Foto: FAH, Index
TOMISLAV KARAMARKO, prvi potpredsjednik ove već pomalo rasklimane Vlade, jučer je govoreći o Miji Crnoji, ministru s najkraćim stažem u Hrvatskoj povijesti, te je rekao i sljedeće: „Pustimo kategoriju moralno nemoralno, to je jako relativno. Pitam se koliko građana sada živi u sivoj zoni u prekršaju. Odstupio je jer nije počinio kazneno djelo, a prekršaj je prekršaj.“
Da negdje u normalnoj zapadnoj državi visoko rangirani političar ovako nešto kaže o moralu – to bi za njega bio kraj političke karijere. „Pustimo kategoriju moralno nemoralno, to je jako relativno.“ Takva izjava, gledana u smislu slučaja bivšeg ministra, ali i općenito – potpuno je neprihvatljiva.
Moral je suština politike u demokratskoj zemlji. Moralne norme, ne čak ni pravne, ne čak ni ustavne – ono su što pojedinca potiče na rad u politici, na rad za opće dobro.
Govoriti da se pusti kategorija morala može samo netko tko je spreman raditi za bilo kojeg gazdu, za bilo kojeg poslodavca, za bilo koju obavještajnu službu – naravno ako mu da moć i pare. Jer samo u kategoriji moći i para bez konkurencije, samo u kategoriji plaćenika, može se moral ostaviti po strani.
Politika – rad za opće dobro
Iako danas djeluje gotovo kao vic, ne smijemo zaboraviti klasičnu definiciju: politika je najplemenitije zanimanje, jer se bavi općim, a ne osobnim dobrom. Koliko god politika u Hrvata bila prizemna, privatizirana, izraz osobnih interesa i želje za osobnim prosperitetom i osobnom zaradom – nikada i ni u kojem slučaju ne smijemo zaboraviti tu osnovnu priču – politika je bavljenje općim dobrom. Politika je način na koji se usavršava zajednica.
Političari su samo ljudi koji privremeno, voljom naroda obavljaju javne ovlasti – a dati ikome ikakve javne ovlasti bez da taj razumije osim norme i moral – opasno je. Politički sustav bez morala postaje opasan i klizi u totalitarizam bilo kojeg tipa. A ljudi koji ne razumiju moral, koji svoje djelovanje nalaze samo unutar prava i normi – opasni su.
Pravo i pravda dvije su različite stvari. Iako ih se često želi izjednačiti – to su različiti pojmovi. Norma i pravila mogu biti pogrešni, mogu biti diskriminirajući, mogu biti i okrutni. Osjećaj morala je upravo onaj koji će nositelja javne funkcije zaustaviti da u svom radu ne učini nešto krajnje nedemokratski ili nepravedno – makar mu propisi davali pravo za to.
Moral, pravo i etika
Moral (ćudoređe, ćudorednost) u najširem je smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Moral određuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose. Moralna pravila nisu apsolutno važeća, već se razlikuju i vremenski i prostorno. Sjetimo se tako da je su mnogi ljudi među američkim „Očevima nacije“ bili robovlasnici. Moral se od tada – promijenio.
Spomenimo ovdje i etiku. Etika je znanost o moralu; (filozofija morala), koja istražuje smisao i ciljeve moralnih normi, osnovne kriterije za moralno vrjednovanje, kao i uopće zasnovanost i izvor morala. Etika prije svega pripada filozofiji koja proučava ljudsko ponašanje koje je prihvaćeno pod određenim moralnim aspektom.
Pravo je početak, a ne kraj odgovornosti
Kada netko obavlja visoku političku funkciju, onda pravo, norma, nije kraj njegove odgovornosti – već je početak, mjesto odakle se uopće gradi politička odgovornost. Ako govorimo o razlici kaznenog djela i prekršaja – to je podjela za DORH, a ne za političku odgovornost dužnosnika.
Postoje prekršaji koji se mogu oprostiti svakome, primjerice nešto brža vožnja pokraj onih oznaka za radove na cesti, jer ograničenja znaju biti stvarno smiješna. Štoviše, čvrsto držanje ograničenja dodatno će vozača dovesti u opasnost jer ih ne poštuje nitko drugi. Ali napraviti isto pokraj škole – za običnog čovjeka znači 1000 kuna, a za političara je nedopustivo, jer je upravo osobnu korist od uštede par sekundi stavio ispod opće sigurnost. To je stvar i moralne norme, upravno one norme koju političar mora poštovati.
Slično je i primjerice s vožnjom u pijanom stanju (a tu su neki pripadnici bivše vlasti imali vrlo ružne epizode, o čemu smo i pisali) – voziti preko 0,5 znači da je osoba iz vlastitog kratkotrajnog gušta vlastitom voljom odlučila druge dovesti u životnu opasnost – da, to je i dalje prekršaj, istina uz dosta visoku kaznu. Ali u politici – to je nedopustivo, jer je u pitanju kršenje upravo temeljnog načela borbe za opće dobro. Tko je to napravio – stavio je osobno dobro i osobnu korist ispred opće te više nije za obavljanje javnih funkcija. Prekršio je moralnu normu.
Nije stvar odnosa prava i morala samo kod prekršaja – moral je i u načinu na koji će političar koristiti svoja prava, koja dolaze uz funkciju. Primjerice, nositelji visokih dužnosti imaju pravo na korištenje poslovne klase u avionu. Većina nas neće imati ništa protiv da visoki dužnosnik koji ide na drugi kontinent iskoristi to pravo – obično ide na svega nekoliko dana, ima naguran raspored, možda i važne sastanke – ne želimo da čovjek bude pospan i umoran. S druge strane, na letu od 45 minuta od Zagreba do Splita takav luksuz jednostavno nije potreban.
Moralan političar će stoga svojem kabinetu reći da se njegova prava koriste samo kada je iznimno potrebno. Slično je i s korištenjem službenog državnog zrakoplova – ima situacija kada je sasvim primjereno koristiti ga. Ali ima i onih gdje redovna linija pruža jeftiniju i sasvim prihvatljivu opciju. Što koristiti – neće odlučiti norma, već moral nositelja dužnosti.
Koji puta se treba usprotiviti normi
Postoje uostalom i one krajnje situacije kada se treba usprotiviti normi – mnogi časnici JNA su se usprotivili normama i zapovijedima te su 1991. prelazili na stranu tada još nepriznate Republike Hrvatske. Zašto su se ljudi javljali vlastima Republike Hrvatske, zašto su predavali vojarne s opremom, zašto su prelijetali zrakoplovima na hrvatsku stranu – pa upravo radi osjećaja morala i časti koji je bio iznad osjećaja formalne norme, poštivanja pravila u hijerarhiji JNA! Čovjek bez moralnih normi je samo stroj i izvršitelj naređenja! S takvima nitko ne želi imati posla. I bolje da nema posla.
Upravo moral je u obnašanju javne funkcije iznimno bitan – od čovjeka visokih moralnih načela možemo očekivati da će stati iza svojih riječi čak i ako to bude pogubno za njegov politički i stranački položaj. Od čovjeka kojemu je moral visoko na razini vrijednosti možemo očekivati da za krize viče: „Za mnom!“, a ne „Juriš!“ Od takvog čovjeka možemo očekivati da se bori za opće dobro i da shvaća što je opće dobro. I da se, ako nađe da je pravna norma loša – bori da se ista promijeni, makar zbog toga morao dati ostavku.
Moral je drugo lice političara. Moral je upravo ono što pokazuje kakav je tko političar, što pokazuje kako se bori za opće dobro i u konačnici – moral političara je ono jedino što će ga zaustaviti ako o nekome području ne zna dovoljno. Nitko danas o svemu ne zna sve – moralni političar će se zaustaviti i pitati pomoć, onaj kojemu moral nije visoka vrijednost znat će sve i dovoditi do štete, kao brojni Milanovićevi ministri.
Karamarko – duh tajnih službi
I onda se pojavljuje Tomislav Karamarko s tom izjavom: „Pustimo kategoriju moralno nemoralno, to je jako relativno.“ Time Karamarko pokazuje da politiku ne razumije, da pitanje općeg dobra ne razumije, da je njegov horizont moć radi moći i utjecaj radi utjecaja.
Govoriti o politici bez morala – može samo netko tko se bavio tajnim službama, ali na način da je spreman raditi za bilo koga tko ga angažira i plati. A to je tužno. Takav svakako ne može voditi Vladu niti biti visoko rangiran u istoj – tj. može, ali od takve vlasti ničega dobroga ne možemo očekivati.
Nema sreće od vlasti koja ne razumije što je moral. Nema sreće od vlasti koja moralnu ljestvicu ne stavlja visoko – upravo je moral, a ne formalni izbori ono što razlikuje uspješnu državnu vlast od čete hajduka. Jer i hajduci imaju svoj „izborni proces“, harambaša se bira od najpametnijih i najlukavijih. Ovakav duh robotizma, duh tajnih službi dugo u Hrvatskoj nismo vidjeli – i nije dobro da ga vidimo.
Umjesto da pričamo o upravo moralu u politici i moralnosti političara, ta priča se relativizira i pitanja morala se idu baciti „pod stol“.
Uostalom što reći – čitamo sinoć kako se Tomislav Karamarko našao, ni manje ni više nego sa Zdravkom Mamićem. Što ima prvi potpredsjednik Vlade raditi s Mamićem na sastanku? Podsjetimo, Mamić je opterećen i sudskim postupcima te optužnicama za izvlačenje blizu 200 milijuna kuna iz gradskog kluba Dinamo, udruživanjem sa suradnicima u zločinačku organizaciju. Pri Općinskom sudu tereti ga se i za prijetnje smrću ocu i menadžerima mladog nogometaša Roberta Murića. To su iznimno teške optužbe!
Ne vjerujte ljudima koji relativiziraju moral!
Naravno, može Karamarko reći da nigdje ne piše s kime se prvi potpredsjednik Vlade smije sastajati, a i Mamić nema nikakve pravomoćne presude – no upravo je tu pitanje morala. Prvi potpredsjednik Vlade s nekim tko ima takve optužbe, ako je prvi potpredsjednik Vlade moralan, jednostavno se nema što sastajati. Nema tu nikakve priče ni opravdanja – sastajanje s nekim tko ima takvu optužnicu daje vrlo jasnu poruku i to vrlo nemoralnu poruku i javnosti i DORH-u i sudovima.
Pitanje je stoga zašto Karamarko toliko relativizira moral i moralnost u politici, kada se upravo o moralu radi? I to onome osnovnom moralu kojega svako od nas nosi ili ne nosi iz svoje kuće.
Bez morala – političar, pa i svatko drugi, samo je sitni izvršitelj, sitni stroj ili sitni špijun iz one najgore kategorije – koja radi ne za ideale, nego za novce. Želite li da vas takvi vode? Ljudi koji će se držati samo svojih prava i od njih samih propisanih pravila, a relativizirati moral? Takvi se neće boriti za opće dobro, već za neki svoj sitni interes.
Hrvatska će krenuti naprijed upravo kada se otarasi političara koji ne prepoznaju moral kao okosnicu svojeg djelovanja.