Vjera uopće ne počiva na razumu, niti se tko obratio zato što je dublje proučio znanost. Svejedno, vjernici uvijek koriste priliku da predoče navodno neke racionalne, strogo znanstvene dokaze postojanja Boga. Oni koji ponešto znaju fiziku (ili barem misle da je znaju) rado koriste argument iz fine podešenosti svemira.
Mistične brojke
On počiva na dosta raširenoj znanstvenoj ideji da života u svemiru, pa ni nas samih, ne bi bilo da nemamo točno ovakve fizikalne parametre kakve imamo. Prvi put sam na to naletio još kod Stephena Hawkinga, koji je, između ostalog, istaknuo i da je prostor mogao imati manje ili više dimenzija od ove tri, a samo u ovoj kombinaciji život je stvarno moguć.
Puno više detalja iznio je još jedan britanski znanstvenik (i još jedan ateist) Martin Reese, navodeći šest takvih brojki koje su morale biti takve kakve jesu da bismo uopće imali ovakav svemir (i mogućnost života). Njemu takva podešenost predstavlja totalni misterij i da bi ju objasnio, uvodi ideju multiverzuma. Ukratko, postoji tko zna još koliko različitih univerzuma, moralo se zbiti da jedan od njih bude ovako podešen kao naš.
Naravno, vjernicima fina podešenost svemira nipošto nije pokazatelj da postoji multiverzum (iskreno, nije ni meni), nego prilično jasan argument da je svijet stvorio Veliki Matematičar. Dokaz iz fine podešenosti dojmio se i jednog Francisa Collinsa, on o tome i govori u svom bestseleru Božji jezik. U osnovi imamo zapravo milenijima stari (još barem od Platona) teleološki dokaz, koji iz svrhovitosti u prirodnom svijetu zaključuje na nekoga tko je te svrhe i postavio. Samo sada imamo i teorijsku fiziku u cijeloj priči.
Pogled izbliza
I kad sam bio vjernik, ovakva su mi dokazivanja Boga izgledala jako nategnuto. Čak i da morate pretpostaviti neki matematički um kao utemeljitelja svemira, nitko vas ne može uvjeriti da se radi o nekom sveznajućem biću; još manje da se radi samo o jednom biću; ili, da se radi o nekome tko je i danas živ. Sve je to odavno prokazao David Hume i nema smisla vraćati se na filozofiju 17. stoljeća.
Stvar postaje još labavijom kad netko malo znanstvenije pristupi tim navodno savršeno podešenim parametrima. Koncem studenog je objavljen rad trojice znanstvenika o kozmološkoj konstanti lambda (Ʌ).
Radi se o gustoći tamne energije koja određuje ubrzanje širenja svemira. Ima presudan utjecaj na stopu formiranja zvijezda, čime snažno određuje vjerojatnost sunčevih sustava s planetima pogodnima za život. Ako je tko htio stvoriti svemir pogodan za život, onda je morao podesiti lambdu točno toliko da se maksimizira broj mogućih sunčevih sustava s naseljivim planetima.
Ogromni promašaj
Što je veća vrijednost Ʌ, to se prostor brže širi i manja je mogućnost stvaranja nakupina tvari te je onda manje zvijezda (i planeta pogodnih za život). S druge strane, u slučaju da je Ʌ premala, formira se puno ogromnih struktura sa zgusnutim plinovima, ali i manje oblasti u kojima se formiraju zvijezde. Poznata je vrijednost lambde, to je jedan vrlo maleni broj u kojem nakon nule imamo još 21 nulu, pa tek onda 1 na kraju: 0,0000000000000000000001.
Gorespomenuti rad troje znanstvenika bavi se proračunom optimalne vrijednosti kozmološke konstante – i utvrđuje se da je ona u idealnom scenariju 400 (slovima: četiristo) puta veća od one koju imamo u našem svemiru. Oduzmite dvije nule i stavite 4 na kraj, to je ta brojka koja bi bila idealna.
Iz toga slijedi da naš svemir nije nešto osobito pogodan za život. Ako ga je uistinu stvarao kakav matematičar, napravio je priličnu pogrešku u proračunu. Za vas koji mi ne vjerujete na riječ, guglajte Daniele Sorini, John A. Peacock i Lucas Lombriser, The impact of the cosmological constant on past and future star formation (Monthly Notices of the Royal Astronomical Society, svezak 535, broj 2).
Propast (meta)fizičara
Bilo bi zanimljivo da netko detaljnije pogleda i ostalih pet čarobnih brojki kojima mašu i fizičari što vjeruju u multiverzum i metafizičari koji vjeruju u Tvorca. Kao što bi bilo zanimljivo da se pogledaju i razne druge brojke, pa da i matematički shvatimo ono što smo već davno vidjeli ispitujući svemir: očito da imamo mogućnosti za život, barem mi na Zemlji, ali je isto tako očito i da brojni dijelovi svemira zbog raznih supernovi, crnih rupa, kvazara i sudara jednostavno ne nude nikakvu nadu za razvoj bilo čega živog. Da ne spominjemo ogromne praznine od desetaka milijuna svjetlosnih godina, totalno nelogične ako je tko htio život u svemiru.
Metafizičari su vjerojatno izgubljeni slučaj i već ih čujem kako nalaze neku žnj konstantu koju je moguće objasniti samo ako ju je tako namjestio Nebeski Programer. Ali me kao ljubitelja znanosti čudi da su i fizičari s idejom multiverzuma, za koji po definiciji ne može biti empirijskih dokaza, tako duboko zaglibili u metafiziku. Na temelju čega bismo to trebali prihvatiti postojanje multiverzuma, za koji nezasluženo megapopularni Michio Kaku nesputano mašta da ćemo jednoga dana iz našeg svemira moći otići i u neki drugi? Samo zato što mislimo da imamo šest, pardon, pet idealnih brojki, koje ne bi mogle nikako nastati drugačije nego nakon bilijuna drugih svemira s manje idealnim brojkama?
Naš jedini svemir
Najbolje nam se pomiriti s dosad jasno utvrđenom činjenicom postojanja ovog jedinog svemira, dovoljno beskonačnog da ga nikada nećemo do kraja spoznati. Gotovo sam siguran da u njemu ima još puno mjesta u kojima je nastao život, možda već i u našem sunčevom sustavu. Kao što mi je i jasno da ima puno mjesta, vjerojatno i puno više, gdje, slikovito rečeno, trava ne raste. Nismo u idealnom svemiru, kao što nitko od nas nema idealan život (kako god da bi on trebao izgledati).
Nije li nam ovo što imamo sasvim dovoljno? Ne trebamo bježati iz ove naše jedine realnosti u neke alternativne svemire niti sve pokušati objasniti namjernim činom podešavanja, jer toga jednostavno nema.
Čovjekova je zrelost da se zadovolji ovim postojećim životom, a znanstvena je zrelost da se zadovolji ovim univerzumom koji definitivno nije nastao zato da bismo onda proveli život tražeći tko je to sve stvorio i čiji je bog veći.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala