IAKO se cijena sirove nafte zadnja dva mjeseca stabilizirala u rasponu od 80 do 90 dolara po barelu, najnoviji problem bi mogla predstavljati cijena dizela. Nestašica dizela se pojavila ne samo u EU nego i SAD-u, a to će dovesti do rasta cijena.
Prema podacima Centra za vozila Hrvatske, tijekom prve polovice ove godine je registrirano najviše upravo osobnih automobila s dizelskim motorom, čak 50 posto. Drugi najzastupljeniji pogon je na benzin, 35 posto. Dizel je još više zastupljen kod kombija, kamiona i autobusa.
Iako je velik dio konačne cijene na benzinskim postajama određen kretanjima cijene sirove nafte, jedan dio cijene otpada na trošak prerade i cijeli lanac distribucije (naftno polje-rafinerija-benzinska postaja). Ostatak cijene se odnosi na državne poreze. U Hrvatskoj i većini država EU su ustvari porezi (PDV i trošarine) ti koji čine najveći dio cijene.
Izvori rasta cijene dizela u EU
Iako trgovci sirovinama najkasnije od svibnja upozoravaju na veliku opasnost od nestašice dizelskih goriva, tek zadnjih mjesec dana se vide naznake nestašice u EU i SAD-u. Prije rata u Ukrajini 15 posto potrošenog dizela u EU bilo je uvezeno iz Rusije.
Tri su izvora rasta cijena goriva u EU, koji su se s vremenom prelili na SAD. Prvi problem ima svoje korijene u pandemiji, kada su mnoge rafinerije ugašene ili su smanjile proizvodnju jer je cijena na tržištu bila niska. To nema veze isključivo s dizelom, nego s cjelokupnim tržištem ugljikovodika i njihovih prerađevina.
Podjednako naglo koliko je pala potražnja, kasnije se naglo obnovila. Nakon pada je relativno jednostavno bilo zaustaviti proizvodnju, kako naftnih bušotina tako i rafinerija, ali je puno teže i skuplje proizvodnju ponovno pokrenuti u situaciji naglog oporavka potražnje.
Drugi razlog rasta cijena dizela je vezan uz rast cijene prirodnog plina. Visoke cijene tog energenta su 2022. natjerale mnoge potrošače da se prebace na dizel, što je dodatno povećalo potražnju. U mjesecima nakon početka rata u Ukrajini čak je povećan uvoz dizela iz Rusije, u nekim mjesecima za petinu više nego istih mjeseci prijašnjih godina.
Dizel se osim kao pogonsko gorivo osobnih automobila koristi i kao glavno gorivo za transportna vozila, autobuse i u industriji. Sve do 2020. je pola ukupnog uvoza dizela u EU dolazilo iz Rusije, a do početka 2022. gotovo 60 posto.
Štrajkovi u Francuskoj su pogoršali situaciju
Da stvari budu gore, u listopadu su radnici francuskih rafinerija pokrenuli seriju štrajkova, što je dovelo do problema s opskrbom benzinskih postaja. 8. listopada je u Francuskoj 20.7 posto benzinskih postaja imalo problem s opskrbom vozača bar jednim gorivom, a tjedan prije toga gotovo 30 posto.
Štrajkovi su smanjili proizvodnju rafinerija za 60 posto, zbog čega su neke benzinske postaje morale biti zatvorene, a ispred drugih se čekalo satima. Francuska država je morala otpustiti strateške zalihe jer se nestašica počela prelijevati na industriju, posebno proizvodnju šećera.
Sindikati su zahtijevali povišicu od 10 posto zbog velikog porasta troškova života i rasta profita energetskih kompanija. Esso France, podružnica američkog ExxonMobila, dogovorila je sa sindikatima povećanje plaće od 6.5 posto u 2023. i bonus od 3000 eura. Druga najveća naftna kompanija u Francuskoj, TotalEnergies, sklopila je sporazum s većinom svojih sindikata za prosječno povećanje plaća od 7 posto sljedeće godine.
Kriza se prelijeva na SAD
Šokovi su se brzo osjetili i u SAD-u. Američka uprava za energetske informacije (EIA) je objavila da su zalihe dizela na najmanjim razinama od 2008., s tendencijom daljnjeg pada. Iako su trenutne cijene niže nego u lipnju i srpnju, kada su se kretale od 5.5 do 6 dolara po galonu (4.55 litara), ususret zimi ponovno rastu.
Američke rafinerije su trajno smanjile kapacitete na početku pandemije, kada je potražnja za gorivom pala, dok su druge zatvorile pogone kako bi ih pretvorile u rafinerije biogoriva. Proizvodnja rafinerija se još nije vratila na razine s početka 2020.
Neke rafinerije su usred redovitog održavanja ili je rad neplanirano prekinut, pa je potencijalni kapacitet pao 9 posto ispod razine na kojoj je bio 2017. Situacija je posebno loša na istočnoj obali, a trenutno na razini cijelog SAD-a ima rezervi za samo 25 dana. To se odnosi na situaciju kada bi proizvodnja sasvim prestala, što se neće dogoditi, ali dobro ilustrira problem. Prema nekim procjenama, zalihe dizela su najniže od 1951.
Administracija predsjednika Bidena nije odbacila potpunu zabranu izvoza dizela, ali se rafinerije tome protive. Uvođenje takve politike bi bilo posebno štetno za EU, koja se pokušava osloboditi energetske ovisnosti o Rusiji koja se razvijala desetljećima.
"Nestašica dizela je posljedica kontinuirane politike zatvaranja rafinerija diljem Europe"
O problemu nestašice dizela, ali i općenito o problemu loše energetske strategije EU, pričali smo s energetskim stručnjakom Igorom Grozdanićem.
"Nestašica dizela je posljedica kontinuirane politike zatvaranja rafinerija diljem Europe", direktan je Grozdanić.
"Europa je bez jasnog plana i konkretne vizije (operativnog plana) pokrenula zatvaranje rafinerija. Ako zatvaramo rafinerije, onda smanjujemo proizvodnju dizela, a onda moramo ubrzati energetsku tranziciju, posebice u prometu", objašnjava.
"Ta ista Europa mora ponuditi konkretna, održiva i, što je najvažnije, pristupačna rješenja, a ne ostavljati državama i pojedinim sektorima da se 'gombaju' s pojedinim sektorima bez znanja, umijeća i kapaciteta", smatra Grozdanić.
Referira se i na plan EU iz 2020. o istraživanju vodika kao alternativnog i ekološki prihvatljivog izvora energije, koji se smatra ključnim za dostizanje ugljične neutralnosti do 2050., što je strateški cilj EU. "Dizel treba definitivno van, ali s pametnim operativnim planom, vrlo konkretnim i pristupačnim rješenjima, a ne samo s pričom o vodiku 2030. Treba krenuti ozbiljnije s vodikom i njegovom javnom infrastrukturom."
"Po pitanju vozila tu su problem države i gradovi kojima fali svijesti i hrabrosti pa se puno kalkulira. Zelena tranzicija nema alternativu i točka", zaključuje Grozdanić.
Visoka cijena krivih odluka
Iako se zadnje desetljeće intenzivno radi na energetskoj tranziciji s fosilnih goriva na "zelenu" energiju, potrošnja fosilnih goriva ustvari raste. Nije rasla samo potrošnja nafte i plina nego i ugljena, koji se smatra ekološki najštetnijim izvorom energije.
Čak i ekološki osviještena Njemačka je od početka rata u Ukrajini počela stavljati stare termoelektrane na ugljen u pogon, a javnost je šokirala vijest da se ruši dio vjetroelektrane da bi se proširio rudnik ugljena u blizini gradova Kölna i Düsseldorfa.
Kretanja na tržištu, koja će se reflektirati na proizvodnju, potrošnju i cijenu dizela, samo su dio šire priče. Energetska tranzicija k obnovljivim izborima, loša strategija te tranzicije, ovisnost EU o energentima iz Rusije, prekidi proizvodnje i potrošnje za vrijeme pandemije itd., situacija je kaotična.
EU se ipak uspijeva "otkopčati" od izvora ugljikovodika iz Rusije, ta višedesetljetna ovisnost se ne može poništiti bez posljedica. A jedna od tih posljedica je rast cijena.
Iako se očekivalo da će pad cijena sirove nafte zadnjih mjeseci dovesti do kraja rasta inflacije, novi izvor rasta cijena postaje problem prerade, proizvodnje i opskrbe. Sirova nafta uz poreze čini najveći dio cijene dizela, ali u konačnici se cijena formira prema ponudi i potražnji. Smanjeni kapaciteti rafinerija, štrajkovi i drugi izvori smanjene proizvodnje rafinerija predstavljaju pad ponude, što dovodi do rasta cijene.
Bez pada potrošnje neće biti ni dugoročnog pada cijena. A to znači da se bez recesije cijene energenata ne mogu staviti pod kontrolu. Izbor je još uvijek između recesije i rasta cijena. Ako se do kraja 2022. pokaže da inflacija ne posustaje, svijet čeka razdoblje niskog gospodarskog rasta uz nastavak rasta cijena.
To će biti prva takva situacija od '70-ih, stagflacija. Za sada nema naznaka da inflacija prestaje, a rast BDP-a je taman toliki da se ne može govoriti o krizi. Ekonomska situacija u 2023. bi mogla biti puno gora od kratkotrajne krize, s opasnošću ponavljanja stagflacije iz 70-ih godina prošlog stoljeća.