OKO lijesa Dmitra Kotenka nije bilo obitelji dok su ga spuštali u zemlju. Njegovi roditelji nisu čuli pucnjeve koji su odjekivali nad njegovim grobom. Nisu čuli zvuk vrpce zavezane za drveni križ, kako se vijori na vjetru. Nisu vidjeli grumen zemlje koji je prvi pao na njegov lijes i nisu položili cvijet na njega kada je bio potpuno prekriven zemljom, piše BBC.
Kotenkovi roditelji vjerojatno nisu znali da je njihov sin tog dana pokopan na groblju Ličakiv u Lavovu. Bili su udaljeni 1000 kilometara, uz njegova dva mlađa brata bili su u blizini grada Sumija na istoku Ukrajine, koji su ruske snage toliko granatirale da je bio odsječen od svijeta.
Kotenkovi roditelji su znali da im je sin poginuo. Stradao je 26. veljače, trećeg dana ruske invazije, u blizini grada Hersona na jugu zemlje. To mu je bila prva akcija. Imao je 21 godinu. Dva dana nakon njegove smrti, njegove je roditelje nazvao njegov prijatelj iz djetinjstva Vadim Jarovenko, artiljerac, te im rekao što se dogodilo.
Prijatelj cijelu noć skupljao hrabrost za poziv roditeljima
Jarovenku je bila potrebna cijela noć da skupi hrabrost za poziv - duga i nemirna noć na njegovom vojnom ležaju u Lavovu, bio je sam sa spoznajom da Kotenka više nema. Bili su tek dječaci kad su se upoznali, imali su 15 godina, svježe ošišani i u novim uniformama za prvi dan u vojnoj školi. Kada su otkrili da su iz susjednih sela, to je bio početak prijateljstva koje je moglo potrajati cijeli život.
Kotenkov otac je vozač kamiona. Majka je radila na lokalnoj farmi. "Pridružiti se vojsci značilo je ući u svijet. Mislim da je to bio dio razloga zašto se Dmitro prijavio", rekao je Jarovenko. Kotenkovi su bili siromašna obitelj, dva roditelja i tri sina, sa skromnom kućom u malom selu na ruskom govornom području blizu ruske granice u istočnoj Ukrajini. To su baš ljudi za koje ruski predsjednik Vladimir Putin tvrdi da ih spašava od ukrajinskog ugnjetavanja.
"A tko će u vojsku ako ne ja?"
Ruska aneksija Krima 2014. i žestoki rat koji je uslijedio u Donbasu u istočnoj Ukrajini bili su još jedan razlog zašto su se prijavili, rekao je Jarovenko: "Znali smo da se ovako nešto može dogoditi i da ćemo morati ići braniti svoju zemlju." Kad bi ljudi iz sela pitali zašto žele u vojsku u ratno vrijeme, Kotenko bi odgovorio: "Ako ne ja, tko drugi?"
Jarovenkov otac također je vozio kamion, a u vojnoj školi u Sumiju dječaci su se zbližili zbog ljubavi prema automobilima. Jedinac Jarovenko pronašao je u Kotenku nešto poput brata. "Nismo voljeli gradsku zabavu, klubove i slično. Voljeli smo provoditi vrijeme u prirodi, u ribolovu, lovu, izletima. Voljeli smo ići na rijeku s prijateljima", rekao je Jarovenko za BBC.
Zajedno su radili na starom automobilu - crvenoj Ladi - koji je Kotenko popravljao na svom obiteljskom imanju. Popravljali su motore i vozili ih seoskim cestama oko kuće. Upoznali su i obitelji.
"Dmitrovi roditelji su ga voljeli i on je volio njih. Dmitro im je uvijek pomagao oko popravka, bio je dobar u tome. Čak i u školi ili na akademiji, uvijek bi pomogao. Bio je jako dobar prema roditeljima. Nikad ih nisam čuo da se svađaju", rekao je Jarovenko brišući suze.
"Bili smo bliski prijatelji"
Jarovenko se želio pridružiti topničkoj jedinici, ali Kotenkov san bio je postati padobranac. Nakon dvije godine na akademiji ipak su se razišli - Jarovenko u zapadni grad Lavov na topničku obuku, a Kotenko u južni grad Odesu da se školuje za padobranca.
"Svaki dan smo si slali poruke. Razgovarali smo o svemu. Obične stvari. Kako si? Što se događa tamo gdje si ti? Bili smo bliski prijatelji", govori Jarovenko.
Jedno vrijeme prošle godine, od srpnja do listopada, ponovno su se sastali dok je Kotenko bio stacioniran u Lavovu. Vikendom su išli zajedno na trčanje i zajedno trenirali. Bilo je to sretno vrijeme. Dana 31. prosinca njihove su se obitelji okupile kako bi proslavile Novu godinu, a mjesec ili nešto kasnije Kotenko je došao u Lavov posjetiti Jarovenka prije nego što je krenuo na jug. Ostajali su budni do kasno, malo pili i razgovarali. Duž ukrajinskih granica ruske su se snage okupljale čekajući zapovijed za invaziju, ali u Lavovu se život odvijao normalno i te se noći rat doimao kao nešto daleko.
26. veljače je prestao odgovarati na poruke
Sljedećeg jutra, Kotenko i Jarovenko su se oprostili i Kotenko je krenuo na jug. Nastavili su razmjenjivati poruke svaki dan. Dana 26. veljače Kotenko je prestao odgovarati, a Jarovenko se bojao najgoreg. Na kraju je telefonom došao do zapovjednika Kotenkove jedinice, koji mu je rekao da je njegovog prijatelja ubila minobacačka granata.
"Još ne znam sve detalje. Bilo je granatiranja, došlo je do eksplozije, Dmitro je poginuo", ispričao je Jarovenko.
Kada je nazvao Kotenkove roditelje, još je postojala telefonska veza, a u kratkom razgovoru rekao im je da njihovog sina više nema. Kad je kasnije pokušao nazvati u vezi pogreba, bombardiranje Sumija se pojačalo i linija se nije mogla uspostaviti. Nastavio je pokušavati, ali linija je ostala mrtva.
Tako je Kotenkovo tijelo dovezeno u Lavov i tamo pokopano bez njih, jer je grad bio siguran. Jarovenko je sam putovao od svoje baze do Garnizonske crkve Svetih Petra i Pavla i stajao je sam pod nadsvođenim stropom oslikanim svecima, dok je dim od zapaljenog tamjana lebdio nad svećenicima i ožalošćenima.
Pored mjesta gdje je stajao postavljene su ploče sa slikama poginulih u ukrajinskom ratu. Prve slike kapelani su postavili 2014. godine u čast palim borcima koji su bili članovi Crkve. Tada su ožalošćeni roditelji iz okolice Lavova vidjeli slike i poželjeli da njihovi sinovi i kćeri budu tamo. Tako je postupno zbirka portreta rasla.
"Donose nam fotografije jer znaju da se svaki dan molimo za one koji su poginuli u ratu. Mi smo dio misije ovog grada da pokapamo vojnike i vojnikinje s počastima, tako da njihova hrabrost nikada ne bude zaboravljena", rekao je otac Vsevolod, jedan od kapelana.
Dva ili tri ispraćaja dnevno
Prije invazije, Crkva je jednom ili dvaput mjesečno održavala pogrebe vojnika, ističe otac Vsevolod. Sada se ispraćaju dva ili tri poginula dnevno. Nitko od poginulih u posljednje vrijeme još nije bio dodan na zid portreta. Kotenko nije bio tamo. Ali slike će biti postavljene, rekao je otac Vsevolod, a ako je obitelj odsječena i ne zna da im je sin pokopan u Lavovu, Crkva će to učiniti umjesto njih.
Na dan Kotenkova sprovoda u crkvi su bila tri lijesa. Jedan od poginulih bio je iz sela blizu Lavova i crkva je bila puna njegove obitelji i prijatelja, a potom su ga prenijeli kući. Druga dva lijesa su tiho otišla na groblje Ličakiv, s malom grupom vojnika iz lokalne jedinice koji pomažu u obilježavanju sjećanja na mrtve.
Kotenko je pokopan zajedno s Kirilom Morozom Volodimirovičem (25), padobrancem iz njegove jedinice, kojeg također nisu mogli odvesti kući. Položeni su na sam rub groblja, među mrtvima iz Prvog i Drugog svjetskog rata i rata s ruskim snagama u Donbasu.
Kotenko i Volodimirovič bili su četvrti i peti poginuli u ovoj invaziji koji su pokopani u Ličakivu. Grobovi su im bili sasvim jednostavni i ogoljeni, ali uz buket ruža koje je položila Crkva i oznake njihove jedinice. Ostala tri groba vojnika iz Lavova bila su okićena cvijećem i lampionima.
Idućeg dana grobari su u Ličakivu pokopali još dvojicu muškaraca. Dan kasnije, još tri. Na kraju će drveni križevi s njihovim imenima biti zamijenjeni nadgrobnim spomenicima koji će ovdje zauvijek čuvati sjećanje na njih.
"Hvala Bogu da još nema borbi ovdje u Lavovu pa možemo pokopati vojnike koji brane naš dom", rekao je jedan grobar.
Jarovenko još uvijek pokušava doći do Kotenkovih roditelja, ali linija je mrtva. Vjerojatno su još uvijek u Sumiju. Invazija im je prvo otela sina, a potom i jednu od rijetkih stvari koje su mogle ublažiti njihovu tugu - pravo da budu uz njega kada ga budu spuštali u zemlju.
"Gledao sam kako mog prijatelja sahranjuju daleko od njegove kuće"
Dok se Kotenkov lijes spuštao, Jarovenko je stajao sa strane, iza počasne straže koja je pucala iz oružja. To je bila najtužnija stvar koju je ikad doživio. "Gledao sam kako mog prijatelja sahranjuju daleko od njegove kuće", rekao je Jarovenko. Poslije je šutke stajao i gledao u grob, bio je jedini ožalošćeni, sam s grobarima koji su čistili svoj alat.
"Nismo imali priliku susresti se na frontu", rekao je Jarovenko. Ostala je samo nada da će uskoro razgovarati s Kotenkovim roditeljima. Ostalo je i sjećanje na njihova sina, koje će nositi sa sobom dok čeka na borbu i nositi sa sobom na crtu bojišnice.