pristup medijima bio dostupan ( za razliku od nejavnih osoba ) kojom prilikom je javno demantirao tvrdnje iz predmetnih članaka, odnosno da nije vlasnik predmetnog računa u Italiji, kako to proizlazi iz njegova iskaza, te nespornu činjenicu da se tužitelj i nadalje bavi političkim radom. Konačno prilikom donošenja odluke o visini predmetne neimovinske štete sud je posebno vodio računa i o ostalim zatraženim zahtjevima za popravljanje predmetne štete, a koji su djelomično prihvaćeni, te kojima se također postiže svrha popravljanja neimovinske štete. 

Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir sve navedeno, ocjena je ovog suda da bi pravična novčana naknada na ime pretrpljenih duševnih boli zbog povrijeđenog ugleda, časti i dostojanstva za prvi utuženi članak od 31.07.2013.g. iznosila 20.000,00 kn, za članak od 01.08.2013.g. 5.000,00 kn i za članak od 25.09.2013.g. 5.000,00 kn, odnosno ukupno 30.000,00 kn. 

Tužitelj je sa tužbenim zahtjevom uspio u omjeru od 19 %, pa mu je u skladu sa tim omjerima dosuđen trošak prema troškovniku na listu 416-417 spisa primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika uz trošak prijevoda koji mu je dosuđen u cijelosti. Tako je tužitelju dosuđen trošak podneska od 06.02.2014.g. i zastupanje na ročištu 05.09.2014.g. od po 475,00 kn, zastupanje na ročištu 14.11.2014.g. u iznosu od 237,50 kn, zastupanje na ročištu 23.01.2015.g. i sastav podneska od 27.01.2015.g. od po 475,00 kn, sastav podneska od 17.03.2015.g. u iznosu od 237,50 kn, zastupanje na ročištu 20.03.2015.g. u iznosu od 475,00 kn, sastav podneska od 26.03.2015.g. i od 08.05.2015.g. od po 237,50 kn, zastupanje na ročištu 14.07.2015.g. u iznosu od 475,00 kn, PDV u iznosu od 1.068,75 kn, sudska pristojba na tužbu i na presudu od po 370,50 kn, odnosno sa troškom prijevoda ( 732,00 kn ) ukupno iznos od 6.815,75 kako je odlučeno u točci 7) izreke ove presude. 

Pri tom valja istaknuti da parnični trošak nije moguće cijeniti samo kvantitativno, već i kvalitativno, imajući u vidu držanje tuženika koji je u konkretnom slučaju osporio zahtjev tužitelja u cijelosti ( i po osnovi i visini ). Konačno dosuđujući trošak tužitelju razmjereno njegovom uspjehu u sporu valoriziran je i njihov neuspjeh, odnosno uspjeh tuženika ( stav Županijskog suda u Rijeci u odluci Gž-3646/14 ). 

U Rijeci, 31. srpnja 2015. godine 

SUDAC: Iva Smokvina-Dadasović,v.r. 
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Zalba se podnosi putem ovog suda, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Rijeci. 

Zo točnost otpravka - ovlašteni službenik 
Dana Tomac