Čuješ li, Plenkoviću?
Čuješ li što je tema?
Dijete od nepunih petnaest godina umrlo ti je u derutnoj sobi, zaključano, sedirano... Ugušilo se, kažu, komadom pizze. Umrlo je dijete, Plenkoviću, u Centru za rehabilitaciju kojem je osnivač Republika Hrvatska! Ista ona koju ti nazivaš naprednom. Civiliziranom. Europskom državom. Oni tvoji, Plenkoviću, koji se nazivaju ministrom, državnom tajnicom sve zataškavaju više od mjesec dana.
I još dan danas iživljavaju se nad smrti toga nedužnog dječaka govoreći kako je to "uobičajeno" i "da su izjave nespretne". Ne, uobičajen je vladajući stil genocida nad ovom populacijom, a izjave su točno reflektirajuće totalnom bešćutnosti i kaosom u sustavu socijalne skrbi.
Da ti objasnim, Plenkoviću, što je tema
Svaku večer roditelji i skrbnici djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom liježu i bude se s mišlju što će biti s našim najmilijima kad nas jednog dana ne bude.
Strepe nad nalazima vlastitih krvnih slika, drhte na ultrazvučnim pregledima ako ih uopće mogu obaviti iz samo jednog razloga - mi se ne smijemo razboljeti.
Jer što će onda naša djeca, naše osobe s invaliditetom bez nas?
Sinoć mi, Plenkoviću, piše jedna majka dječaka teškoća gotovo istih dječaku koji vam je umro u Centru: "Strašno, gdje ćemo s djecom kad ostarimo? Muka mi je. Ubijaju nam djecu, maltretiraju... Čak sam razmišljala i o onoj kapsuli za eutanaziju. On i ja. "
Naši strahovi postali su naša realnost
Vi ste za to odgovorni.
Šaljemo djecu u škole, u poludnevne boravke, u Centre za rehabilitaciju i Centre za odgoj i obrazovanje s punim povjerenjem da će imati svu podršku i skrb. Prilagodbu, uvjete kakvi su im zajamčeni božjim i zemaljskim zakonima. Što dobijemo? Djecu u mrtvačkim sanducima.
Rečenicu državne tajnice da je to uobičajeno. Ministra koji ju brani da se nespretno izrazila. Izrazila?
Umanjivanje smrti jednoga nedužnog dječaka koji je lupao po vratima derutne sobe, sediran i zaključan, s komadom proklete pizze na krevetu je nespretan izraz? Što ćete nam još reći? Da su nesretne okolnosti? Sranja se događaju?
Dječak, to nedužno mlado biće, umro je sam samcat najgorom smrću. Ugušio se sam samcat u zaključanoj sobi neke buvare koju samo vi možete nazvati Centrom za rehabilitaciju.
To dijete nije bilo smrtno bolesno, to dijete imalo je razvojne teškoće!
Što da očekujem kao majka? Da mi ga vratite u mrtvačkom kovčegu
Iste kakve ima i moj petnaestogodišnji sin. Kojega sam vam povjerila na odgoj i obrazovanje, na habilitaciju u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava.
Centru koji nije siguran u uvjetima u kojima se nalazi, a koji je onaj tvoj, koji se naziva ministrom, sravnio sa zemljom. Što da očekujem kao majka? Da mi ga vratite u mrtvačkom kovčegu, a da mi Pletikosa, koja čeprka po noktima na sastancima, kaže: "Suzana, uobičajeno je da se to događa."
Da to očekujemo, Plenkoviću, ja i svi roditelji čija su djeca iz nekog razloga po Centrima za odgoj i obrazovanje, po Centrima za rehabilitaciju?
Da očekujem, ako se razbolim, pa se više ne bude moglo o mome sinu brinuti kod kuće, za njega sediranje? Vezanje? Zaključavanje u derutne sobe gdje će mi dijete grebati po zidovima? Lupati po vratima? Kada si zadnji put, Plenkoviću, s onim koji se naziva ministrom posjetio jedan od centara?
Sjećaš li se Sare?
Jesi zavirio u prostorije? Jesi li popričao s korisnicima? Sjećaš li se Sare koja ti je plakala zbog uvjeta ispred Centra za odgoj i obrazovanje Dubrava? Koliko vrijede suze jedne mlade djevojke? Koliko vrijedi život naše djece?! Ili ste ih unaprijed osudili na gušenja i eutanaziju u četiri zida derutne sobe? Koliko vrijedi život moga djeteta u ovoj tvojoj naprednoj državi da ti ga odmah platim?
Kad izračunaš, javi mi. A do tada da se niste usudili pogledati me u oči.
Spustite glavu kada vidite roditelja s djetetom s teškoćama u razvoju, kada vidite osobu s invaliditetom.
Vaša prisutnost vrijeđa.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala