FOTOGRAFIJE zapaljenog kamiona s humanitarnom pomoći na granici Venezuele oko kojeg ljudi pokušavaju doći do kutija, jučer su obišle svijet. Jednako kao i one pristaša Nicolasa Madura koji na prosvjedima ustraju u tome da je on predsjednik njihove zemlje. I na jednim i na drugim slikama vide se žuto-plavo-crvene zastave Venezuele, zemlje u dubokoj krizi koja je dodatno eskalirala 23. siječnja ove godine, nakon što se Juan Guaidó proglasio predsjednikom.
Sukob na granici zbog humanitarne pomoći, dvoje mrtvih
Nicolás Maduro, koji ima podršku vojske, u subotu je spriječio dostavu humanitarne pomoći SAD-a na granicama s Brazilom i Kolumbijom, koristeći pritom suzavac i gumene metke. Dvoje prosvjednika je poginulo, od kojih je jedan četrnaestogodišnji dječak.
Američki državni tajnik i samoproglašeni predsjednik zazivaju vojnu intervenciju?
“Imam povjerenja u narod Venezuele da će se pobrinuti da Maduru dani budu odbrojani”, rekao je za CNN američki državni tajnik Mike Pompeo.
Sam Guaidó, na čiji poziv je konvoj s humanitarnom pomoći i krenuo, pozvao je druge države da razmotre “sve mjere” kako bi se svrgnulo Madura.
Sprema li se Venezueli vojna intervencija zapada te kako sagledati sadašnji položaj Venezuele, pitali smo političkog analitičara Branimira Vidmarovića.
Vojska još uvijek čvrsto stoji uz Madura
On smatra da se cijeli pokušaj dovođenja strane pomoći može interpretirati kao Guaidóva uvertira ili proba “da se vidi do koje mjere su Madurovi ljudi spremni braniti njegov režim” te može li ih pridobiti na svoju stranu.
No sudeći prema jučerašnjem danu, vojska još uvijek čvrsto stoji uz Madurov režim, a BBC prenosi da je prema podacima kolumbijske migracijske službe 60 vojnika dezertiralo.
“I sada su rezultati za Guaidóa neutješni jer su Madurovi ljudi, odnosno vojska Venezuele, odlučno obranili bilo kakav pokušaj ulaska humanitarne pomoći”, kaže Vidmarović.
Guaidó je očekivao bržu tranziciju vlasti
O najnovijoj izjavi samoproglašenog predsjednika kojom poziva druge države da razmotre sve mjere, Vidmarović kaže da je riječ o novom pristupu jer je Guaidó do sada pazio da ga se izravno ne poveže sa zapadnim silama. Napominje kako je u trenutku kad se proglasio predsjednikom, Guaidó očekivao da će tranzicija vlasti biti brza i da će vojska i ljudi stati na njegovu stranu.
“Vrijeme je na strani Madura”
“Međutim, to se sve oduljilo. I vrijeme je na strani Madura”, kaže Vidmarović i dodaje kako je ovo novi Guaidóov način da pozove na promjene u Venezueli.
“To je nesretno rješenje kao i bilo koje drugo u njegovom slučaju”, smatra Vidmarović i objašnjava da se sada može stvoriti napetost koja će dovesti do većih okršaja i krvoprolića, a nije izvjesno kako će sve završiti.
Vidmarović napominje da je riječ o Latinskoj Americi i podsjeća na blizinu Kolumbije s kojom je Maduro raskinuo diplomatske odnose, optužio njihovog predsjednika Ivana Duquea da pomaže Guaidóu, a njegovu vladu nazvao fašističkom.
Maduro ima dobre odnose s Kubom i kolumbijskim revolucionarima
“U Kolumbiji je još uvijek dosta veliki kontingent bivše revolucionarne vojske FARC koja se unatoč obećanju zaštite države ne osjeća sigurno”, kaže Vidmarović te spekulira o mogućem savezništvu bivših FARC-ovaca s Madurom u slučaju eskalacije nasilja.
Isto tako, Vidmarović podsjeća i na veze Madura s Kubom, koja mu je najveći vojni i obavještajni saveznik. Ako bi došlo do takvih sukoba, smatra da bi to mogao postati i mali okršaj između SAD-a i Rusije.
U tom smislu ne treba odbaciti ni opciju o stranoj vojnoj intervenciji, kaže Vidmarović. No podsjeća i da je Trumpova administracija koliko god bila nepredvidiva, u slučaju sa Sjevernom Korejom ipak tražila mirna rješenja.
Mogućnost strane vojne intervencije ne treba isključiti
“No Venezuela nije Sjeverna Koreja, nema nuklearno oružje pa se s njom može razgovarati u drugom tonu. Stoga ne bih isključio mogućnost strane intervencije”, kaže Vidmarović te dodaje da je pitanje u kojem bi se obliku interveniralo. Naime, jednostrana američka intervencija povlači pitanje međunarodnog legitimiteta.
Prema njegovu mišljenju, takva intervencija jedino bi bila ispravna putem Vijeća UN-a, no na to bi Rusija mogla staviti veto.
“Ono što bi po meni bilo najrazumnije, ako se Amerikanci odluče na intervenciju, jest oružanom i logističkom podrškom osnažiti onaj dio vojske, odnosno onaj dio pristalica Guaidóa koji se bore protiv Madura. Ali to je opet stimulacija krvavog obračuna”, kaže Vidmarović.
Što se EU-a tiče, kaže da bi eventualno jaču podršku svrgavanju Madura mogao dati francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji na domaćem terenu prolazi kroz krizu. Ipak, EU u tom smislu ne igra važniju ulogu.
Rusiji nije u interesu da Maduro ode
No kad je riječ o Rusiji i Kini, stvari stoje drugačije. "Ovim zemljama Maduro je bio interesantan jer je bio izrazito antiamerički nastrojen'', podsjeća Vidmarović.
“Rusiji nije u interesu da Maduro ode i da taj vakuum zamijene proameričke snage, dok je Kini u tom smislu puno lakše jer njima je samo bitno da se nastavi politika dobrih naftnih odnosa”, kaže Vidmarović. I sam Guaidó u svojim izjavama naglašava da želi nastaviti dobre odnose s Rusijom i Kinom.
U tom smislu Rusija se, prema Vidmarovićevom mišljenju, neće upuštati u veće okršaje ako procijeni da Maduro nije održiv.
Najsretniji i najmanje realističan scenarij – naftna i politička nagodba
Najsretniji scenarij tako bi bila naftna i politička nagodba u kojoj Rusija i Kina ne bi izgubile ono što imaju – određene naftne kapacitete, uz garanciju da će Guaidó biti neutralan u sigurnosnom i ideološkom smislu, odnosno da neće biti otvoreno proamerički nastrojen.
“No taj je scenarij najmanje realističan jer je dijalog na relaciji Moskva - Washington jako otežan”, kaže Vidmarović te prognozira kako Venezuelu očekuje ili dugotrajna kriza s gerilskim ustancima i borbom, ili kratkoročna krvava borba.
Stoga ga i ne čude što Venezuelu nazivaju latinskoameričkom Sirijom.
“S druge strane, povijest Latinske Amerike pokazuje da se režimi svrgavaju brzo u krvavom i klasnom kontekstu te da nema dugotrajnih borbi”, objašnjava.
Za stanovnike Venezuele nijedno rješenje nije dobro
“Za stanovništvo Venezuele nema sretnih scenarija”, navodi Vidmarović te podsjeća na recentnu povijest ove zemlje. Dug prema MMF-u iz osamdesetih godina, koji nije imao dobre uvjete za Venezuelu, doveo je do Chávezovog socijalističkog puta.
Ako Guaidó dođe na vlast, zemlja bi se ponovno morala zadužiti kako bi došlo do restrukturiranja, odnosno privatizacije svega što je Chávez nacionalizirao.
“Privatizacija i optimizacija te štednja nezgodni su procesi i bojim se da bi stanovnicima bilo potpuno jednako kao i do sada, osim što bi možda nestalo oštre egzistencijalne prijetnje”, zaključuje Vidmarović te podsjeća da je u Venezueli i u godinama najvećeg procvata tijekom sedamdesetih bilo 30 posto siromašnog stanovništva.