ČELIČANA Azovstal ostala je jedina točka otpora protiv ruskih osvajača u Mariupolju. Iako borbe oko čeličane traju već gotovo dva mjeseca, nitko od civila koji su se skrivali unutra nije evakuiran do 30. travnja. Zaposlenici Azovstala Ilja i Pavlo (zapravo se zovu drukčije) bili su među prvim civilima koji su napustili čeličanu i sada su na sigurnom u Zaporižju.
Za Meduzu su razgovarali s direktorom kadrovske službe Azovstal Ivanom Goltvenkom, koji je 9. ožujka napustio grad i od tada pomaže drugima. Ilja je serviser konvertorskih postrojenja koji je proveo 55 dana u Azovstalu - od 8. ožujka do 1. svibnja - sa svojom suprugom, kćeri, svekrvom i šogoricom.
Pavlo je inženjer koji je sa suprugom i dvoje djece proveo 61 dan u Azovstalu - od 2. ožujka do 1. svibnja.
Kako ste završili u Azovstalu?
Ilja: Kad nas je Rusija napala 24. veljače, bio sam na poslu. Nazvao sam suprugu i rekao: 'Spakiraj stvari i idi iz grada'. Spakirala se, pokupila našu kćer i svoju sestru i otišla na našu vikendicu izvan grada. Na poslu smo dogovorili plan konzervacije naših objekata, onda su radnici pušteni kućama. Svekrva je otišla iz grada nakon mene, a ona i ja smo otišli u daču gdje su već bili ostali.
Mislili smo da ćemo tamo biti dva-tri dana i da bilo kad možemo krenuti prema Zaporižju. Ali tada je počela ruska ofenziva s Krima. I upravo u vrijeme kada smo razmišljali o odlasku, izbile su borbe u regiji Zaporižja, tako da nije bilo sigurnog puta.
Početkom ožujka vratili smo se u Mariupolj, već tada nije bilo struje, vode i telefonskog signala. U gradu smo ostali do 8. ožujka. Kad je počelo granatiranje, kada su izgorjele škole i trgovački centar Port City 2. i 3. ožujka, odlučili smo se skloniti u Azovstal. U jedno od skloništa otišli smo s dva automobila, dvije peteročlane obitelji.
Pavlo: Bio sam na poslu 24. veljače, onda smo raspušteni. Otišao sam kući i počeo se opskrbljivati vodom i hranom. Nisam ni razmišljao o odlasku iz grada. Dana 2. ožujka zamolio sam šefa da mene i moju obitelj odvede u Azovstal.
Zašto ste otišli tamo, a ne u podrum svoje stambene zgrade?
Ilja: Vodstvo Azovstala je 25. veljače otvorilo vrata svima kojima je bilo potrebno sklonište. Ljudi su znali za to.
Ivan Goltvenko: Opremili smo 36 skloništa. Obnovili smo ih nakon prvih pokušaja Rusije da preuzme grad 2014. godine. Postojale su rezerve hrane i vode te generatori. Svi zaposlenici tvornice znali su da je to opcija.
Koliko je ljudi bilo u skloništu? I jeste li svi bili u istom skloništu?
Ilja: Bili smo u različitim skloništima. Bilo nas je 70, od kojih 15 djece.
Pavlo: U našem skloništu bilo je 76 osoba. Njih 17 bila su djeca različite dobi, najmlađi je imao četiri mjeseca. Bilo je starijih ljudi i žena. Bilo je 20 muškaraca srednjih godina, oni su bili ti koji su mogli otići po vodu i dovući dizelsko gorivo za generator.
Kakva je bila situacija s hranom?
Pavlo: Ljudi su isprva imali hranu od kuće, a mi smo imali rezerve koje su bile čuvane u skloništu. Kasnije su ukrajinski vojnici počeli donositi hranu.
Ilja: Da, u skloništu su bile rezerve hrane. Sredinom ožujka pod vatrom smo utrčali u susjednu zgradu koja je na drugom katu imala kafeteriju s nešto zaliha hrane. To nam je potrajalo do kraja ožujka. Nakon toga, bojna Azov nam je pomogla s hranom. Donijeli bi kašu, žitarice i konzerve. Isprva bi nam čak donosili slatkiše i kandirano voće za djecu. Za dojenčad su donijeli hranu i sve pelene koje su našli.
Kako ste kuhali?
Ilja: Jeli smo jednom dnevno. Najprije smo jeli u zgradi tvornice, 30 metara od skloništa. Prvi napad na objekt dogodio se 13. ožujka, oštećeni su zidovi zgrade i moj auto. Dana 14. ožujka udarila je još jedna granata, krov se srušio i uništio desetak automobila. Nakon toga smo počeli kuhati u podrumu blizu skloništa. Zapalili bismo drva i kuhali na vatri.
Pavlo: Počeli smo kuhati vani, dok je još bilo plina u glavnim vodovima. Upalili bismo pećnicu i kuhali na plin. Imali smo velike lonce od 20 litara. Kad su Rusi oštetili glavni plinovod, napravili smo peć na drva i tako počeli kuhati. Tada su počele padati granate i postalo je nesigurno, prolaz do pećnice je uništen. U objektu smo imali četiri cisterne za plin. Postavili smo primitivnu kuhinju i koristili spremnike za kuhanje.
Gdje ste nabavljali vodu?
Nismo imali problema s pitkom vodom. Uprava čeličane počela je dovoziti vodu u bocama od 1.5 litara. Prije nego što smo ostali bez struje, uprava je natjerala radnike da napune rezervoare nepitkom vodom.
Sudeći po videu, imali ste i struju.
Pavlo: Mislili smo da ćemo imati struju, ali prvog dana je sve prekinuto. Dok smo još imali autodizalicu, premjestili smo generator. Postavili smo ga pored skloništa i koristili ga za napajanje svjetala i punjača za telefon.
Ilja: U našem skloništu nije bilo generatora. Ili bolje rečeno, imali smo jedan, ali je bio neispravan, nije se mogao uključiti. Pa smo uzeli akumulatore iz dizelske lokomotive i svaka tri-četiri dana vojnici bi ih punili na svom agregatu kako bismo imali barem malo svjetla. Ali ponekad smo imali samo svjetlost svijeća.
Spomenuli ste vojnike koji su bili tamo. Kakva je to bila postrojba?
Ilja: U početku su u čeličanu dolazili samo borci iz Azova. Marinci su se pojavili početkom travnja, kada su se neki od njih probili iz tvornice Iljič u Azovstal. A kasnije su se pojavili graničari i policija.
Pavlo: Jedina komunikacija s vanjskim svijetom dolazila je preko vojnika, ali i oni su dobivali ograničene informacije. Jedan od njih bi došao i rekao: "Proći će još samo nekoliko dana". A onda: "Još samo mjesec dana". Svi bismo ga pogledali i pomislili - jesi li poludio? Ali zapravo je trajalo dva mjeseca.
Ilja: Da, sve informacije dolazile su od vojnika. U početku su rekli da je sve u redu i da još uvijek kontroliraju grad. Tada su nam ispričali kako su Rusi bombardirali Dramsko kazalište. To nas je sve šokiralo, a raspoloženje nam je zaista potonulo. Rekli su nam da su ukrajinski helikopteri dovezli nešto streljiva. Rekli su nam koje dijelove grada brane ukrajinske snage, a gdje imaju problema.
Što su civili koji su se skrivali u Azovstalu osjećali prema vojnicima?
Ilja: Borci Azova su hrabri momci. Oni koji su došli kod nas imali su od 25 do 35 godina i svi su služili već 2-3 godine. Uvijek su pitali što nam treba, kako nam mogu pomoći. Dakle, civili nisu imali problema s vojnicima, uvijek su nam nudili pomoć i ponašali se prema nama vrlo ljudski.
Ivan Goltvenko: Borci Azova su stanovnici Mariupolja kao i mi. Puno ih se ovdje skrasilo i vjenčalo.
Ruska propaganda govori da borci Azova koriste ljude kao živi štit i ne puštaju ih.
Ilja: Nitko nas nije držao unutra, bojali smo se otići. Prvih nekoliko dana stalno smo se penjali na prvi kat. No, sredinom ožujka granata je pogodila našu zgradu i ured se zapalio. Znali smo da nećemo ništa dobiti lutanjem po drugim katovima. Ugasili smo vatru u uredu i sjedili tamo neko vrijeme spuštene glave. Nakon toga su žene i djeca prestali izlaziti, a muškarci su odlazili samo da pronađu toplu odjeću ili pronađu gorivo kad bismo htjeli zagrijati šalicu čaja ili lonac vode.
Topnička vatra bila je jaka. Bilo je noći kad moja žena nije mogla spavati, pa je brojala eksplozije - svakih pet minuta po jedna. S nama je živjela djevojka koja je imala rodbinu u bolnici broj 4, nedaleko od pogona. Sve do 14. ožujka redovito ih je posjećivala, ali je onda odlučila više ne riskirati.
Pavlo: Pitali bismo vojnike možemo li otići, a oni bi nam rekli: "Samo naprijed, ali kamo? Pucaju sa svih strana". A iz prizora gorućeg grada koje smo vidjeli iz naše zgrade bilo je jasno da se nema kamo. Paljba nikad nije prestajala, ni na minutu.
Ivan Goltvenko: Rusi se skrivaju iza ljudi. Ne žele otvarati humanitarne koridore, ljude drže tjednima u filtracijskim logorima. Kada su saznali da je jedan od naših radnika bio u Azovstalu i da je vješt u komunikaciji, uhvatili su ga i počeli mučiti. Imam video koji pokazuje tragove opeklina na njegovom tijelu. To me navodi na uvjerenje da su ljudi koji su oteti i koji se pojavljuju u ruskim snimkama prisiljeni silom "surađivati".
Ne puštaju ljude, jer im treba radna snaga da počiste ruševine. I kao štit, jer ukrajinska vojska će sigurno osloboditi Mariupolj, pa će se Rusi skrivati iza civila.
Vratimo se na temu svakodnevnog života u Azovstalu. Jeste li se tuširali ili umivali?
Ilja: Nije bilo tuša. Svi smo nosili radnu odjeću, pamučne hlače i zimske kapute, jer je bilo hladno. Sve klupe i stolove odnijeli smo u sklonište i koristili ih za spavanje. Kako bismo se oprali, mogli smo zagrijati malo vode koja nije za piće. Otprilike jedanput tijekom cijelog razdoblja uspjeli smo se oprati uz kantu vode, ako nije bilo granatiranja.
Pavlo: Nitko se nije kupao, ali smo prali djecu. Djeca su svetinja. Nitko se nije mogao potpuno okupati cijelo vrijeme dok smo bili tamo. Vodu nakon kupanja djece koristili smo za pranje odjeće.
Kakav je bio svakodnevni život? Što ste radili?
Ilja: Ista rutina, dan za danom. Probudili bismo se, počeli peći kruh, mijesiti tijesto, spremati juhu. Oko tri sata popodne bismo objedovali, kartali, igrali dame ili domino. Zatim se navečer pio čaj. To je bila rutina.
Pavlo: Bio sam zaokupljen djecom. Imali smo neke igraće karte u skloništu. Svaki dan je bio otprilike isti, kao u filmu. Imali smo agregat i kuhalo za vodu pa smo dosta često pili čaj. Imali smo više vode nego Iljino sklonište, jer je u našem odjelu radilo 1500 ljudi, pa je bilo više resursa.
Sjećate li se koji su bili najstrašniji trenuci u tom dvomjesečnom razdoblju?
Ilja: Za vrijeme jakog granatiranja zatvarali bismo vrata, tješili djecu, prekrižili se i opraštali od života. Ja, moja kći i supruga smo proveli rođendane u skloništu. Pripremili bismo "rođendansku" juhu.
Pavlo: Jednom je bilo strašno kada su ljudi došli iz susjedne zgrade i tražili pomoć medicinske sestre jer je granata pala na njihovu zgradu. To se dogodilo upravo kada su ljudi izašli iz skloništa i otišli na prvi kat, neki su htjeli pušiti, a neki samo na svjež zrak. Granata je udarila, četiri osobe su poginule, a ostali su ozlijeđeni. Tada sam svojoj ženi i kćeri zabranio da izlaze.
Kako ste saznali za evakuaciju?
Ilja: Od vojnika. Rekli su nam da će biti moguće otići pod pokroviteljstvom UN-a i Crvenog križa. Prva grupa je otišla 30. travnja. Te večeri su nam rekli da ćemo, ako sve bude po planu, krenuti sljedeće jutro.
Tog 1. svibnja grupa od sedam ljudi otišla je pješice. Vojnici nas nisu pratili. Krenuli smo prema hodniku. Dok smo hodali, vidjeli smo užasnu štetu koja je nastala na objektu. Vidjeli smo repove raketa Grad i padobrane kasetnih bombi.
Krenuli smo prema istočnoj gradskoj četvrti i na most preko kojeg Rusi trenutačno pokušavaju prijeći. Nakon što smo prešli most, mogli smo izdaleka vidjeti ruske vojnike. Vikali su nam da stanemo i rekli da je područje minirano, pokazali su nam kako zaobići mine. Prošli smo kroz kontrolnu točku, zatim smo došli do nekih autobusa DNR-a.
Pavlo: Svi smo završili u ovim autobusima i otišli zajedno. Već sam vidio razaranja, borci Azova su nam pokazali fotografije.
Tko vas je odvezao u Zaporižja?
Ilja: Stvarno smo se nadali da će nas Crveni križ i UN odmah odvesti u Zaporižja, ali odvedeni smo u potpuno drugom smjeru, prema Rostovu, u neko selo u Donjeckoj regiji na filtraciju.
Pavlo: Zvali su žene i djecu da prvi izađu iz autobusa. Pregledali su njihove stvari i provjerili imaju li na tijelu tetovaže. Nisu provjeravali djecu.
Onda su na red došli muškarci. Temeljito su nas pretražili, uključujući naše mobitele i fotografije na njima. Bili smo upozoreni unaprijed da izbrišemo sve aplikacije za slanje poruka, kao i sve fotografije povezane s ratom, Mariupoljem ili Azovstalom. Sačuvali smo samo slike obitelji.
Skinuli su nas do donjeg rublja i pregledali nas. Uzeli su nam otiske prstiju. Natjerali su nas da dajemo izjave, a onda ih potpišemo. Pitali su nas koje smo nacionalnosti. Rekao sam im da sam Ukrajinac i da živim na ukrajinskom teritoriju, iako govorim ruski. Pitali su me zašto ne idem kući i koga sam ostavio u gradu. Sve u svemu, bili su blagi prema nama, jer su bili prisutni dužnosnici UN-a i Crvenog križa.
No jučer sam razmijenio poruke s prijateljem koji je iz Mariupolja otišao sam, u vlastitom autu, bez zaštite UN-a ili Crvenog križa. On i njegov 14-godišnji sin već četiri tjedna prolaze filtraciju. Putovnice su im oduzete, ne smiju izaći i nitko im ništa ne želi reći.
Ilja: Da, u filtracijskom logoru su nas pitali poznajemo li nekog od vojnika iz Azovstala, gdje su sada, koliko opreme imaju, znamo li njihove pozivne znakove i gdje bi mogli biti stacionirani. Zatim su pitali poznajemo li nekoga iz ukrajinske službe sigurnosti. Htjeli su znati što osjećamo prema ukrajinskoj vladi i gradskoj upravi.
Mogli smo ostati u Mariupolju, otići u Rostov ili otići u Zaporižja. Naravno da smo odabrali Zaporižja. Nisu vršili pritisak na nas, ali mislim da je to zato što su u blizini bili dužnosnici UN-a i Crvenog križa. Bilo je iznimno važno da službenici UN-a i Crvenog križa stalno budu u blizini.
Pavlo: I na punktovima. Vidjeli smo kako civilno vozilo gori u jarku. Ne znam što se dogodilo s ljudima.
Natjerali su Pavla da se skine do donjeg rublja. Ilja, jeste li i vi morali učiniti isto? Što je bilo sa ženama?
Ilja: Natjerali su moju ženu da se skine u donje rublje i pogledali joj u gaćice. Natjerali su druge djevojke da skinu grudnjake i pregledali ih. Pogledali su i njihova stopala, ne znam zašto.
Natjerali su me da se skinem u donje rublje, a zatim su tražili tetovaže i modrice kako bi utvrdili jesam li pucao iz oružja. Izvrnuli su svu moju odjeću naopačke, sve moje džepove i pregledali moj mobitel, sve poruke i fotografije. Pregledali su i mobitel mog djeteta, zatim uključili laptop i tražili moj profil na VKontaktu, ali ga nisu mogli pronaći.
Počeli su pregledavati moje stvari i pronašli su neke radne naočale. Mislili su da je to dio taktičke opreme i pitali me jesam li bio vojnik. Objasnio sam da to služi samo za rad. Izvukli smo i nekoliko podveza za rane koje smo imali u slučaju nužde, ali Rusi tu riječ nikad prije nisu ni čuli.
Jesu li filtraciju prošli svi koji su bili s vama?
Ilja: Ne svi. Sedmero nas je napustilo sklonište, moja obitelj i dvije sestre od 22 i 15 godina. Starija je radila u policiji. Nisu je pustili, odveli su je i nakon toga je nismo vidjeli. U logoru je ostala njezina 15-godišnja sestra. Stupila je u kontakt s roditeljima i rekla im da je druga sestra odvedena. UN i Crveni križ su na svako pitanje odgovarali: "Rusi su naoružani, imaju svoja pravila, mi ne možemo ništa učiniti".
Kamo ste otišli nakon toga?
Ilja: Ujutro 2. svibnja krenuli smo za Zaporižja u koloni od 50 autobusa, ali samo tri su bila puna. Napravili smo veliki polukrug, dug oko 140 kilometara, oko Mariupolja. Uvečer 2. svibnja stigli smo u Manhuš, gdje su ljudi koji su prošli filtraciju napunili još dva autobusa.
U Mariupolju je u tom trenutku bilo oko 500 ljudi koji su čekali na evakuaciju. Ali ruska vojska nas je namjerno poslala zaobilaznim putem kako ne bismo mogli povesti te ljude. Tako ih Rusi i dalje mogu koristiti kao radnu snagu.
Pavlo: Rusi ostavljaju ljude u gradu kako bi ih mogli koristiti kao živi štit. Ako svi civili odu, ukrajinske trupe moći će pokrenuti ofenzivu bez zabrinutosti za civilno stanovništvo.
Ima li još civila u Azovstalu?
Ivan Goltveno: Ne znamo. No bilo je izvješća da je još najmanje 100 ljudi tamo. Skloništa su udaljena, ljudi ne mogu komunicirati, pa je teško utvrditi ima li još ljudi tamo. U pogonima ima puno mjesta gdje bi još mogli biti. No, ne možemo zaboraviti da tamo ima i vojnika koji se trebaju vratiti svojim obiteljima.
Što mislite zašto su Rusi to učinili Mariupolju?
Ivan Goltvenko: Rinat Ahmetov, jedan od dioničara naše kompanije, rodom je iz Donjecka, koji je 100 kilometara od Mariupolja. Bio je prisiljen 2014. godine napustiti Donjeck, ali nije mogao odnijeti svoj posao iz Mariupolja. Naprotiv, odlučio je ulagati u grad. Zakonski je preregistrirao svoju tvrtku Metinvest i nogometni klub Šahtar u Mariupolj, kako bi porez plaćao u gradu. To je značajno povećalo gradski proračun. Počeli su graditi nove trgove i parkove, a odlučili su sagraditi Veleučilište Metinvest.
Tada nismo shvaćali, ali sada razumijemo koliko je to naljutilo Rusiju. Upravo sam pogledao video u kojem stanovnici Donjecka govore: "Sad će Rusi obnoviti Mariupolj, ali zapravo bi trebali pomagati nama".