TRI puta u zadnjih 200 godina imali smo talijanska posezanja za hrvatskim teritorijem. Prije nešto više od 150 godina, u srpnju 1866. suvremena dobro oklopljena talijanska eskadra našla se pred Visom – u želji da osvoji prvo otok pa onda i cijelu srednju Dalmaciju. No trećeg dana opsade pred Visom se pojavila flota crnih brodova pod crveno-bijelo-crvenim ratnim zastavama i zapovjedništvom admirala Wilhelma von Tegetthoffa, koji svojim admiralskim brodom odlučuje bitku. Erzherzog Ferdinand Max udara pramcem u bok talijanske krstarice Re D'Italia koja je potonula u svega nekoliko minuta, postavši grobnica stotinama talijanskih mornara.
Pola stoljeća kasnije, Talijani opet dolaze – kopnom. No nešto što se činilo kao rutinska vojna operacija, postalo je noćna mora talijanske vojske tijekom cijelog Prvog svjetskog rata. Tamo u planinama južne Slovenije sačekao ih je Hrvat pravoslavne vjere, čovjek koji je zavrijedio nadimak Lav sa Soče, feldmaršal Svetozar Borojević von Bojna. Na visinama od 2000-3000 metara, u nemogućim uvjetima, branila se granica Hrvatske. No Italija je ratni pobjednik i dobiva Istru, Rijeku i Zadar.
Treći put Talijani dolaze 1941. godine. Crne uniforme, fašisti koji ne prežu ni od čega: šalju u logore, pljačkaju, ubijaju zatvorenike. Izdajnik Ante Pavelić za malo vlasti u Zagrebu prodaje cijelu obalu Talijanima, pristaje da nazivno Hrvatska bude talijanska kraljevina te da uopće nema mornarice. No narod se diže. Hrvatima je dosta talijanske zastave, talijanske okupacije i nametanja talijanskog jezika u školama i javnom govoru. Stvaraju se oružane skupine. Neki, poput boraca Prvog splitskog odreda, ginu ili bivaju zarobljeni pa streljani. No dalmatinska mladost se ne da – u antifašistički pokret stižu nove tisuće i tisuće boraca. Hrvati, Srbi, pa i antifašisti Talijani. Oružana sila je bila tolika da su 1945. godine partizanski tenkovi ušli u Trst.
No time borba za vraćanje hrvatskih i slovenskih teritorija, posebno Istre, nije bila gotova – zajedno je nastavljena diplomatski, s tim da su se na istoj strani našli Titovi diplomati i istarski svećenici koji su na Mirovnu konferenciju u Parizu 1946. donijeli važne dokumente o etničkom sastavu Istre. Borba za hrvatsku zemlju je bila iznad svih drugih podjela.
Mirovni sporazum je potpisan – upravo da bi se granice poštovale
Svih tih godina Drugog svjetskog rata, naravno, bilo je i zločina – na svim stranama. Nema strane koja nije ubijala i protjerivala nevine. No protokom godina došlo je i vrijeme da između zemalja Jadrana ponovno zavlada mir. Potpisan je Osimski ugovor, međunarodni ugovor koji su 10. studenoga 1975. potpisali SFRJ i Republika Italija u talijanskom gradu Osimu kod Ancone. Služio je uređenju graničnih i drugih pitanja. Nakon raspada SFRJ, Hrvatska i Slovenija preuzele su obveze iz Osimskih ugovora. Tim sporazumom su stvoreni uvjeti da zemlje Jadrana krenu nekim novim putem, putem suradnje, razumijevanja i međusobnog poštovanja. Ratovi su donijeli samo krv, razaranja i nesreće na svim stranama.
Stoga kada Antonio Tajani, osoba na funkciji predsjednika Europskog parlamenta, počne lupati o "talijanskoj Istri i talijanskoj Dalmaciji", onda stavlja upitnik na sve što se postiglo zadnjih 75 godina u smislu dobre suradnje. No istovremeno testira volju i snagu hrvatskih političara.
Hrvatska šutnja - opet
Dok su slovenski političari reagirali odmah i vrlo odlučno, hrvatski su po običaju – šutjeli. Umjesto da tipa odmah proglase nepoželjnim u Hrvatskoj, umjesto da jasno kažu da će Hrvatska ako tip ne povuče što je rekao blokirati rad EU-a, čekali smo satima i satima na blage, gotovo opravdavajuće izjave, kao da je rečeno nešto dvosmisleno, a ne ''živjela talijanska Istra i talijanska Dalmacija''. Kako je uopće moguća suradnja s političarom koji tako nešto izjavi, zaprijeti okupacijom teritorija? Moglo mu se barem odgovoriti da ako je tako hrabar, neka si lijepo obuče uniformu, stavi mrtvu kokoš na glavu (sjećate se Allo-Allo?) i dođe po Zadru ili Splitu tako nešto izvikivati.
Znamo kako su Hrvati reagirali na okupaciju 1941.
Ono što su u ovoj prilici Plenković i Kolinda trebali napraviti je ne šutjeti satima, nego se ugledati na partizane, na naše djedove i bake kojima nije trebalo puno da jasno zauzmu stav da je ovo hrvatska zemlja i da će onaj koji drugačije misli i diže talijansku zastavu na splitski Marjan ili viški Hum otići milom ili silom. Da ovakav govor neće trpjeti i da smatramo kako je Antonio Tajani upravo završio svoju EU karijeru. Da prostite, Tito ovakva diplomatska sranja ne bi trpio.
A ovi naši? Mirni, staloženi, tihi, da slučajno ne bi rekli neku suvišnu riječ i ugrozili sutrašnje položaje u tom istom EU. Kažu, Plenković je rekao kako je nazvao Tajanija zbog njegove kontroverzne izjave o "talijanskoj Istri i talijanskoj Dalmaciji" i poručio mu da je Hrvatska izrazito nezadovoljna tim govorom i da traži pojašnjenje? Kakvo pojašnjenje? Trebao mu je reći da kupi svoje prnje iz EU parlamenta jer inače slijedi potpuna blokada rada EU-a od strane Hrvatske dok se taj tip koji zaziva nove mržnje i ratove ne vrati u rupu talijanske politike iz koje je isplivao.
No kako se čini, i tu i u EU parlamentu vrijedi sindrom septičke jame, da najveći primjerci najviše isplivaju. Jao Europskoj uniji ako je ovakvi prezentiraju. Ovakva lupetanja kakva je izrekao Tajani protivna su svim idejama radi kojih EU uopće postoji.