Foto: FAH
ZA PREDSJEDNIČKOG kandidata nikako ne izgleda dobro kad mu se ljudi smiju na biračkom mjestu.
Ili kad mora provjeravati je li njegova žena zaista glasala za njega.
Ili kad prije samih izbora najavljuje da će biti namješteni i da zbog toga neće prihvatiti poraz.
No u slučaju Donalda Trumpa, jasno je da pravila ne vrijede. Vodio je najluđu, najneodgovorniju i najtoksičniju kampanju u američkoj povijesti. Donald Trump je pobijedio, demokracija je izgubila.
Ono što čini dobru propagandu jest kombinacija istine i fikcije u uvjerljiv i emocionalno nabijen narativ. U slučaju Trumpove kampanje, posao je bio više nego dobro dobro odrađen: Hillary Clinton kao eksponent globalističke kabale koja drži Washington, Wall Street, Hollywood, mainstream medije, vojno-industrijski kompleks i sve ostale poluge moći. Da ne bude zabune među njegovim antisemitskim pristašama (a ima ih), Trumpov stožer je u zadnjem predizbornom spotu uz ovakvu retoriku montirao lica Georgea Sorosa, Janet Yellen i Lloyda Blankfeina – sasvim slučajno, svo troje su židovi. Oni, dakako, ne prežu od ničega da bi zadržali moć. Žele potkopati naciju, religiju, obitelj, preplaviti zemlju imigrantima i uzeti poštenim Amerikancima oružje.
Clinton kao agentica mešetara iz sjene
Clinton je, kako već to biva, agent tih mešetara iz sjene. Skandali vezani uz službene e-mailove s privatnog servera, Zakladu Clinton ili plaćene govore dokazuju njenu korumpiranost, kriminal, izdaju nacionalnih interesa - ili prikrivanje ovih zlodjela. U korist svojih sponzora Clinton je uništila, ili sudjelovala u uništavanju Iraka, Afganistana, Sirije, Libije...U tu svrhu je, zajedno s predsjednikom Obamom i ostatkom američkog establišmenta, stvorila i podupirala ISIS. Sada želi zaratiti s Rusijom i odvesti nas sve prema nuklearnoj kataklizmi.
Ukratko, ona je najpogubniji mogući izbor za američkog predsjednika i svaka alternativa je bolja, čak i politički amater i blefer, demagog, megaloman, seksist i rasist sa simpatijama prema diktatorima i tendencijama da to i sam postane.
To što se radi o histerično prenapuhanoj i dobrim dijelom imaginarnoj slici Clintonice, sad je manje bitno. Masovno curenje e-mailova, istraga FBI-a u vezi njenog servera, brojne kongresne i senatske istrage njene odgovornosti u slučaju terorističkog napada na konzulat u Libiji – ništa od toga nije urodilo konkretnim dokazom, ali je zato pružilo više nego dovoljno materijala za aluzije i maštovite konstrukcije. Na stranu i to što su uzroci tragedije u Siriji i Libiji daleko kompleksnije od one loše šale ("we came, we saw, he died") na račun Gadafija, što je očito "trigger" za tankoćutne ljubitelje trećesvjetskih diktatora. Sad je nebitno i to što nema nikakvih dokaza da su pod Clinton i Obamom SAD naoružavale ili sponzorirale ISIS.
Trump će kao lider Oceanije, pardon, Amerike, ionako pisati svoju povijest.
Slika korporacije Clinton nije nimalo lijepa
Ali, ruku na srce, ni realan uvid koji smo dobili u Clinton Inc. nije nimalo lijep.
Svo mahnitanje i bauljanje Trumpa ne mijenja skandaloznu činjenicu da su Bill i Hillary Clinton "zaradili" 7,7 milijuna dolara za 39 govora koje su održali pred Wall Street bankama. Samo za tri govora u 2013. Clinton je od notornog Goldman Sachsa dobila 675 tisuća dolara. Da, istog onog Goldman Sachsa koji je imao vodeću ulogu u financijskom kolapsu, u katastrofi koja je preko noći izbrisala milijarde dolara štednje i dionica, uništila milijune poslova i ostavila milijune bez doma.
Na kritiku svog demokratskog suparnika Bernieja Sandersa u predizborima da je na ovaj način u biti potkupljena , Clinton je odgovorila da se radi o "vještoj kleveti" i da naknade ili donacije njenih sponzora nikad nisu utjecale na njene stavove , način na koji je glasala u Senatu ili vodila politiku kao državna tajnica. Ali kao što je Sanders lucidno primijetio: "Nikad u povijesti nije postojao političar koji je rekao: 'Ovaj novac utječe na mene'. Mislim da, znate, američki narod zna bolje od toga."
Još gore izgleda činjenica da je pod Clinton kao državnom tajnicom zemljama kao što su Saudijska Arabija i Katar prodano oružja vrijednog rekordnih 165 milijardi dolara. Iste te zemlje donirale su desetke milijuna dolara kontroverznoj Zakladi Clinton. Sukob interesa nameće se kao zaključak.
Trump je najveći Putinov ulov
No ni Trumpu autokratski režimi nisu mrski, a tu je za njega bez premca onaj u Moskvi. Simpatija i želja za "suradnjom" Trumpa i Putina je uzajamna. Riječima povjesničara Timothya Snydera, Putinova specijalnost je nalaženje i vrbovanje političara koji pokazuju veću taštinu nego uljuđenost i koji dijele njegovo uvjerenje da su demokracija i vladavina prava jedan veliki vic. Nakon Silvija Berlusconija, Marine Le Pen, Viktora Orbana ili Nigela Faragea, Trump je njegov najveći ulov dosad.
Putin možda poštuje snagu, ali definitivno preferira slabost, a to je ono što mu Trump pruža. Bez obzira otkad seže i koliko daleko ide njihova romansa, po svemu što su Trump i njegovi najbliži suradnici (od kojih neki poput Paula Manaforta i Cartera Pagea imaju dosta sumnjive veze s Rusijom) rekli i napravili dosad, predsjednik Trump će američke interese u potpunosti potčiniti ruskima.
Od Sirije do Ukrajine, od Baltika do Balkana, Trump će poštivati rusku "zonu utjecaja". Za Siriju, to znači nastavak masovnog ubijanja pod paravanom antiterorizma i ostanak ratnog zločinca na vlasti u Damasku. Za Ukrajinu, to znači da se može pozdraviti s Krimom i Donbasom. Za baltičke zemlje, to predstavlja egzistencijalnu opasnost, pošto je Trump već doveo u pitanje američku zaštitu NATO saveznica. Za zemlje naše regije, počevši od BiH – tko zna?
U konačnici, Moskva će imati slobodne ruke za daljnje podrivanje već načete EU i NATO-a. Umjesto mrskog Bruxellesa i Washingtona, mogli bi dobiti Moskvu kao centar moći između Urala i Atlantika, regije koja se u ruskim geostrateškim planovima zove Eurazija. Svaka sličnost s državom iz Orwellove 1984. vjerojatno je slučajna.
Zadnja linija obrane od dekadentnog establišmenta ili populizma?
Dok su Trumpovi pristaše ove izbore vidjeli kao zadnju liniju obrane od dekadentnog i korumpiranog establišmenta, njegovi protivnici su ih vidjeli kao zadnju liniju obrane od populističkog plimnog vala koji prijeti samim temeljima liberalno-demokratskog međunarodnog poretka. A taj je val već otplavio Veliku Britaniju ovog ljeta. Plima antiimigrantskog i euroskeptičnog nacionalizma raste diljem Starog kontinenta.
Početak ovog trenda, koji je očito kulminirao izbjegličkom krizom, mogao se primijetiti još na britanskim izborima 2010. Tadašnjem premijeru Gordonu Brownu u predizbornom je obilasku jedna vjerna glasačica njegove stranke izrazila zabrinutost zbog navale istočnoeuropskih imigranata. Brownov kasniji prezirni komentar da se radi o zatucanoj ženi slučajno je snimljen mikrofonom, a ostalo je povijest. Laburisti su već šest godina u oporbi, a UK je jednom nogom već van EU.
Je li svako protivljenje imigraciji rasizam?
Na isti način establišment i lijevo-liberalni komentarijat godinama odbacuje svako protivljenje masovnoj imigraciji kao puku zatucanost i rasizam. Ali takav elitistički, moralizatorski stav samo hrani revolt "malog čovjeka", pogotovo kada pripada radničkoj klasi, slabije kvalificiranom sloju populacije koji je izvukao najdeblji kraj globalizacijskih promjena. Takvi glasači odbacuju mainstream stranke i političare i okreću se iliberalnim populistima koji obećavaju da će se boriti za njihove interese. I ta je politička podjela danas daleko bitnija od one na ljevicu i desnicu. Kao što psiholog Jonathan Haidt ističe, rasizam, iako je prisutan, vrlo je površno objašnjenje. U suštini, radi se o reakciji na "normativnu prijetnju", na tjeskobu izazvanu predodžbom da se "mi" – zajednica, norme i vrijednosti, identitet – raspadamo.
Taj strah, kao ni bunt koji proizvodi, neće nestati pred politički korektnim moralnim ucjenama.
Društvena i politička elita može smatrati imigraciju isključivo pozitivnim faktorom, čak i kad je njen nivo bez presedana u modernoj povijesti, kad se zajednice transformiraju naočigled starosjedioca, a integracija doseljenika često ostaje na razini lijepih želja. Elita može isto tako gledati na nacije-države kao iracionalne relikte, a granice kao na nešto što treba ukinuti. Ali ne može natjerati narod da razmišlja na isti način. Koliki god demagog bio, kad Trump kaže da "bez granice nemamo državu" ili da je "jedini razlog zašto je ubojica (iz Orlanda) bio u Americi samo zato što smo dozvolili njegovoj obitelji da doseli", to se očito podudara sa stavovima velikog broja Amerikanaca.
A predsjednik Trump će sada imati priliku ispuniti svoja obećanja – od izgradnje zida prema Meksiku, preko deportacije milijuna ilegalnih imigranata, zabrane daljnjeg useljavanja muslimana do povratka radnih mjesta koja su pobjegla u Kinu. Svijet će, pak, imati priliku vidjeti kako to izgleda kad populistički borac protiv sustava zaista dođe na vlast. Koliko god Trump bio produkt razočaranja liberalnom demokracijom, upravo on je, paradoksalno, dokaz da je ona i dalje živa i da Amerikanci imaju izbor.
Vidjeit ćemo koliko dugo. No zapjenjeni Trumpovi sljedbenici mogu spremiti svoje puške – glasačke kutije su ih dobro poslužile.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portal.