IAKO se kod nas o tome nedovoljno zna, u Srbiji je potraga za generalom optuženim za najteže zločine intenzivirana do maksimuma. Osnovana je i posebna državna komisija kako bi nadzirala i usmjeravala brojne istražne radnje. Posebno otkako su se uključili i mediji, a najviše Politika. Da, da, ista ona perjanica Miloševićeve režimske štampe, eto koliko su se vremena promijenila.
Njene su stranice širom otvorene za čitatelje koji masovno dojavljuju gdje bi mogao biti general, iako naravno sve dojave nisu jednake vrijednosti. Naravno da je to moralo izazvati stanovitu konfuziju, jer su neki javljali da je general na Adi Ciganliji (što bi bilo vrlo lukavo), drugi kod Belog dvora (još lukavije), treći na Lisičjem potoku...
Zato su se se u potragu uključile i glavne obavještajne službe (BIA, VBA), a pomažu im čak i iskusne kolege iz srodnih službi bivše države (KNOJ). Za nas je posebno zanimljivo da je mišljenje zatraženo i od Josipa Manolića, no uobičajeno zatajni Manolić je rekao da ništa ne zna i uputio je novinare na srbijanske službe te neke ljude, koji, na žalost više nisu na životu.
Ali i pored toga, istraga intenzivno ide dalje, a dodatno ubrzanje trebala bi joj dati i jedna srpska emigrantska organizacija iz Chicaga, koja je obećala nagradu od sto tisuća dolara onome tko definitivno upre prstom gdje je general. Tako bi se moglo reći da je potraga poprimila općenacionalne razmjere, koje idu i preko nacionalnih granica, a entuzijazam kojim su se u ovo uključile tisuće Srba zbilja fascinira.
A vi ste, je li, još pod dojmom onih snimki s Mladićem koji se godinama slobodno kreće Srbijom, mislili da opisujem potragu za njim?
Dobro, ovdje ću malo stati jer već čujem siktanje i režanje mnogih - koga ti to Čuliću zezaš i zajebavaš, kakav općenacionalni entuzijazam, jesi li ti potpuno prosvirao?! Ništa ja nisam prosvirao i nikoga ne zajebavam. Samo opisujem, uz maksimalno poštovanje svetog novinarskog pravila "fajv-dabl-ju" (5 W) kako u Srbiji već tjednima traje potraga za mjestom gdje je streljan i pokopan četnički vođa Draža Mihailović.
A vi ste, je li, još pod dojmom onih snimki s Mladićem koji se godinama slobodno kreće Srbijom, mislili da opisujem potragu za njim? Žalim zbog nesporazuma, ali uvjeravam vas da gornjih nekoliko pasusa nisu bačeni u vjetar. Zamislite da je energija potrošena u potrazi za mrtvim Mihailovićem - koji je od Koštuničinih vremena opet postao omiljeni "Čiča" i "prvi gerilac Europe" - iskorištena za traženje živog Mladića.
Bi li tada Ratko Mladić mogao biti nepunih desetljeće i pol na "službenom putu", bi li tada mogao boraviti nešto u vojarnama, nešto u vlastitoj kući na Košutnjaku? I, osobito, bi li se tada mogao posve nesmetano kretati po gradskim kavanama, krštenjima, svadbama i gdje već ne? Ovo posljednje najintrigantniji je dio priče, jer je zloglasnog generala vidjelo na stotine, tisuće ljudi.
I nikome nije ni palo na pamet da to nekome prijavi, iako je američka vlada još poodavno ponudila za to nagradu od pet milijuna dolara, a Tadićeva poslije tome dodala još milijun. Tadića se, istina, sumnjiči da ni on u ovome nije čist. Bio je ministar obrane u Koštuničinoj vladi, a baš tada, postoje pouzdana svjedočenja (bivši šef Mladićevog osiguranja), ovaj se s naoružanom pratnjom slobodno kretao po Beogradu i spavao u vojarni na Topčideru.
Mladić se nije morao skrivati po prašnjavim rupama kao onaj nesretnik Sadam Hussein
Lako može biti. Ali nas ipak više zanimaju oni koji su Mladića viđali na krštenjima, svadbama pa evo i u šetnji Beogradom. Stotine prijava stigle su za Dražu, koji je negdje pod zemljom i tko zna hoće li ikada biti pronađen. A nijedna za Mladića, koji se nije morao skrivati po prašnjavim rupama kao onaj nesretnik Sadam Hussein, nego se naprotiv kretao zemljom kao najnedužnije stvorenje na svijetu. Kako se tako nešto može dogoditi?
I nismo li obavezni tu frapantnu činjenicu ugraditi u sliku ratova devedesetih, kako bi bilo jasnije zašto su tako dugo trajali i bili tako krvavi? Moj dragi kolega iz Ferala Boris Dežulović javlja iz Beograda o deprimirajućoj anketi koja kaže da preko 65 posto Srba ne bi odalo Mladića ni za milijun eura, 20-ak posto ne zna što bi, a samo 14-ak bi to učinilo. Što bi bilo da nije tih milijun eura čovjeka je strah i pomisliti.
Pazite, ovo se događa u zemlji u kojoj je na vlasti koalicija "Za europsku Srbiju" i koja je dosad izručila 44 od traženih 46 haških optuženika. Konačno, to je zemlja, a to je i najzanimljivije, u kojoj se i do 75 posto građana izjašnjava za ulazak u Europsku uniju. Ali većina njih očito ne zna zbrojiti dva i dva i vidjeti da se tome ispriječio čovjek kojega oni ne bi odali ni za milijun eura.
Sa svakim novim danom njihova jatakovanja Mladića, on je sve manje srebrenički krvnik, a sve više jedan od njih
Ili, još gore, zna to zbrojiti, ali u tome ne bi ništa mijenjali, koliko god išlo na štetu njihovih ionako deklasiranih i osiromašenih egzistencija. Ali dobro, možda ih to i ne mora toliko brinuti, jer postoji i nešto puno, puno gore. Prokletstvo formalno nevinih, a stvarno suodgovornih. Sa svakim, naime, novim danom njihovog jatakovanja Mladića, on je sve manje srebrenički krvnik, a sve više jedan od njih.
Da nije toga, bilo bi moralno sasvim opravdano žaliti Mladića u onoj sceni gdje, kao i svaki zgromljeni otac, oplakuje kćerku-samoubojicu. Ali njegovi srpski jataci izgubili su to pravo hladnim ignoriranjem tisuća žrtava čiju je smrt on izazvao. I tu se krug zatvara. Oni više nisu jataci njegova bijega, ako su to ikada i bili. Oni su postali, ili otpočetka i bili, mentalni suučesnici njegovih zločina. Točka.
Ali što dalje o tome pričati. I o prvom dijelu ove priče (otkrivačko-otkopavačkom) i o drugom (skrivačkom) znamo ponešto iz vlastitog iskustva i mi ovdje u Hrvatskoj. Zar ne?
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: AFP/FTV