TRI ukrajinske obitelji, odnosno ukupno 12 osoba spas od ratnih zbivanja pronašlo je u Drveniku na Makarskoj rivijeri. Dolaze iz predgrađa Harkiva i Zaporižje.
Do jučer nisu se ni poznavali, a sada žive u kući iznajmljivača Ive Gojuna, mještanina koji im je nesebično ustupio svoje apartmane iako su mu oni, kao i mnogima u ovome kraju, glavni izvor prihoda. Pet žena, šestero djece i jedan otac oslobođen vojnih obaveza za svoje domaćine imaju samo riječi zahvalnosti.
Drvenik, mjesto od 400-tinjak stanovnika, sad je bogatije za njih 12
Polina, Anja, Valjera, Katja, Maksim, Kiril i Svjetloslav, dvije Tanje i dvije Nataše, neka su od imena novih stanovnika Drvenika, naselja u sklopu općine Gradac koje broji svega 400-tinjak mještana.
Ondje su došli iz izbjegličkog centra u poljskom gradu Zamość, gdje su imali sreću upoznati volonterku Annu Kapuscinsku-Spinelli, koja je sasvim slučajno znala nekoga tko je znao načelnika Gradaca Matka Burića. A Burić je pak znao dvojicu Makarana koji su na svoju ruku sakupili humanitarnu pomoć i zaputili se odnijeti je na ukrajinsku granicu.
Nazvao ih je i pitao mogu li svratiti u Poljsku i pokupiti 12 novih stanovnika Makarske rivijere.
Tri obitelji upoznale su se u kombiju na putu do Hrvatske, gdje nikad prije nisu bili
Dok su ove tri obitelji lutale od Ukrajine do Poljske i noćile po kampovima i u vlakovima, u potpuno nehumanim uvjetima, stotinama kilometara dalje Makaranin Thomas Mravičić došao je na ideju da prikupi najpotrebnije donacije i odnese ih prognanicima.
Nije, kaže, mogao samo sjediti skrštenih ruku. Nazvao je sve poduzetnike koje je znao, uzeo kombi, natočio gorivo i sjetio se tada da je njegova kći imala trenera tu u Makarskoj koji je pričao ukrajinski jezik. Onda je kontaktirao i njega. To je Petar, Ukrajinac koji se prije više od dva desetljeća doselio u Makarsku. Petar je oduševljeno prihvatio ideju da pođe na put s Thomasom.
I sad kad su se vratili, puni dojmova i novih poznanstava, Petar i Thomas trude se pomagati Ukrajincima.
Petar ih prati na policiju, u Centar za socijalnu skrb, kad idu po donacije hrane i potrepština u Crveni križ, a pomaže im najviše oko prevođenja.
Ne prestaju zahvaljivati, na svim jezicima
Ukrajinci im samo zahvaljuju.
"Hvala vam za vaše ogromno gostoprimstvo, hvala Ivanu, hvala Petru, hvala Thomasu, ne znamo što bismo mogli učiniti da vam zahvalimo. Kad rat završi, želimo da svi dođete kod nas", govori u ime svih Valjera, do jučer inženjerka elektrokemije, čiji je suprug ostalo braniti Zaporižju i s kojim se povremeno uspije čuti.
Petar prevodi da je situacija u Zaporižji trenutno takva da su rakete na 30 kilometara od grada.
"Grad je skoro opkoljen, ukrajinska vojska ruši rakete, a kamo one padnu, to nitko ne može znati. Muž joj javlja da je zabranjen izlazak od 18 do 16 sati. Imaju stalno te uzbune. Ponekad traju satima. Spuste se u podrume, ali podrumi nisu spremni za rat, puni su vlage i svakakvi, ne znaju što čekaju tamo, zabrinjavajuće je", kaže Petar.
I njemu je obitelj u Ukrajini, ali u mirnijem dijelu gdje još nema ozbiljne štete.
Žive dan za danom, misle da će rat uskoro prestati i da će se vratiti kući
"Tamo su mi sinovi, nevjeste, unuci. Nadam se da će to što kraće trajati, svaku večer te uzbune, moraju djecu dizati po noći iz kreveta, vuku ih u skloništa, nitko ne razumije što je u Putinovoj glavi...", dodaje Petar.
Pitamo ga hoće li drvenički Ukrajinci uskoro ovdje potražiti posao, krenuti u vrtiće i škole, kakvi su im planovi? Odgovara da ne razmišljaju tako daleko.
"Oni žive dan za danom. Ne znaju koliko će rat potrajati, pokazali smo im gdje su škola i vrtić."
U Ukrajini su ionako radili poslove kakvih ovdje nema.
Polinina mama Tanja radila je u tvornici koja je pronalazila izvorišta nafte i plina. Živjele su u predgrađu Harkiva. Izašle su dosta kasno. Granate su već padale. Trgovine su se brzo ispraznile. Ništa nisu mogle kupiti, praktički su bez ičega pošle na put.
"Voziš 12 ljudi, a prazan gepek"
"Kad smo ukrcavali stvari, odmah smo skužili da je jad i bijeda. Voziš 12 ljudi, a prazan gepek", prisjeća se Thomas.
Polina i mama putovale su skoro tri tjedna pješice i vlakom. Polina je neko vrijeme spavala iznad sjedala autobusa, u pretincu za prtljagu. Dogodilo im se da je vlak bio toliko zatrpan da više od 24 sata nisu mogle uopće izaći, čak ni na zahod. U jedan vagon, gdje stane 40 ljudi, naguralo ih se tri puta više.
"Mi smo iz predgrađa Harkiva. Rakete su nad našim glavama prvi put letjele 24. veljače. Sve je bilo užasno, vladala je panika, ljudi su bježali, skupljali sve što su mogli, trgovine su bile opustošene, police prazne, nije bilo goriva. I mi smo morali krenuti.
Uzeli smo dva ruksaka. Putovali smo dva, tri tjedna pješice, autobusom, vlakom. Prešli smo granicu u Poljskoj, Slovačkoj.
Tanja i Polina (5) odlučile su se vratiti u razrušeni Harkiv, a onda su naišli Makarani
Dogodilo nam se da nismo više imali gdje. Na kraju smo odustali, odlučili smo se vratiti u Ukrajinu. Nismo imali smještaj, nismo imali gdje spavati, nismo znali što da radimo, gdje da idemo, put do Europe bio je nemoguć. Bilo se nemoguće probiti. I onda su naišli na ove divne ljude. Neizmjerno smo im zahvalni", govori nam Tanja.
Pitamo ih za kraj kakav im je Zelenskij kao predsjednik. Jesu li zadovoljni njime? Najstarija članica ove zajednice nije baš toliko oduševljena. Misli da Zelenskij nema toliko iskustva, ali isto joj nije mrsko kako to sve sada on vodi. Na to se javlja Anja i staje žustro u obranu predsjednika, zaključujući kako je adekvatno reagirao na sve što se dogodilo i da su "Amerikanci sada našli svog predsjednika i to je Zelenskij".
Mladi vole predsjednika, a stariji mu još nisu oprostili sviranje po klaviru iako bi i oni sad glasali za njega
Prevoditelj Petar se na to javlja pa objasni: "Mlađi podržavaju Zelenskog. Ja sam bio protiv njega, moj razlog je, znate već, sva ta povijest, onaj film njegov i to, ma znate... To je sve bila neka vrsta glume i ta kandidatura, ali ono što on sada radi, e sad sam ja objema rukama za njega! I ako se drugi put kandidira, ja ću glasati za njega. Nema govora. Čitav svijet plješće njemu, s razlogom."
A pljeskati svakako treba i Thomasu i Petru, ali i momcima iz Gradaca, Milošu i Luki, koji su također vozili donacije s Rivijere za Ukrajinu i putem pratili kombi s izbjeglicama.
Izbjeglički kampovi su nehumani, majke s bebama spavaju nagurane gdje stignu
Luka Antunović nam priča da je vožnja bila naporna, ali se isplatila.
"Iznenadio me broj ljudi i to u kakvim uvjetima žive. Kad samo vidite te žene i tu djecu, bebe od mjesec ili dva, kako spavaju po dvoranama, u šatoru... To me se baš dojmilo. Bilo je naporno, odvozili smo 38 sati u dva dana, praktički bez spavanja", kaže Luka, a na pitanje bi li opet išao, spremno odgovara: "Bih, naravno, sad sam se odmorio, mogu sutra nazad!"
Prešli su osam država, 3400 kilometara i vozili 52 sata
Thomas i Petar išli su nešto drugačijom rutom. Prošli su osam država, 3400 kilometara, a vozili su 52 sata. Grad u kojem su pokupili izbjeglice nalazi se skroz prema Bjelorusiji. Thomas priča da je put do tamo bio zasebna avantura jer nije bilo normalne ceste.
"Cilj nam je bio doći do Ukrajine preko Mađarske i predati donacije. Došli smo do granice, prebacili stvari, popričali s volonterima. U početku su bili hrabri, ali vrlo brzo su počeli plakati kad su krenuli raspakiravati stvari koje smo im donijeli, baš im je bilo drago. Proveli smo malo vremena s njima i krenuli nazad, kad nam se javio načelnik Gradaca s pitanjem bismo li mi doveli 12 ljudi za koje su oni sredili smještaj. Grad u kojem smo ih pokupili nalazio se skoro uz Bjelorusiju.
Do tog mjesta nam je trebalo ponovo osam do devet sati jer tu nema cesta, to je sve seoski put, i ajde, mi smo došli i tamo smo upoznali ove momke, Luku i Miloša, koji su stigli direktno iz Gradaca i donijeli svoje donacije. Preuzeli smo 12 izbjeglica i onda smo izabrali novu rutu do Makarske i ona je išla preko tih pustih država, znači cijela Poljska, Češka, Austrija, Slovenija i - Hrvatska", govori Thomas.
Pokušali su prenoćiti u Beču, u izbjegličkom centru Crvenog križa, ali nije bilo mjesta
Kaže da je put bio naporan.
"U ponoć smo osjetili umor i putnici su bili iscrpljeni. Nazvao sam Crveni križ u Austriji i pitao ima li šanse da ostanemo prespavati negdje kod njih. Dali su nam da spavamo u Beču na sajmu gdje imaju organiziran smještaj i mi smo došli i bili spremni prenoćiti, ali nažalost tamo je bilo krcato. Nismo to očekivali. Bilo je na stotine auta ukrajinskih tablica. Svi su zatražili tu smještaj, a onda je ta procedura trajala, trebali smo 2-3 sata čekati, trebalo se testirati, zapisati, registrirati, bilo je puno djece s nama i onda smo se dogovorili da ipak idemo dalje direktno za Makarsku i vozili smo cijelu noć", prisjeća se Thomas.
Thomas je razgovarao s izbjeglicama koje su mu rekle da se ne osjećaju dobrodošlo u Hrvatskoj
Putem je razgovarao s dosta izbjeglica i volontera. Zanimalo ga je zašto više njih ne dolazi u Hrvatsku - imamo predivnu obalu, dobru klimu, sigurne sezonske poslove...
Evo što su mu rekli.
"U Poljskoj sam upoznao ženu koja dogovara tko će od izbjeglica gdje ići. Ukrajinci idu uglavnom u Poljsku, Njemačku, Nizozemsku. Nažalost, i to mi je slomilo srce - kako ja volim sa svima popričati tako sam ih zapitkivao, pa su mi rekli da ne žele u Hrvatsku jer se ne osjećaju da su tu dobrodošli. Sad, što je razlog tome, ne znam. Jesu to izjave političara, je li to nešto drugo, imaju osjećaj da se pomaže samo toliko koliko se mora, nisu osjetili srdačnost i ovi prognanici koje smo doveli, mislim da su oni među rijetkima koji su došli a da nemaju ovdje vikendicu, da nemaju obitelj u Hrvatskoj.
Putem smo vidjeli na stotine kombija i kamiona humanitarne pomoći raznih država, nijedan hrvatskih tablica. Žao mi je da je tako. Volio bih kad bi se osjećali dobrodošlo i kad bi im više ljudi pomagalo, kao što su i nama pomogli i kad je bio potres u Makarskoj i kad je bio Domovinski rat. Na kraju, i Ukrajinci su naši gosti, turisti, i oni nama sve ove godine pomažu, vrijeme je da mi njima sad pomognemo."