Foto: Hina, Index
HRVATSKOM izbornom zakonodavstvu nužne su promjene i to nije stav samo običnih građana koji te prilično nemoralne trgovine i račune bez krčmara ( u ovom slučaju birača koji tek trebaju glasati u rujnu), gledaju s dozom prezira, već i ozbiljnih političkih analitičara. Sastav Hrvatskog sabora tako bi dobio ljude za koje su građani glasali na izborima, izravno i u svim izbornim jedinicama, dakle konstitucija sabora bila bi barem otprilike onakva kako se zaslužila u izbornoj utakmici.
Ništa manje važno, bio bi i red koji bi se znao nakon izbora, red volje naroda, kako ga nazivaju u Njemačkoj u kojoj je koaliranje parlamentnih stranaka prije izbora zakonom zabranjeno, red u kojem bi bilo nezamislivo da u Sabor uđu ljudi koji nisu prešli izborni prag u svojim jedinicama ili čak ljudi čije su političke stranke potpuno eliminirane na parlamentarnim izborima. Politička trgovina kojoj svjedočimo ovih dana amoralan je čin - čin koji vrijeđa hrvatske birače koji to, ako su dosljedni, mogu kazniti. Politička trgovina prije izbora opasna je poruka građanima ove zemlje kojima se tim činom jasno govori da su nebitni, da je njihov glas zanemariv, a da se velike parlamentarne stranke od svojeg članstva, vojske i poslušnika mogu nadati sastavljanju Vlade uz naravno one za koje su procijenili još i prije izbora da će im donijeti tu presudnu prevagu, ključne glasove i sve to bez da su parlamentarni izbori iti počeli.
Bestidna trgovina
Ta bestidna trgovina koja se samo naizgled čini ražnjem bez zeca koji još trčkara šumom, jasan je i bahat stav koje uglavnom imaju dvije najveće političke stranke u Hrvata, stranke koje su, kako tvrde uz svojih standardnih dvadeset posto biračkog tijela, privukle koaliranjem svoje prirodne saveznike, upravo one koji su nesigurni u svoj izborni rezultat i tom trasvestijom mirno mogu čekati rezultate u izbornoj noći već unaprijed osiguravši sebi određeni broj mandata pa i fotelja u nadzornim odborima, državnim firmama i stranačkim podružnicama.
Upravo ta činjenica je ultimativna uvreda hrvatskim biračima, jer upravo ti za koje Hrvati nisu ili neće glasati mogu biti mirni tim zakonom koji se još niti jedna konstitucija Sabora nije htjela, ili imala snage baviti. Upravo ta činjenica sama po sebi prkosi logici i zdravom razumu, a prokleto miriše na nepotizam, tezgarenje, kokošarenje i sve ono čemu su političari skloni, a svemu onom čime užasavaju birače koji u velikoj većini upravo zbog tih predizbornih kuhinja i apstiniraju kod izbora. Zajednička kandidacija lista dviju ili više političkih stranaka priječi i samo predstavljanje političkih opcija stranaka ili nezavisnih lista koje svojim programom i kandidatima postaju nejasni, gube se u sličnim ili praktički istim programima koalicije.
Praksa koja se provodi u Ustavu recimo Norveške jasno upozorava na takve mogućnosti i anulira ih strogim moralnim, ali i propisanim zakonom koji upravo u jednostavnosti političke ponude i jasnom programu iste vidi razloge za takvu vrstu zakona i sprečavanje takve vrste trgovine. Sustav koji se može iskopirati iz te dvije zakonodavstvima uređene zemlje u razmjernom sustavu bi, po velikim izbornim jedinicama imao manji prag, tri posto umjesto dosadašnjih pet, i to bi dalo priliku manjim strankama da ravnopravno sudjeluju u predizbornoj utrci, a tim bi se izbjegla potreba za koaliranjima i na nijedan način ne bi ugrozili načelo višestranačkog sustava.
Izbjegla bi se i predrasuda kako glasanje za male stranke zapravo daje glas velikim opcijama
Tim sustavom manje bi stranke hrabrije i ulazile u samu utakmicu bez potrebe da se iz straha od poraza vežu uz velike stranke. Tim sustavom izbjegla bi se i predrasuda kako glasanje za male stranke zapravo daje glas velikim opcijama koje su svjetonazorom bliske određenim politikama. Tim sustavom jednom zauvijek nestalo bi utapanja glasova koji se na koncu izgube kod post izbornog koaliranja, jer bi ulaskom u sabor manje stranke dobile legitimitet dovoljan da idu samostalno i jačaju, rastu svojim provođenjem predizbornih obećanja i time zasluženo opravdaju povjerenje svojih birača.
Najbolji primjer u novijoj povijesti sabora je Živi Zid koji je dosljedno i bez političke trgovine ostao dosljedan svojoj politici kojoj su se predstavili hrvatskoj javnosti u pred izborno vrijeme. Nužno je na koncu da svaka politička stranka ima svoj legitimitet i neovisnost koja jamči, neovisno o koalicijskim partnerima, formiranje kvalitetne Vlade koja će proizaći iz volje birača, ne političke trgovine. Takva Vlada bila bi stabilnija i moralnija. Takva Vlada imala bi legitimitet i ne bi bila toliko podložna određenim političkim utjecajima i interesima.
Najnovija koaliranja nakon nedavnih lokalnih izbora veoma su jasno otkrila da u političkoj trgovini - s jedinim ciljem da se osvoji vlast - prestaju išta značiti stranački politički programi, da na hrvatskoj političkoj pozornici zapravo nema stvarnoga političkog spektra od desnice preko centra do ljevice, nego da je jedina podjela biti na vlasti ili biti u opoziciji.
Hrvatski birači vape za politikom s novim ljudima
Tim izmjenama zakona omogućio bi se prostor za politiku s novim ljudima, za kojima hrvatski birači doslovno vape, trebalo bi ukinuti izborne liste i omogućiti biračima izbor određenih osoba, kao i zabraniti sva predizborna koaliranja po sistemu Njemačke i Norveške. Konkretne osobe za konstituciju sabora, ne stranačke poslušnike, vazale i marionete. Konkretne ljude sa svojim programima, vizijama i svjetonazorima može omogućiti samo novo izborno zakonodavstvo koje bi, kao prvu stavku legitimno zabranilo predizborne koalicije koje uništavaju sam izborni sustav, bespovratno politici samoj ukidaju smisao, a hrvatske birače pravi budalama.
Hrvatska ide naprijed, korak po korak. Mi smo na čelu toga, rekao bih, pothvata da od Hrvatske napravimo normalnu, uzornu i finu zemlju, u koju neće dolaziti kao prije 20 godina strani izaslanici i uvoditi red, nego ćemo se sami pobrinuti da napravimo red u svojoj kući. Sada dolazi ono jednako komplicirano, a to je rad, rad za sve one koji žele raditi, poštena plaća za pošten rad, i jasna pravila, red, poredak, nasprot kaosa koji se nudi, jasni ljudi sa jasnim ciljevima. Ljudi koji su prepoznatljivi, imaju svoje ime i prezime, ljudi, a ne zajednice, istakao je Zoran Milanović u svibnju 2015. godine kada mu je Glavni odbor njegove stranke dao potporu da nastavi pregovore o koaliranju sa strankama tadašnje Kukuriku koalicije, pojačane Hrvatskim laburistima.
Aludirajući na Hrvatsku Demokratsku zajednicu upravo je tada iznio gorući problem izbornog zakonodavstva za koji se nikada nije pomučio da ga pokuša izmijeniti jer ni njemu, ni njegovim oponentima to naravno ne bi išlo u korist. Nije li vrijeme da upravo Zoran Milanović u svoj program uvrsti takvu jednu krucijalnu stavku za dobrobit hrvatskih građana i na koncu i svoje stranke? Nije li to dobra ponuda hrvatskim biračima koji itekako dobro znaju što jedna takva poštena i časna odluka može značiti u budućnosti. Hrvatski birači znali bi nagraditi jednu takvu stavku u predizbornom programu koja je provediva i ne košta Milanovića puno, a mogla bi mu donijeti značajnu prevagu i bolji, ljudskiji odnos sa samim biračima.
Nije li vrijeme da od Hrvatske napravimo normalnu, uzornu i finu zemlju, u koju neće dolaziti kao prije 20 godina strani izaslanici i uvoditi red, nego ćemo se sami pobrinuti da napravimo red u svojoj kući?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala