TO SE zove copranje. U srijedu ujutro ravnatelj policije Vladimir Faber hvalio se kako je sigurnosno stanje u Hrvatskog gotovo savršeno, da bi istog popodneva usred Zagreba bio otet Ante Jelavić. I evo odmah frke i panike, evo opet "zagrebačkog krim-miljea", evo milijuna eura otkupnine, a kako to obično biva u razvikanim slučajevima, evo i šupljih priča i nesuvislih tumačenja. A evo i dobre sprdačine.
Taman je jadni Faber uspio prodati priču o tome da je Žila sa sjenika pravi ubojica kćeri Zagorčeva odvjetnika, taman se na konferenciji o sigurnosti gradova hvalio da su sva kapitalna kriminalna djela riješena i uvjeravao nas da je Hrvatska "jedna od najsigurnijih zemalja u regiji" (mora se priznati, u žestokoj konkurenciji), a sada se mora (a možda i ne mora) baviti Jelavićevom otmicom.
Možda je ravnatelj policije jednostavno izazivao sudbinu. Možda je trebao ostati kod one prvobitne konstatacije, izrečene na okruglom stolu u studenom prošle godine. "Javnost se godinama uvjeravalo da je Hrvatska sigurna zemlja, poricalo se postojanje mafije i organiziranog kriminala", govorio je tada Faber, "dok sada treba reći da smo dosta smrdljivi proizvod zamatali u celofan i da je stvarno stanje obrnuto". Sada je i sam pokušao taj "smrdljivi proizvod" zamotati u celofan, pa mu se obio o glavu.
Neka se vidi tko s kime šuruje, tko je u čijem klanu
I pravo mu budi. Neka se javnost malo podsjeti na činjenicu da Hrvatskom slobodno šeće hrvatski državljanin osuđen zbog milijunske pronevjere u BiH. Da u luksuznom terencu odlazi na tržnicu, šeće metropolom, ulaže u nekretnine, pripada društvenoj eliti, te da se za njega zauzimaju famozni Klica, Baja, Rojs i drugi.
Neka se još malo upozori na postojanje "zagrebačkog krim-miljea", neka se evociraju uspomene na bombe u Pašalićevu dvorištu, na hercegovačku mafiju koja je preko Hercegovačke banke isisavala hrvatska proračunska sredstva namijenjena Hrvatima u BiH, da su mnogi na tome izgradili osobna i poslovna carstva. I neka se kreiraju nove kadrovske križaljke, neka se vidi tko s kime šuruje, tko je u čijem klanu, tko je ugledni biznismen, a tko prijateljuje s uglednim političarima.
A neka se, za razonodu širokih narodnih masa, još malo slušaju nesuvisla obrazloženja o tome kako se Jelavić uspio izvući iz ralja svojih tamničara. O tome kako je "zbog nesmotrenosti otmičara uspio pobjeći", pa od Rame bez problema dojezditi do Zagreba. O tome kako su ga otmičari navodno iskrcali na granici s Hrvatskom. Ili kako su ga ustvari držali "na nepoznatoj lokaciji u Zagrebu". Naravno, priča se ne može mjeriti sa Žilom sa sjenika, ali nije ni predaleko.
Govno je i dalje u celofanu
Kamo sreće da je to zaista smiješno. Dobro, onaj dio o bježanju možda i jest: naročito ako se zamisli kako Jelavić onako odrpan i bradat tetura preko njive, pije vodu iz potoka i na krovu kamiona vozi prema Zagrebu. Ostatak priče baš i nije smiješan. A najmanje je smiješna činjenica da je Jelavićeva otmica grubo začepila usta Vladimiru Faberu, grublje čak i od one Sanaderove verbalne šamarčine koju mu je zalijepio nakon vratolomije o "govnu u celofanu".
Kao što se vidi, govno je i dalje u celofanu, bez obzira što je Faber sada taj koji nas želi uvjeriti u suprotno. U redu, beskućnici više ne ubijaju odvjetničke vježbenice, što se već samo po sebi može smatrati velikim napretkom. Ali ovaj mir koji vlada toliko je upadljiv da mora biti lažan.
To ne znači ništa drugo nego da su svi namireni. To znači da su mafijaške organizacije podijelile teritorije i sektore, da poslovi teku normalno, da lova stiže i sve štima. Ni političke veze nisu narušene, jer bi u tom slučaju netko napokon završio u zatvoru. Nakon Hodakičina ubojstva premijer Sanader najavio je rat mafiji. Je li netko završio u zatvoru? Ili je to shvaćeno tek kao upozorenje da se prestane s ubijanjima? Dok ostali poslovi mogu mirno dalje teći.
Nikakvo copranje tu ne pomaže
U Hrvatskoj je oduvijek najveći problem ležao u činjenici da klasičnog podzemlja zapravo nema. Njegov utjecaj sezao je iznad očekivanja i izvan dosega zakona. Moglo bi se reći da jedini koji se u ovoj zemlji obračunavaju s mafijašima jesu - sami mafijaši. Još je bivši ministar policije Ivica Kirin to pripisivao policiji u zasluge, pa zašto se onda i Faber ne bi pohvalio činjenicom da među mafijaškim klanovima traje primirje.
Nakon silne dreke koja se diže oko mafije u zatvoru su uglavnom završili najniži izvršitelji, poput Šimunca i Presečkog ili braće Matanić i Mafalanija, dok velike ribe poput Hrvoja Petrača sklapaju nagodbe s državom i zauzvrat dobivaju razne povlastice. I naravno, mirno rade svoj posao. Ili poslove. Radio ih je i Ante Jelavić i vjerojatno će ih raditi ponovno. Bila ova njegova otmica (ili "otmica") tek nesretna epizoda ili upozorenje, ona je nažalost kamenčić koji ne bi trebao previše poremetiti bonacu u hrvatskoj močvari. Nikakvo copranje tu ne pomaže.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Damir Krajač/Cropix