PSOVAO sam kao kočijaš kad su javili da će morati u zatvor. Ali baš onako vulgarno, kao stoka. Nova djevojka na probi u redakciji, koja je danas imala tu nesreću da sjedi pored mene, plaho me pogledavala slušajući gadosti koje sam izgovarao.
Nazvao sam Huanitovu majku. S grčem u želucu slušao sam uplakanu ženu i muljao joj kako će sve biti u redu. Bijesan zbog nemoći da im konkretno pomognem, osim tješenja praznim frazama, divljački sam pretipkavao transkript razgovora. Urednica je razgovarala s nekim na telefon. Ne znam s kim, ali nekome je užurbano obećavala da ćemo učiniti sve što možemo da im pomognemo.
Poslala me u dom Luksetićevih, tamo negdje u Matuljima, iza Rijeke. Nisam imao pojma gdje su ni što su Matulji. U trku sam navlačio jaknu i opet zvao Huanitovu majku da mi objasni gdje točno žive. Zgrabio sam ključeve službene Corse, pokupio snimateljicu u Utrinama i zgazio papučicu gasa.
Kao da je netko od ukućana umro
Tjerali smo jadnu Corsu do iznemoglosti kroz smrznuti, prekrasni Gorski kotar. Plavi autić je zujao kroz snijegom prekrcana brda prestižući blatnjave šlepere i gutajući kilometre do Huanitovih Matulja. Napokon, nakon cijele vječnosti, dojurili smo uz divlje, uske zavoje do kuće u kojoj žive Luksetići.
Neki mješanac je promuklo lajao dok smo pružali ruku muškarcu koji nas je čekao pred kućom. Zaboravio sam mu ime. Ušli smo unutra i upoznali Alisu, Huanitovu sestru. Nešto je petljala oko drva, ubacivala ih je u peć i trudila se biti pristojna. Zlata, Huanitova majka, razgovarala je s drugim novinarima iza navučenih kliznih vrata. Čuo se prigušeni plač. Huanito nije bio tu. Ozračje je bilo kao da je netko od ukućana umro.
Sjeli smo preko puta majke, otekle od cjelodnevnog plača. Pitali smo je gdje joj je sin, a ona nam je kratko dala do znanja da se Huanito neće pojaviti. Počela je pričati.
"Huanito neće preživjeti u zatvoru"
Govorila je o njegovom stanju. Opisivala je kako ne može držati čašu u ruci, kako ne može otići u WC, kako ne može ustati iz kreveta. Ponovila nam je da joj sin izgleda kao kostur. Uplašena žena je u jednom trenutku izgubila kontrolu. Nesuvislo, kroz suze, u mikrofon je izbacivala nekoherentnu bujicu riječi. Spominjala je kako se boji najgorega, kako strahuje da će joj sin dići ruku na sebe. Vikala je, molila, tražila odgovore. Obećavala je da će se boriti iako se on više ne može boriti.
"Taj zagrljaj, kad se on trese i kaže: 'Mama, meni treba mir...' On je odustao, ali ja ne smijem odustati. Ja se moram boriti za njega", govorila je promukla žena, lica iskrivljenog u grimasi tuge, boli i bijesa.
Bila je u pravu, Huanito neće preživjeti u zatvoru.
Snimateljica iza mene je čujno šmrcala. I dalje je trajao prijenos uživo. Stisnutog grla slušao sam majku osuđenika na smrt. Sjetio sam se svoje majke i svoje kćeri. Nisam mogao postaviti više nijedno pitanje. Prekinuo sam intervju. Odložio sam mikrofon, majka je i dalje plakala.
"Recite to mami"
Okrenuo sam se snimateljici. Imala je čudan izraz lica. Razrogačenih i suznih očiju gledala je u mobitel. Mahala mi je rukama i pokazivala nešto. Na ekranu su blještale brzinski natipkane i gramatički neispravne poruke urednice.
"kolinda će ga pomilovat
objavila je
recite to mami"
U pozadini su se i dalje čuli majčini jecaji.
Nekoliko puta nas je pitala govorimo li joj istinu
Uzeo sam mikrofon u ruke dok mi je utroba divljala od pomiješanih osjećaja. Tuga, bijes i ogorčenost miješali su se sa srećom i nadolazećom euforijom.
Prenio sam joj sretnu vijest dok je snimateljica iza mene nastavila sa šmrcanjem. Nije mi vjerovala. Nekoliko puta nas je upitala govorimo li joj istinu. Ne bi mogla podnijeti da nismo. Vidjelo joj se na licu da ne bi.
Poslao sam kvragu profesionalnost, ustao i zagrlio ženu koja je polako počela prihvaćati vijesti. Tresla se. Prijenos uživo je i dalje tekao, a mobiteli su počeli zvoniti. Uplakana Alisa odgovorala je na pozive.
Gluhi telefon
Zlata je nazvala sina. Nije se javio iz prvog puta. Tek nakon drugog poziva, umorni glas je zašumio na drugoj strani linije. Nije razumio što mu majka govori. Čuo je kako pokušava doći do riječi kojima bi mu priopćila da ne mora u zatvor. Da ne mora umrijeti. I dalje ju nije razumio. Pokušavao ju je smiriti govoreći joj da će sve biti u redu.
U tom gluhom telefonu jedno drugome pokušavali su prenijeti osjećaje presnažne za običnu telefonsku liniju. Nisu se razumjeli. Nema veze, imaju vremena za to.
Smijeh kroz suze
Vrata su se nekoliko puta otvorila. U kuću u kojoj se do maloprije ispraćao mrtvac, počeli su dolaziti ljudi. Mobiteli su neumorno zvonili. Odvjetnik je nešto govorio o nekoj rakiji, majka je i dalje plakala, sestra je i dalje plakala, lice snimateljice je svijetlilo kao Las Vegas, a ja sam htio skočiti kroz prozor od sreće, ravno u onaj vrt u kojemu je Huanito sadio biljke zbog kojih je osuđen.
Izgubili smo se iz dnevnog boravka, odbivši ponude za kolačima. Nismo im htjeli smetati, morali su odgovoriti na još stotine telefonskih poziva i morali su ponuditi još stotine kolača.
Izletjeli smo iz kuće u Matuljima. Vani je već bio mrak, a onaj blesavi mješanac je i dalje neumorno lajao. Samo ovaj put, činilo se da laje od sreće.