PUNO ljudi je ovih dana u neizvjesnosti, i možda je jedino što možemo donekle kontrolirati kvaliteta i količina informacija koje nam mogu pomoći da realnije sagledamo situaciju i procijenimo rizike. Sukladno tome onda možemo odlučivati i koje su nam sve opcije na raspolaganju.
Poduzetnik i psiholog Aco Momčilović porazgovarao je sa statičarem Ivicom Grkinićem kako bi dobio stručno mišljenje i odgovore na neka pitanja vezano uz gradnju i potrese. Tekst je objavio i na engleskom.
Po kojim se sve pravilnicima grade objekti u zadnjih 50-ak godina?
Još su 1964. doneseni privremeni tehnički propisi tj. smjernice za građenje objekata u seizmičkom području. Tada je napravljen ogroman korak u povećanju sigurnosti kuća i zgrada. Novija verzija tih smjernica (za visokogradnju u seizmičkim područjima) je donesena početkom 80-ih. Zadnji propisi koji su usvojeni su europske regulative – Eurocode 8, i oni se primjenjuju od prvog dijela 2000-ih. Svaka zemlja prilagođava navedene smjernice svome podneblju i procjeni rizika od potresa. Dakle kvalitetni pravilnici postoje već desetljećima, ostaje jedino pitanje njihove rigorozne primjene.
Do koje snage potresa su zgrade projektirane (Mercalli/ Richter)?
Na području Zagreba prema tim smjernicama su projektirane zgrade da izdrže potrese od 8 odnosno 9 stupnjeva (ovisno o zoni procjene, Zagreb ima 2 zone) Mercallijeve ljestvice – tj. 6.5 do 7.0 Richterove ljestvice.
S jedne strane to jesu jačine do kojih graničnih vrijednosti smo došli u ovim potresima, ali predviđanja su da se na ovome području ne mogu desiti potresi jači od toga (tj. vjerojatnost je jako mala). Neformalno postoji informacija da je rađeno da se izdrže čak i nešto jači potresi od navedenih.
Koliki broj slabijih potresa zgrade mogu podnijeti? Od 1 do beskonačno? Dolazi li do zamora materijala?
Ako nema deformacija na objektu, nekih napuklina ili procijepa, objekt može podnijeti veći broj takvih naprezanja. Teoretski neograničen, ali naravno da u praksi postoji taj jedan potres nakon kojeg bi se napravila prva deformacija koja bi narušila statiku objekta. Zbog toga treba dobro pregledati sve objekte kako bi se pravovremeno uočilo njihovo stvarno stanje. To je šire pitanje održavanja građevina, jer je kod nas rijetkost da to netko naručuje i izgleda da nema firmi koje se time specijalizirano bave. Često djelovanje na konstrukciju naravno da nije dobro i može doći do zamora materijala koji će onda jednom početi popuštati, ali teško je reći kada će se to dogoditi, nakon 10, 100 ili 500 takvih naprezanja. Iz tih i drugih razloga se često u dokumentaciju upisuje da je građevina rađena na period od 50 godina.
Može li se provjeriti, i kako, koju snagu potresa može neka građevina podnijeti? Što je s objektima starijim od 50 godina i kako možemo znati što oni mogu podnijeti?
U teoriji to je moguće provjeriti. Potrebno je napraviti arhitektonsku snimku objekta, analizirati materijale i njihovu kvalitetu (kvalitetu betona, morta, opeke, čelika), snimiti što je ugrađeno (ploče i grede) te ispitati neke od uzoraka materijala. Nekada je moguće napraviti i pretpostavku o kvaliteti materijala pa ići na statičku analizu i na osnovi nje na ojačanje konstrukcije i zidova i postavljanje dodatnih greda.
U praksi se to jako rijetko događa, jer je dosta skupo, a i nema puno institucija koje to mogu kvalitetno provesti. Potrebne laboratorije za sve analize ima IGH i možda Građevinski fakultet (prema trenutno dostupnim informacijama).
Sve starije zgrade bi trebale napraviti takvu analizu, ali to nije realno s obzirom na to da zbog cijene nisu zainteresirani ni vlasnici niti država. Uglavnom se nakon ovakvih događaja većina toga svede na soboslikarske radove i površna krpanja. Za velik broj starih kuća je od prije poznata potreba za time da ih se ojača, ali nitko ih radi toga neće rušiti sam.
Kakva je situacija s mostovima? Tko provjerava i testira njihovu izdržljivost i koliko često?
Isto kao i kod objekata u visokogradnji, može se napraviti potrebna analiza, ispitati kvalitetu betona i čelika. Mostovi se, izgleda, za sada drže dobro, ali ih treba redovitije kontrolirati. I u njihovim pravilnicima su postavljeni parametri za zaštitu od nagrizanja željeza i koroziju, koja je dodatno problematična u morskim predjelima. Kod njih posebnu ulogu igra debljina zaštitnog sloja. Opet, te analize može napraviti samo par instituta u Hrvatskoj, ali izgleda da je dio tih procesa reguliran na razini države.
Postoji li procjena o tome koliko izvođača nije radilo po svim propisima nego su radili neke uštede po cijenu sigurnosti?
O ovome nema niti okvirnih podataka. Do rata su većina građevinskih firmi bile velike i donekle regulirane firme, a u 90-ima nastaje velik broj manjih firmi koje je bilo teže kontrolirati. Sve su zadovoljile minimalne uvjete, ali znalo se desiti da jedan inženjer koji je prijavljen u firmi nadzire i po 5 gradilišta, što je naravno vrlo teško obaviti na kvalitetan način. U tim godinama stihijske izgradnje, u privatnim firmama je znalo nedostajati stručnog kadra. Također, nekada su kupci objekata imali svoje zahtjeve o pomicanju nekih zidova ili dodavanju prozora pa im se ponekada izlazilo u susret. Pitanje je jesu li za sve takve promjene iz početka napravljene sve potrebne analize. Naravno, dobrih firmi je bilo i onda kao što ih ima i danas, a također i danas ima firmi koje rade s upitnom kvalitetom izvođenja. To je donekle problem i radne snage, s obzirom na to da je značajan broj ljudi iz građevine otišao van, a naše firme se pomažu sa zaposlenicima iz dalekoistočnih zemalja koji rade za vrlo male satnice.
Kada potres prođe, ako zgrada nije oštećena, je li bolje ostati unutra ili izlaziti van i ima li to smisla?
Za vrijeme potresa naravno nije dobro odmah izlaziti iz objekata jer ne znamo što na nas može pasti. Nakon što se stvari smire onda treba evakuirati objekte koji su pretrpjeli neku štetu. Upravo stubišta znaju biti kritične točke. Kada se izađe, potrebno je otići na neku livadu ili čistinu koja je dovoljno daleka od zgrade (dobar dio ljudi je ostajao dosta blizu svojoj zgradi i na parkingu ispred nje). Ako je zgrada ostala netaknuta (što je nekada teško iznutra procijeniti), tada nije potrebno izlaziti van. Ljudi to rade zbog potencijalnih novih potresa, ali na žalost ne možemo znati hoće li se on dogoditi za narednih pola sata ili sat, dan ili dva, ili za par mjeseci ili nikad više.
Dok smo u zgradi, treba se držati nosivih zidova, to su oni koji su deblji od 20 centimetara. To su fasadni zidovi, ali ima i unutarnjih koji idu u 2 smjera. Oni su zidani ili od armiranog betona, i preuzimaju dosta sile na sebe, ali za razliku od pregradnih zidova, ne pucaju.
Koja je sigurnost podzemnih garaža, za aute i ljude?
Podrumske garaže su s betonskim zidovima i ukopane te dišu s tlom. Na donjem dijelu je pomak manji nego na višim katovima. U principu one su relativno sigurne od urušavanja i štete. Postoji naravno jedino rizik da se kod iznimno jakih potresa zbog urušavanja zatvore njihovi izlazi. Najkritičniji je često prizemni dio.
Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz potres instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: potres
Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.