OVE VIJESTI kao da smo već jednom čuli. Zapravo već puno puta.
MMF upozorava da će kriza pogoditi Hrvatsku. Vlada je nametnula porez operaterima mobilne telefonije. Stručnjaci pozivaju na kresanje državnog proračuna. Zazivaju se otpuštanja u državnoj upravi. Prijeti se objavom registra branitelja. Polemizira se o medicinski potpomognutoj oplodnji. Govori se da bankari moraju podnijeti teret krize. Guverner HNB-a upozorava na recesiju i poziva na rezanje proračunskih rashoda.
U javnosti se opet diže dreka oko referenduma: ovoga puta europskog, a ne sindikalnog. Opet se diže dreka oko Europske unije: kao da smo jučer započeli, a ne okončali pregovore.
I opet seljaci prijete prosvjedima, i opet ministar uprave poručuje da se neće ukidati prekobrojne općine, i opet se piše o hapšenjima, a ne sudskim presudama za kriminal i korupciju.
Isto kolebanje, isti strahovi
I opet , kao i prije tri godine, iščekujemo ono najgore. Osjećamo novo kolebanje Vlade. Promatramo njezino obilaženje oko ključnih problema kao oko vruće kaše.
Zapravo, osjećamo se kao hrčci u kotaču. Već godinama izlazimo iz krize, a zapravo se nismo pomaknuli s mjesta. Godinama tražimo konkretne mjere i radikalne poteze i danas još uvijek o njima isprazno debatiramo.
I od svega toga ostaje nam samo umor i sve jača rezignacija.
Zar je moguće da opet krećemo od istih tema, istih problema i istih nedoumica? Da opet osjećamo istu neodlučnost vlasti, isto lutanje, isto podilaženje?
Kosor nije mislila ozbiljno
Nakon prvih odlučnih poteza po dolasku na premijersku poziciju, poput nabijanja harača, podizanja PDV-a i uvođenja trošarina mobilnim operaterima, a zatim i najava da će smanjiti broj jedinica lokalne samouprave i srezati proračun, vrlo brzo je postalo jasno da Jadranka Kosor ne misli ozbiljno.
Točnije, postalo je jasno onoga dana kada se javno izjadala kako nitko nije spreman na žrtvovanja. Te stoga krenula s rezanjem vrpci i polaganjem kamena temeljaca. A
program gospodarskog oporavka sveo se na zabranu korištenja vode s okusima po ministarstvima.
Misli li Milanović ozbiljno?
Zoran Milanović odmah po dolasku u Banske dvore najavio je (novo) dizanje PDV-a, (novo) uvođenje poreza za mobilne operatere, (novu) štednju na službenim automobilima, mobitelima i karticama. Srećom, vodu s okusima nije spomenuo.
Sada je on, umjesto Kosor, na udaru pesimističnih prognoza guvernera Željka Rohatinskog, sada se on, kao i Kosor, koleba oko Registra branitelja, sada i on, kao i njegova prethodnica, panično bježi od onog najvažnijeg: otpuštanja tisuća ljudi u državnoj upravi.
Kao da je to Ustavom zabranjeno. Kao da je burza rezervirana samo za otpuštene iz privatnog sektora. I kao da ponovno slušamo Jadranku Kosor: trebamo još više trpati u proračunsku rupu bez dna.
Sve to postalo je užasno zamorno. Zamorno poput sumanutog trčanja u kotaču.
Treba nam Monti
Pritom nije stvar u tome da se o tim temama ne treba raspravljati. Stvar je u tome da nas je to silno raspravljanje o davno raspravljenim stvarima ubilo u pojam.
Hrvatska očajnički treba poteze, slične onima talijanskog premijera, a ne novu rundu medijskih rasprava, probnih balona, populističkih obećanja, bombončića i sedativa.
Skinite već jednom taj flaster!
Sve to smo čuli već milijun puta. Sad bismo za promjenu željeli da netko nešto konkretno učini kako bi se ova agonija napokon okončala. Kako bi netko konačno otrgnuo taj prokleti flaster.
A ne da nas sadistički muče iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.
Pritom čak i nije propadanje ono što nas najviše muči. Najviše nas muči to što se propadanju ne nazire kraj.