TRGOVAC ribom Zhou Zuofen primljen je 31. siječnja 2003. godine u Memorijalnu bolnicu Sun Yat-sena u kineskom megalopolisu Guangzhouu. Bolovao je od neobičnog oblika upale pluća, koja se pojavila kod malog broja pacijenata u studenome prethodne godine. Smatra se da se bolest prvi put pojavila kod jednog poljoprivrednika u okrugu Foshanu, dijelu kineske provincije Guangdong koja graniči s Hong Kongom. Bolest je uzrokovala simptome slične gripi, bolove u mišićima, vrućicu, kašalj, iznimni umor i grlobolju. U nekim slučajevima razvijala se i upala pluća, ponekad u sekundarnom obliku zbog zasebne bakterijske infekcije, piše BBC.
2003. pojavila se misteriozna bolest - SARS
Zhouova infekcija pretvorila je ovu bolest iz regionalne znatiželje u uzrok međunarodne panike. Smatra se da je u Memorijalnoj bolnici Sun Yat-sena zaraženi prenio infekciju na 30 zdravstvenih djelatnika. Jedan od bolničkih liječnika Liu Jianlun brinuo je o devet zaraženih pacijenata. Otprilike 15. veljače 2003. godine počeo je osjećati simptome blage bolesti, ali nije to povezao s bolesti koju je liječio. Napustio je grad i otišao na obiteljsko vjenčanje u obližnji Hong Kong. Tako je misteriozna bolest napravila prvi korak prema izazivanju hitnog stanja na međunarodnoj razini.
Liječnik i njegova supruga ušli su 21. veljače u svoju sobu na devetom katu hotela Metropole u Hong Kongu. Boravak je bio kratkotrajan. Idućeg jutra liječnik je shvatio da je toliko bolestan da mu treba medicinska pomoć. Prošetao je do obližnje bolnice Kwong Wah. Znajući da je ozbiljno bolestan, 64-godišnji liječnik zatražio je da ga smjeste u izolaciju. To je imalo dalekosežne posljedice. Da nije zatražio izolaciju, stvari su mogle biti mnogo gore, opisuje BBC.
Bolest koju je Liu imao kasnije će širom svijeta biti poznata kao SARS (engleska kratica za teški akutni respiratorni sindrom). Smatra se da je liječnikov predosjećaj spriječio da se ova nova prijetnja pretvori u potpuno globalnu pandemiju. Međutim, liječnik nije doživio suzbijanje bolesti. Umro je 5. ožujka, nakon dva tjedna borbe s infekcijom u izolaciji.
Prenosio se zrakoplovima, imao je veliku stopu smrtnosti, ali nije bilo zaraženo puno ljudi
Iako su pojedinačni slučajevi prijavljivani sve do kraja ožujka 2004. godine, nastavlja BBC, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila je završetak izvanrednog stanja 5. srpnja 2003. godine, nakon što 20 dana nije bilo nijednog novog slučaja. Na kraju je SARS zarazio 8000 ljudi u 29 zemalja i usmrtio njih 774. Stopa smrtnosti na kraju je bila nešto manja od 10 posto, daleko veća nego kod ozbiljnih sezonskih bolesti poput gripe. SARS-ov učinak najviše se osjetio u Kini, Tajvanu i Kanadi.
Baš kao i pandemija covida-19, s kojom se svijet trenutačno bori, SARS se prenosio zrakoplovima. Dok je španjolska gripa prije više od jednog stoljeća puzala svijetom putničkim brodovima i vlakovima, što je trajalo tjednima i mjesecima, ova zaraza došla je s jednog kraja svijeta na drugi za nešto više od jednog dana. Potencijal da epidemije postanu pandemije narastao je eksponencijalno zato što je naša mogućnost putovanja smanjila svijet.
Virusne infekcije mogu biti stare koliko i same žive stanice. One drže korak s ljudskim razvojem, povremeno prelazeći na ljude s drugih vrsta kad su okolnosti povoljne. Kako se naša populacija povećava, naselja su sve više posezala za šumama, prirodnim staništem prijenosnika virusa, pa je prijetnja rasla. SARS i zastrašujuća hemoragijska groznica ebola bolesti su prenapučenog svijeta u 21. stoljeću.
Ratno stanje u Kanadi
SARS je započeo u Kini, ali jedna od najozbiljnijih epidemija dogodila se na drugom kraju svijet u kanadskom gradu Torontu u provinciji Ontariju. Jacalyn Duffin, kanadska povjesničarka medicine i hematologinja, radila je blizu Toronta kad je epidemija krenula. „Kao povjesničarka zainteresirana za bolest, obratila sam pozornost na SARS od samog početka“, rekla je Duffin za BBC.
SARS je u Kanadu stigao sa starijom stanovnicom Toronta, Kwan Sui-Chu, koja je posjetila Hong Kong i odsjela u hotelu Metropole. Ona se razboljela i umrla kod kuće, ali prije toga je zarazila sina, koji je potom bolest prenio nizu drugih ljudi prije nego je umro u bolnici Scarborough Grace.
Zdravstvene službe Ontarija uskoro su bile u ratnom stanju. „Svaka bolnica u Ontariju morala je uvesti strogu karantenu. Kad biste došli na posao, morali ste stati u red za mjerenje temperature“, prisjeća se Duffin.
Ključno je bilo precizno praćenje bolesnika
SARS se tako lako prenosio da je bilo ključno precizno praćenje bolesnika. Duffin kaže da je bolničko osoblje dobilo nove iskaznice s fotografijom i kodom, kako bi se moglo pratiti njihovo kretanje iz jedne zone u drugu. Praćenje pacijenata jedno je od tri najvažnija oružja koje zdravstvene službe imaju kad su u pitanju pandemije. Ovo trojstvo čine praćenje, izolacija i liječenje. Već smo vidjeli da su neke azijske zemlje, poput Singapura i Južne Koreje, vjerojatno uspjele izravnati krivulju prijenosa koronavirusa rigoroznim praćenjem zaraženih. To su lekcije naučene tijekom epidemije SARS-a smatra BBC.
Naposljetku je SARS zarazio oko 400 osoba u Kanadi, od kojih su 44 preminule. Da kanadske zdravstvene vlasti nisu bile brze u reakciji na epidemiju, žrtava bi bilo puno više. Izolacija ima i jedan sinonim, više medicinski - karantena. Riječ dolazi od srednjovjekovne venecijske riječi „quarantena“, a odnosi se na 40 dana koje je prema Bibliji Isus proveo u pustinji. Davno prije nego je znanost potvrdila da virusi i bakterije izazivaju bolesti, karantena je bila vrlo učinkovito oružje u borbi protiv kuge.
„U Milanu su tijekom velike kuge zatvarali vrata. Ako bi kuga ušla u kuću, zatvorili bi vas unutra i ne bi vas puštali van sve dok se ne oporavite ili umrete. I zbog toga je Milano imao znatno nižu smrtnost nego ostatak Italije“, objasnila je Duffin i nastavila:
„Usred epidemije, gradonačelnik Toronta bio je ljutit zato što se ljudima savjetovalo da ne putuju u njegov grad. Tada sam primila telefonski poziv. Bila sam u svom uredu kad me nazvao Ian Gemmil, tadašnji javnozdravstveni čelnik i pitao me je li karantena ikad bila djelotvorna. Na moj potvrdni odgovor, pitao je koliko je života spašeno. Odgovorila sam mu da se ne može izračunati koliko se ljudi nikad nije razboljelo.“
Bolest se naglo pogoršavala, to je poznato kao citokinska oluja
SARS je u nekom smislu pomogao čovječanstvu u borbi protiv njega, bio je novi virus po ljudski imunološki sustav. Kad se ljudsko tijelo suoči s njim, imunološki sustav reagira pretjerano zato što nema protutijela za njega. To je značilo da oni koji se zaraze SARS-om vrlo brzo postanu teško bolesni zbog pretjerane reakcije poznate kao citokinska oluja. To je ograničilo broj ljudi koji mogu biti zaraženi od već bolesnih.
Duffin kaže kako nakon zaraze SARS-om pacijenti ili umiru ili se vrlo brzo oporave i smatra da je čudno kako osobe oboljele od covida-19 dugo ostaju na intenzivnom liječenju. Covid-19 ima relativno dugu inkubaciju, od nekoliko dana do dva tjedna u nekim slučajevima, pa mogu proći tjedni prije nego se čak i ozbiljno bolesni pacijenti oporave ili podlegnu virusu.
SARS je ostavio još jednu dalekosežnu posljedicu, barem u Kanadi. „Do tada, Kanada nije imala nacionalnu javnozdravstvenu službu“, objasnila je Duffin za BBC, dodajući da se pandemijama bavilo na provincijskoj razini.
Duffin je u planiranje oko pandemija ušla nakon što je 2004. godine u Kanadi osnovana federalna služba za javno zdravstvo. Pandemijsko planiranje prakticiralo se godinama nakon epidemije SARS-a. Posljednjih godina, međutim, planiranje je postalo sporadično zbog proračunskih ušteda i činjenice da se kriza 2003. godine polako gubi iz sjećanja.
„SARS je bio davno. Mlađi ljudi u službi ne znaju baš mnogo o njemu. Iako struktura postoji, nije tako robusna kao prije“, rekla je Duffin.
Ipak, SARS nije rezultirao s toliko pandemijskih postupaka koje smo vidjeli na djelu u posljednja četiri mjeseca. Ali to nije bila jedina ozbiljna pojava bolesti u posljednje vrijeme.
Svijet se suočio i s pandemijom svinjske gripe
Smatra se da je 2009. godine u pandemiji svinjske gripe širom svijeta umrlo više od 250.000 ljudi, a 1,4 milijarde ih je zaraženo, više nego što je bilo zaraženo španjolskom gripom. WHO je 2016. godine proglasio izvanredno stanje zbog zika groznice koja se širila Južnom i Srednjom Amerikom, Azijom i tropskim Pacifikom. Iako je virus kod ljudi izazivao samo blagu vrućicu, kod trudnica je mogao ozbiljno oštetiti plod.
Ali daleko najozbiljnija epidemija, u smislu štete koju je mogla izazvati svijetu u razvoju, bila je epidemija ebole u zapadnoj Africi 2013. i 2014. Ebola je jeziv patogen. Hemoragijska groznica koja izaziva ozbiljna unutrašnja krvarenja. U najtežim slučajevima, ljudi krvare iz nosa, očiju i drugih tjelesnih otvora te im otkazuju organi. Prvi prepoznatljivi slučajevi među ljudima zabilježeni su 1976. godine tijekom epidemije u Zairu, današnjoj Demokratskoj Republici Kongu. Epidemija se dogodila u selu Yambukuu na sjeveru zemlje, u blizini rijeke Ebole, po kojoj je nova bolest dobila ime, objašnjava BBC.
Pretpostavlja se da je na ljude prešla trgovinom mesa divljih životinja. Smatra se da ebolu prenose šišmiši. Zbog rastuće panike, zairska vlada stavila je cijelu regiju u karantenu i epidemija je relativno brzo suzbijena, ali stopa smrtnosti bila je šokantno visoka. Od 318 potvrđeno zaraženih osoba, umrlo je ih 280. To je stopa smrtnosti od 88 posto.
U sljedećih nekoliko desetljeća događale su se sporadične pojave bolesti, uglavnom u južnoj Africi, DR Kongu i susjednoj Ugandi. Svaki put zabilježene su stotine slučajeva. Najgora stopa smrtnosti bila je 90 posto, a zabilježena je tijekom epidemije u DR Kongu 2003. godine.
Najgora epidemija dogodila se u Africi 2013. i 2014.
Najgora epidemija dosad, međutim, dogodila se 2013. i 2014. godine. Umjesto prostranih džungli DR Konga, ovaj put se bolest pojavila u daleko napučenijim zemljama zapadne Afrike. Epidemija je počela kod jednogodišnjeg djeteta koje se zarazilo i umrlo u Gvineji. Iz Gvineje se ebola proširila u Liberiju i Sierra Leone te postala globalna vijest.
Gwendolen Eamer radila je za Međunarodnu federaciju crvenog križa u Gvineji i Sierra Leoneu tijekom epidemije koja je na kraju ubila 11.000 ljudi. No informacije prikupljene tijekom tih sporadičnih epidemija bile su ključne.
„Dosta smo naučili o tome kako liječiti ljude, o tome da je ključno postojanje suportivne skrbi i hidratacija kako bi se nadoknadio gubitak tekućine“, rekla je Eamer, dodajući kako su suportivna njega i cjepiva u određenoj mjeri ublažile učinke ebole, ali učinkovitog lijeka i dalje nema.
Epidemija ebole pokazala koliko je važno sveto trojstvo u prevenciji pandemije
Ona kaže da su se organizacije poput Crvenog križa morale naučiti novom načinu rada: „Način na koji smo se ophodili s tim zajednicama bio je nadmen, gledali smo ih svisoka.“ Eamer kaže da kliničke i medicinske spoznaje nisu posebno dojmile ljude koji su bili pogođeni epidemijom.
„Većini ljudi te informacije nisu značile ništa. Njih je zanimalo što trebaju promijeniti u svom načinu ponašanja i kako pomoći sebi i svojoj djeci. Morali smo se povezati s tim zajednicama iznutra“, objasnila je Eamer za BBC.
Eamer smatra da je epidemija ebole pokazala važnost svetog trojstva u prevenciji pandemije - otkrivanja, izolacije i liječenja. U gusto naseljenim područjima zapadne Afrike važnije od svega bilo je opsežno traganje za kontaktima.