Foto: Screenshot/Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Stjepandić je “zgrožen” time što se Schulze uopće sastao s Richemberghom (kojeg smatra “moralno prijepornom osobom” i “trovačem bunara”), navodi ekstenzivno što je sve o ovom političaru mogao izguglati, da bi na kraju zaključio: “Vi ste, štovani gospodine Schultze, počinili teške pogrješke, koje se ne bi smjele dogoditi njemačkom veleposlaniku. Da ste moj suradnik, smjesta bih Vas otpustio.” Još je dodao kako će kopiju pisma poslati u njemačko Ministarstvo vanjskih poslova i zastupnicima u Bundestagu, da ih upozori kako Schulze rovari protiv njemačkih i hrvatskih interesa jer pozira s “udbaškim žbirom”.
Spomenuto pismo je tek reprezentativni primjer iz opsežnog Stjepandićeva opusa, s obzirom na to da on već godinama šalje slična pisma na adrese diljem Njemačke, prosvjedujući kod medija i institucija zbog svega mogućeg. Na ekstremističkim portalima u Hrvatskoj ga se zbog toga slavi kao velikog domoljuba, iako nije poznat ni jedan slučaj da je neko od njegovih pisama rezultiralo bilo čime. Nedavno je pisao i njemačkim liberalnim zastupnicima u Europskom parlamentu Gesine Meißner, Alexanderu Grafu Lambsdorffu i Michaelu Theureru, žaleći se na njihovog kolegu iz parlamentarne frakcije Ivana Jakovčića i tražeći da oni podrže ustaški pozdrav “Za dom spremni”. Nije šala, Stjepandić od njemačkih liberala traži podršku za ustaški pozdrav.
Bizarni pokušaj da se Nijemce uvjeri kako je "Za dom spremni" stari hrvatski pozdrav
Naravno, Stjepandićeva pisma - ako ih pročita itko iznad razine praktikanta - mogu samo izazvati podsmijeh, ali zorno svjedoče o jednom mentalnom sklopu koji vlada u dijelu hrvatske dijaspore i koji sramoti Hrvatsku. S obzirom na to da se eksponenti ekstremno desne politike napadno identificiraju kao Hrvati i zauzimaju stav da govore u ime cijelog hrvatskog naroda i rade u korist Hrvatske, onda je logično da će ljudi kojima se oni obraćaju identificirati Hrvatsku s takvima. Ekstremni dio hrvatske dijaspore ili ne razumije ili ih nije briga da njihovi filoustaški stavovi u Njemačkoj nemaju pravo građanstva te da nisu tolerirani ili čak prihvaćeni kao u Hrvatskoj te kroz svoje djelovanje zapravo rade na tome da se u svijetu povezuju Hrvatska i ustašluk, odnosno ekstremna nacionalistička politika.
Jedan od svježijih primjera toga je i sukob s vodstvom katoličke biskupije Rottenburg-Stuttgart. Naime, oni su hrvatskoj katoličkoj zajednici koja djeluje u sklopu te biskupije izrijekom zabranili da održe misu za “osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka”. “Nije na Vama, koji ste – kao pastoralne suradnice i suradnici – u službi Biskupije Rottenburg-Stuttgart, dovoditi u sumnju presudu Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu. Ovim Vas dopisom također upućujem na to da u prostorijama hrvatskih katoličkih zajednica (tim povodom) ne održavate nikakve komemoracije, niti pak svete mise”, u službenom dopisu je iz vrha biskupije poručeno hrvatskim svećenicima. Iz njemačke perspektive potpuno je skandalozno i neprihvatljivo držati mise i komemoracije za ratne zločince, dok je u Hrvatskoj i kod hrvatskih katolika to business as usual, čega je najpoznatiji primjer godišnja misa za Antu Pavelića u crkvi u Palmotićevoj ulici.
Htjeli služiti misu za ratnog zločinca, biskupija Rottenburg-Stuttgart im zabranila
Naravno, hrvatska ekstremna desnica ne bi bila to što jest da jednu već neugodnu situaciju, u kojoj ih se mora upozoravati da ne slave osuđenog ratnog zločinca, ne učini još većom blamažom koja se onda povezuje s Hrvatskom i Hrvatima. Dvojica su hrvatskih teologa poslali biskupiji Rottenburg-Stuttgart protestno pismo u kojem Praljka uspoređuju sa Sokratom i bijesne zbog toga što je zabranjeno služiti mise u njegovu čast. Ako je prethodno kod Nijemaca iz biskupije bilo sumnji oko toga podržavaju li hrvatski katolici osuđenog ratnog zločinca, našao se netko da im to stopostotno potvrdi.
Taj slučaj ukazuje i na to da je za širenje lošeg glasa o Hrvatskoj kao profašističkoj i filoustaškoj državi ključna infrastruktura hrvatskih katoličkih misija i zajednica u kojoj se, kako se čini, NDH i dalje smatra idealom hrvatske državnosti. Tako su početkom studenoga njemački mediji pisali o znakovitom skandalu od kojega se onda javno ograđivala biskupija iz Mainza. Naime, na proslavu 50. obljetnice hrvatske općine u Mainzu, koju je organizirao fra Ante Bilić iz tamošnje hrvatske katoličke misije, kao gost je pozvan Velimir Bujanec, neonacist koji je osuđen zato što je kurve plaćao kokainom.
Njemački mediji čude se zašto bi netko "desničarskog huškača" Bujanca pozvao na proslavu obljetnice
Njemačkim je medijima bilo čudno da se nekoga koga opisuju kao “desničarskog huškača” koji je bio otvoreni “podržavatelj fašističkog ustaškog pokreta” poziva da održi govor na obljetnici. Na proslavi je bio i biskup Peter Kohlgraf, a kada su iz njegove biskupije, koja je sufinancirala ovaj događaj, saznali tko je Bujanec, odmah su se oštro ogradili od njega i toga što je uopće pozvan. Za Frankfurter Rundschau poručili su da je “zbog Bujančeva istupa proslava dobila loše konotacije” i da “poticanje ksenofobije i strahova od prevelikog broja stranaca te jednostrano naglašavanje nacionalne perspektive nije spojivo s kršćanskim naukom.” Organizatori proslave s hrvatske strane su se pak izvlačili na to da Bujanec “nije bio dio službenog programa”, iako je održao osmominutni govor u kojem je hvalio hrvatsku dijasporu.
Dakle, predstavnici hrvatske katoličke misije u Mainzu su uzeli novac tamošnje biskupije za proslavu svojeg jubileja, a onda im još podvalili Bujanca kao gosta, a kada su sve prozvali njemački mediji, onda su nevješto muljali. Pritom su osramotili i biskupiju Mainz, koja će ubuduće sigurno bolje razmisliti kad im hrvatska dijaspora dođe tražiti novac za obilježavanje nekog svog jubileja. Naročito je zanimljiva razlika u onome što hrvatska katolička dijaspora i njemački biskupi smatraju društveno prihvatljivim: biskup Mainza Peter Kohlgraf smatrao je potrebnim da u očitovanju za medije naglasi kako je s proslave otišao prije Bujančeva govora, jer uopće ne želi da bude zabilježeno kako slavi zajedno s jednim “desničarskim huškačem”, dok su hrvatski katolici iz dijaspore baš tog “desnog huškača” pozvali da im uveliča feštu. Rezultat svega je da se u njemačkim medijima i javnosti Hrvatsku opet povezivalo s ekstremnom desnicom i ustašlukom.
Na sreću, minhenski mediji nisu popratili gostovanje Domazeta Loše
O tome da iz skandala s Bujancem ništa nisu naučili, svjedoči i gostovanje Davora Domazeta Loše u Münchenu krajem studenoga ove godine. Bivši admiral kojeg se zbog suludih izjava odrekla i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović predstavio je svoju knjigu “Admiralovi zapisi 2 - što je istina” (da, tako se doista zove Lošina knjiga) u dvorani kapelice bl. Alojzija Stepinca u organizaciji Hrvatskog akademskog kruga Hrvatske katoličke župe München. Među brojnim gostima tribine bio je i voditelj Hrvatske katoličke župe München fra Boris Carić, novi dušobrižnik fra Marinko Vukman, konzul u Generalnom konzulatu BiH Dragan Bagarić, dopredsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa za Europu Žarko Tomašić, predstavnici Hrvatske kuće München i brojni drugi. Na sreću, njemački mediji nisu pokazali veliki interes za taj događaj, no nije teško zamisliti kakav bi skandal eksplodirao da su reporteri poznatog minhenskog dnevnika Süddeutsche Zeitung došli zabilježiti što Lošo priča (npr. “Europa nema izbora: ili će ponovno postati kontinent kršćana od Atlantika do Urala ili je neće biti.”). Bilo bi to još jedno ogromno javno sramoćenje za Hrvatsku u njemačkoj javnosti.
Za to su se pak uspješno potrudili obiteljaši iz svojeg Frankfurtskog ogranka, koji su u ovom financijskom centru Europe odlučili provoditi svoju iritantnu akciju javne molitve pred klinikama u kojima se vrše pobačaji. Njihov je predvodnik bio Tomislav Čunović, blisko povezan s tamošnjom hrvatskom katoličkom zajednicom, a sve je opet zabilježeno u njemačkim medijima kao ekstremizam i bizarnost koje se povezuje s Hrvatskom. Na hrvatsko-katoličke molitelje protiv pobačaja reagirali su nizom akcija i frankfurtski ljevičarski aktivisti, jednom ih čak zasuvši konfetima. Ipak, najzabavnije je bilo 10. ožujka ove godine kada su aktivisti pred moliteljima održali “sotonsku misu” te im poručili da su “duše zaštitnika života sada obećane Sotoni”. Frankfurtska policija nije utvrdila da se dogodilo kazneno djelo zbog kojega bi trebala intervenirati.
Hrvatske katoličke misije kao infrastruktura ekstremističke politike
Hrvatska zajednica u Frankfurtu je javno prozivana i zbog toga što je organizirala prikazivanje kontroverznog dokumentarnog filma “Jasenovac - istina “ Jakova Sedlara. “'Ovaj dokumentarni film pun očitih falsifikata umanjuje sudjelovanje fašističke hrvatske satelitske države u Holokaustu, naročito u vezi uloge konclogora Jasenovca”, pisali su početkom godine njemački mediji.
Sve navedeno su reprezentativni primjeri dvojbenog djelovanja ekstremnog dijela hrvatske dijaspore i pripadajućim hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj koji rezultiraju proizvodnjom lošeg imidža za Hrvatsku i povezivanjem Hrvatske s desnim ekstremizmom i fašizmom. S obzirom na to da ti navodno veliki domoljubi nemaju problema s time što sustavno nanose štetu međunarodnoj reputaciji Hrvatske i ne pokazuju da su sposobni učiti iz niza skandala i sramoćenja koja su već proizveli, razumno je zaključiti da će u istom stilu nastaviti. Treba još dodati da se ovaj tekst bavi samo primjerima u Njemačkoj te da i drugdje, primjerice u Australiji, ima još gorih slučajeva, poput hrvatskog doma s bistom Ante Pavelića. Povrh toga, kao gosti iz Hrvatske redovito se pozivaju raznoliki desničarski ekstremisti i redikuli, a preskaču se razni ugledni hrvatski intelektualci i znanstvenici iz domovine i svijeta koji su drugačijih političkih stavova.
Republika Hrvatska financira proizvodnju svojeg lošeg imidža u svijetu
Najveći apsurd cijele priče je što RH kroz svoje institucije za iseljeništvo financijski pomaže takve klubove i udruženja dijaspore koji onda prikazuju Sedlarove filmove, zovu Bujanca kao počasnog gosta i Lošu da im tumači svjetsku geopolitiku. Takve stvari onda generiraju negativne izvještaje u njemačkim medijima, pa se loša slika o Hrvatskoj stvara zapravo uz pomoć naših državnih institucija i preko našeg poreza. Hrvatska doslovno plaća svoj loš imidž u svijetu, što je doista jedinstvena vanjskopolitička inovacija.
No postoji i jedna dobra vijest. Filoustaše i desničarski ekstremisti u međuvremenu nisu većina u hrvatskoj dijaspori, s obzirom na veliki val iseljavanja proteklih godina. Većina hrvatskih iseljenika u Njemačkoj uopće ne želi imati posla s takvima, ne zanimaju ih Bujanci i Loše niti uradci Jakova Sedlara. Dapače, baš jer su takve osobe u Hrvatskoj važni društveni čimbenici za mnoge je jedan od ključnih razloga zašto su se odlučili otići. Taj novi val dijaspore ne želi imati veze s glorificiranjem NDH niti s bilo kakvim ekstremizmom te nudi jednu drugačiju, normalniju sliku Hrvatske.
Ipak, trenutno u medijskoj percepciji i dalje prevladavaju ekstremistički elementi, tj. glasna, dobro organizirana i financijski potkožena manjina koja očito namjerava do posljednjeg daha uvjeravati sedam milijardi ljudi na svijetu da npr. “Za dom spremni” nije ustaški nego “stari hrvatski pozdrav”. Sve dok su oni u prvom planu, teško se može računati na popravljanje imidža Hrvatske u Njemačkoj, odnosno svijetu.