U kakofoniji vijesti koje pune našu svakodnevicu, na neki čudan način istina biva najmanje zanimljiva – pa čak i istina izrečena iz usta premijera. Jer i Andrej Plenković zna govoriti istinu! Tako je pred koji dan za par nezgodnih izjava ministra Anušića rekao kako je ministar govorio "malo slobodnije" jer, eto, nije shvatio da su mediji tu!
Ivan Anušić, ministar obrane i potpredsjednik vlade, dakle figura visoke i najviše državne važnosti, zborio je, kako reče premijer, "malo slobodnije" jer je, pazite sad, bio uvjeren da novinara, dakle medijskih ušiju, a time ni ušiju javnosti, u blizini nema.
Ministar mislio da neće ništa procuriti sa skupa od 30-40 ljudi
Podsjetimo, ministar Anušić je na skupu misleći da nema prisutnih novinara izgovorio, a prenio je Jutarnji list: "Posljednjih dvadeset godina politike Europske unije u potpunosti je promašeno. Vodstvo EU provodilo je ružičastu politiku u kojoj su svi dobronamjerni, svi su dobrodošli. Ekonomski Rusiji ne možemo ništa. Nikakve sankcije na nju ne djeluju. Mađarska je za Hrvatsku jednako opasna kao i Srbija." Opširnije.
Dosta toga što je ministar Anušić izgovorio stoji – Ruska agresija na Ukrajinu je razotkrila potpuno iracionalan optimizam većine europskih zemalja koje su već 30-ak godina smanjivale ulaganja u obranu, dovodeći sebe do stanja gdje ne samo da nemaju dovoljno granata i tenkova već ni ne znaju kako izvući vlastite civile iz Izraela jer su im transportni avioni neispravni (civilni avioni zbog ugovora o osiguranju ne idu u ratne zone).
Plenković je, dakle, izjavio: "Anušić je bio na skupu, riječ je o Diplomatskom klubu u čijem su članstvu bivši hrvatski veleposlanici, bilo je 30-40 ljudi. Bilo je neformalno i nije shvatio da su mediji tu, pa je govorio malo slobodnije."
Naivan ministar i iskreni premijer
Ne govorimo o kakvom nezgodnom vicu koji je ministar rekao u privatnom društvu nakon večere, bilo bi zaista neprimjereno izvlačiti što tko kaže u takvim zaista privatnim situacijama – već govorimo o skupu u Diplomatskom klubu, prilično širokom društvu. Ministar je tu pokazao totalnu političku naivnost – pa još je u slavnoj BBC-voj seriji iz 80-ih, Da, ministre, bila priča o tome da treba uvijek govoriti kao da su mikrofoni uključeni.
Zanimljiva je, pomalo i začudna ta premijerova očigledna iskrenost – postoje dva svijeta. Postoje dva načina govora. Jedan skup riječi i rečenica za javnost, onaj uglađeni, lakirani, politički korektan, slobodno kažimo i dosadan. Ali postoji i drugi, onaj za "unutar zidova", siroviji, iskreniji, ali, eto, namijenjen samo odabranima. Bez novinara. U tom drugom modelu, eto, Mađarska, partner iz NATO-a i kolega iz Europske unije, ta Mađarska je za Hrvatsku jednako opasna kao i Srbija.
Kada narod smije saznati istinu?
Gdje je istina? U kojem trenutku narod smije saznati istinu? Smije li se znati što ministar javno govori u Diplomatskom klubu? Je li istina – politička pa i druga moguća – kad mikrofon utihne, kamera padne, a mobitel biva ugašen pred svima za stolom? Ili možda istina vrijedi tek onda kad je pred kamerama i mikrofonima, ali umivena, prikladna, usklađena s partijskom linijom i PR-strategijom?
Stvar nije bezazlena. Ako je tako kako Anušić kaže – onda smo Državnom proračunu trebali dodati još nekoliko milijardi eura za obranu, ali je trebalo već i promijeniti hrpu strateških obrambenih dokumenata. Ako je stanje tako drugačije, tako gore, tako opasnije kako govori Anušić – onda neke stvari u ovoj zemlji moramo drugačije posložiti. Imamo oblik države kakav imamo, obrana takve države je složena i skupa. Zašto se šuti o tome? Zašto premijer sam ne kaže da je vrag odnio šalu, a europski pacifizam se rasuo u ukrajinskom blatu?
Premijer nije demantirao ono što ministar govori. Premijerov komentar je jedna od njegovih uobičajenih retoričkih akrobacija. Idu dobro one Plenkoviću. U pitanju je, naravno, politički pokušaj banalizacije incidenta. Ali neobično iskren pokušaj.
Nije ovaj put ministar "govorio pogrešno", "krivo ste razumjeli", "kakva su ovo pitanja", što već sve premijer zna izreći, već, eto, govorio je ministar slobodnije, nije pogriješio, samo nije pričao u uglađenim demokršćanskim rukavicama.
A gdje je sada "brat uz brata, Mađar uz Hrvata"
Plenković smatra da je sasvim normalno i politički prihvatljivo da postoji jedna fina, uglađena slika za javnost, umiveno lice europske demokršćanske stranke dosadno politički dosljedne nekim općim idealima. Ali čim odmaknu novinari, ta nezgodna smetala HDZ-ovom potpunom i vječnom vladanju Hrvatskom, tada se naglo Anušić, jedan od glavnih ljudi u državi, može ponašati sasvim drugačije – nije više u pitanju fina i uglađena politika Europskih pučana, a ni topla riječ za mađarske susjede.
Kada smo već kod tople riječi, takve tople, pjesničke voli reći jedan drugi ministar, Gordan Grlić Radman. Citirao je Radman javno, pred novinarima prije par godina, poslovicu: "Brat uz brata, Mađar uz Hrvata." On o braći, Anušić o čemu? A vlada ista, ministri obojica, i što je još važnije – premijer isti.
Ministrima bi, naravno, mogli savjetovati ako nisu spremni svoje riječi braniti pred javnošću, da ih možda ne bi trebali izgovarati ni u relativnoj privatnosti. Ako ministar govori slobodno kad misli da ga nitko ne sluša, tko je on zapravo? Ono što kaže pred svijetom ili ono što izgovori u tišini?
Premijer je vođenje države shvatio kao kazalište
Problem ipak nije u ministrima, takvi su kakvi jesu, nedosljedni, brzopleti, ponekad i neuki – problem je ovdje u premijeru. Premijeru koji je shvatio svoju ulogu poput kazališnog režisera, pa postoji scena, postoji publika, a postoji i kazališni zastor, prepreka između njih. Pa kada režiser da znak – zastor se spusti i narod iz gledališta ne vidi ono što se događa na sceni. A ovaj put su novinari malo pogledali iza zastora.
Otkriće političke dvoličnosti nije ništa novo, ali rijetko kada ovako iskreno kao što je učinio Plenković netko ogoli stvari i politiku pokaže kao kazalište gdje se više ne traži povjerenje naroda, nego je svrha naroda svedena tek da svake četiri godine pljeska na predstavu koju vidi dok je zastor dignut i reflektori sjajni, predstavu koja ima malo veze s onim što se zaista događa.
Plenkoviću bi se, istina, usporedba njega kao kazališnog režisera, gdje su ministri glumci na sceni, narod publika u dvorani, a novinari oni koji pokušavaju vidjeti iza zastora stvarnu igru moći, možda mogla i svidjeti. No, podsjetimo ga. Imao je HDZ jednog premijera, koji je fantastično glumio, razumio kazalište, imao je čovjek čak i austrijski doktorat blizak području teatrologije. Nije baš na kraju dobro prošao.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala