Foto: FaH/Index
U UTORAK je u javnost procurila i u njoj glasno odjeknula odluka Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju prema kojoj je aktualni predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović dijelom plagirao svoj doktorski rad, odnosno, riječima samog Odbora - taj je rad, zbog nepravilnog navođenja izvora, "u najmanju ruku nekorektan".
>> Predsjednik Ustavnog suda odgovorio na optužbe: Nisam plagijator i neću dati ostavku
Šeparović se vrlo brzo oglasio priopćenjem da nije plagijator, da je mišljenje Odbora pravno nepostojeće te da je podnio kaznenu prijavu protiv Odbora budući da on nije nadležan za donošenje takvih odluka o pojedinačnim slučajevima kršenja Etičkog kodeksa.
"Ustavni sud je još 25. travnja 2017. uz moje izuzeće donio odluku kojom je ukinuo ovlasti koje je taj Odbor sam sebi dao da odlučuje o pojedinačnim slučajevima kršenjima Etičkog kodeksa i rekao je da su samo sveučilišta i fakulteti nadležni za donošenje takvih mišljenja, a da Odbor nema tu ovlast. Oni su to znali, jer ja sam ih o tome obavijestio, no oni su usprkos tome donijeli mišljenje u kojem su rekli da sam nekorektno citirao izvore. Kada sam to saznao odmah sam podnio kaznenu prijavu protiv svih članova tog Odbora jer su zlouporabili svoj položaj i ovlast odlučujući o nečemu o čemu nisu nadležni", rekao je jučer za Hinu Šeparović.
No, član Odbora za etiku i njegov nekadašnji predsjednik, akademik Vlatko Silobrčić, za Index je izjavio da je to potpuno kriva interpretacija odluke Ustavnog suda.
„Ustavni sud u našem je kodeksu ukinuo samo odredbu prema kojoj smo si proširili ovlasti i postali svojevrsno drugostupanjsko tijelo, nadređeno odborima na fakultetima. Za proširenje smo se odlučili 2014. nakon što smo vidjeli da su lokalni pravorijeci prikrivali neetične radnje. Primjerice, za Pavu Barišića bila su donesena tri mišljenja koja su ga oslobodila svake odgovornosti. Jedno od njih donijelo je čak i Sveučilište u Zagrebu iako nije bilo nadležno za njegov slučaj budući da je bio djelatnik Sveučilišta u Splitu. Potaknuti takvim iskustvima, mi smo u naš kodeks unijeli odredbu prema kojoj smo, kao saborski odbor, imali određeni viši - nacionalni status. To smo napisali u našem izvještaju saboru, a on je to prihvatio. Odlukom Ustavnog suda taj naš nadređeni status je ukinut, međutim, nije ukinuta mogućnost da donosimo mišljenja o konkretnim slučajevima. Ona je izvorno bila i ostala važnom zadaćom Odbora“, rekao je Silobrčić.
U prilog takvoj interpretaciji, među ostalim, govori činjenica da je Odbor i više godina prije odluke o proširenju svojih ovlasti donosio brojna slična mišljenja o pojedinačnim slučajevima. Jedan od poznatijih je onaj u kojem je donio mišljenje o plagijatu Asima Kurjaka još 2007., mnogo prije nego što si je proširio ovlasti 2014., mnogo prije nego što je u njega bio izabran Silobrčić 2014., i mnogo prije nego što je Šeparović doktorirao 2013.
Silobrčić kaže da je Ustavni sud svojom presudom iz 2017. Odboru dao čak veću slobodu od one koju je imao dok je bio hijerarhijski viši.
„Mi sada možemo raspravljati o pojedinačnim slučajevima neetičnosti i prije nego što svoju odluku donesu tijela na lokalnim razinama. Budući da više nismo drugostupanjsko tijelo, mi možemo donositi svoja mišljenja ne čekajući lokalna. Davanje mišljenja o konkretnim slučajevima naša je izvorna ovlast i zakonska obveza“, kaže naš akademik.
Iz navedenog može se zaključiti da Šeparović ne bi trebao imati uporišta za svoju tužbu protiv članova Odbora.
„Neka nas Šeparović tuži. Ako se suci budu držali činjenica, on će se samo dodatno osramotiti“, poručio je Silobrčić.
Nije jedini slučaj optužbe za plagijat
Ovo nije jedini slučaj u kojem je neki ustavni sudac optužen za plagijat. Ustavna sutkinja Snježana Bagić priznala je u studenom 2015. da je prepisala cijele dijelove stručnog rada svog kolege zbog čega se ispričala.
Slučaj Šeparović također nije od jučer. No, on je medijima bio osobito interesantan jer je bio ministar pravosuđa od 1995. do 1998., ravnatelj Tuđmanove tajne službe HIS-a od 1998. do 1999., a usto je i bliski prijatelj i kum jednog od najmoćnijih ljudi pravosuđa, Vladimira Šeksa. Priča o njegovom posuđivanju krenula je kada je prof. Vjekoslav Miličić u svojoj knjizi “Ćudoređe i deontologija znanstvenog rada” napisao da je M. Š. (Miličić je tvrdio da je namjerno stavio samo inicijale kako ne bi denuncirao plagijatore) u svom doktorskom radu na 230 stranica plagirao desetak stranica rada prof. dr. Aleksandre Korać-Graovac i skupine autora knjige Obiteljsko pravo. Miličić je tvrdio da je Šeparović prepisao oko 70 posto svoje disertacije, a za svoju knjigu, u kojoj je predstavio 30 slučajeva plagiranja, rekao je da je rezultat 25 godina njegova istraživanja.
Šeparović je nedugo potom u medijima objasnio kako smatra da je ta optužba pokušaj da ga se diskreditira kako bi se preko njega utjecalo na Ustavni sud koji je 2016. trebao odlučiti o ponovnoj suspenziji Obiteljskog zakona. Šeparović, koji se u medijima javno deklarirao kao praktični vjernik, bio je za njegovu suspenziju, baš kao i bivša dekanica Pravnog fakulteta, Dubravka Hrabar, bliska udruzi 'U ime obitelji', koja je Šeparoviću bila mentorica pri pisanju doktorske disertacije na temu obiteljskog prava.
Šeparovićeva mentorica - dekanica Pravnog fakulteta bliska obiteljašima
Mediji su inače i ranije pozorno pratili aktivnosti Šeparovića u vezi s Obiteljskim zakonom. Tako se primjerice pisalo da je on bio u sukobu interesa kada je 2015. kao ustavni sudac sudjelovao u odluci Ustavnog suda o suspenziji Obiteljskog zakona. Zamjerala mu se činjenica da je u tom predmetu bio sudac izvjestitelj Ustavnog suda, iako se trebao izuzeti iz predmeta zbog veza s Hrabar koja je bila jedna od najvećih kritičarki zakona. Kako smo već naveli, Hrabar je svojevremeno bila pravna savjetnica udruge 'U ime obitelji', a upravo je ta udruga bila jedan od podnositelja prigovora na ustavnost Obiteljskog zakona.
Šeparović, koji se prepoznao u inicijalima M. Š., tužio je Miličića sudu za klevetu. Hrabar je na sudu stala u njegovu zaštitu tvrdeći da je Šeparovićev način citiranja bio sasvim u skladu sa standardima na Pravnom fakultetu. Zanimljivo je da je isto učinila i Aleksandra Korač-Graovac, koja je zajedno sa svojim kolegama 2002. objavila Upute za izradu studentskih pisanih radova. Ona je u procesu svjedočila da je način na koji je Šeparović citirao standardni način kako se to na pravnim fakultetima radi iako je to bilo protivno onome što je napisano u njezinim uputama za studente.
Naime, na 18. stranici navedenih uputa, gdje se govori o citiranju, jasno piše: „Citat također razlučuje misli i ideje autora od misli i ideja drugih. Dok postoji mnogo načina i stilova citiranja, dotle je jedno pravilo isto i nepromjenjivo kod svih: tekst mora uvijek jasno naznačivati gdje prestaju stavovi autora i počinje iznošenje tuđih stavova. Ako to ne bude dostatno jasno naznačeno, autor se izlaže opasnosti da bude optužen za prisvajanje tuđeg autorskog rada. To je vjerojatno najteža optužba s kojom se bilo koji autor može susresti, jer je plagijat - prisvajanje proizvoda tuđeg znanstvenog i stručnog rada - usporediv s neovlaštenim prisvajanje tuđih stvari. Stoga je važno disciplinirano slijediti pravila o citiranju i, gdje god je to moguće, nastojati ukloniti eventualne dvojbe oko izvora iznesenih tvrdnji i ideja. Sve ono što se prepisuje iz drugih izvora mora se na valjan način označiti (navodnicima ili na drugi način) i precizno naznačiti odakle navod potječe.“
Budući da je Šeparović doktorirao tek 2013. godine, a upute su godinama ranije našle svoje mjesto u knjižnicama pravnih fakulteta, uključujući i one u Rijeci, Splitu i u Osijeku, Hrabar i Šeparović trebali su biti upoznati s njima.
Silobrčić ističe da u Šeparovićevoj disertaciji citati nisu bili jasno označeni, naprotiv.
„To je u njegovom doktoratu izgledalo ovako: prvo je Šeparović napisao svojih nekoliko rečenica, potom je slijedio tekst koji je preuzeo od nekoga, a koji je bio pisan potpuno istim slogom, da bi na kraju stranice koja je bila ispunjena tuđim tekstom na zadnjoj riječi stavio fusnotu prema kojoj je tekst preuzet iz određene knjige. Pritom se nikako nije moglo jasno vidjeti što je točno i koliko preuzeto, gdje citat započinje, a gdje završava. Zgodna ilustracija u tom kontekstu bila je predstavljena u jednoj emisiji Labirinta na HTV-u. U njoj je voditeljica zamolila dekanicu Hrabar da joj na stranici Šeparovićevog doktorskog rada pokaže gdje počinje citat, odnosno da kaže koji dio je preuzet, a koji je Šeparovićeva kreacija. Hrabar je na to uspjela reći samo da citat počinje 'tu negdje'. Dakle, ni ona sama nije mogla razlikovati što je citat, a što su riječi autora jer citirani dio nije bio pisan u kurzivu, niti nekim posebnim fontom, niti fontom drugih dimenzija, niti je stavljen u zagrade niti pod navodnike“, protumačio je Silobrčić.
No Općinski sud u Zagrebu ipak je presudio u Šeparovićevu korist i kaznio Miličića novčanom kaznom od 14.500 kuna. Županijski sud potom je na žalbu Miličića poništio presudu i vratio slučaj nazad Općinskom.
Zašto tek sada?
Nakon što je objavio svoju knjigu, Miličić je podnio prijavu Odboru za etiku za plagijat protiv Šeparovića, a Šeparović je nakon sudske presude u njegovu korist istom tijelu podnio protuprijavu protiv Miličića.
Silobrčić je odlučio da on osobno neće voditi predmet jer je sudjelovao u sudskom procesu u kojem je on bio tema. Rasprava o slučaju vodila se gotovo godinu dana nakon što je prvo Miličić podnio svoju prijavu, a potom i Šeparović svoju. Mišljenje Odbora konačno je doneseno u prosincu 2017., a u utorak je procurilo u javnost.
Odluka nije ranije objavljena jer o komunikaciji Odbora s javnošću postoje podijeljena mišljenja. Prema jednom, koje zastupa pravobraniteljica za pristup informacijama Anamarija Musa, odluke Odbora trebale bi biti podaci zanimljivi i važni za javnost, što znači da bi ih trebalo objavljivati. Prema drugom, onom Agencije za zaštitu podataka, Odbor ne bi smio objavljivati svoja mišljenja na stranicama AZVO-a.
Silobrčić: Šeparović bi trebao dati ostavku
Silobrčić smatra da bi u svakoj uređenoj zemlji Šeparović trebao dati ostavku na svoju funkciju ustavnog suca.
„On se može opravdavati da je to u nekoj mjeri krivnja mentorice, jer je to istina. Ona je trebala prepoznati problem. No čini se da ona vjeruje da je to sasvim normalno. Ipak, pravila citiranja nisu neka novost u svijetu. Ona su postojala već godinama prije nego što je Šeparović doktorirao, a posebno su učvršćena bolonjskim procesom kojem smo pristupili potpisivanjem deklaracije 2001.“, rekao je Silobrčić.
Šeparović diže novu tužbu
Šeparović je u međuvremenu objavio da ne namjerava ništa mijenjati u doktorskom radu kao i da je podnio tužbu za naknadu štete zbog Miličićeve klevete još jednom sudu - Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Taj postupak još nije započeo jer se čeka pravorijek kaznenog postupka zbog klevete.
Šeparovića smo zamolili da nam za Index protumači neke svoje jučerašnje tvrdnje i najave tužbe protiv članova Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju. Također nas je zanimalo namjerava li dati ostavku na svoju funkciju u Ustavnom sudu? Odgovore smo dobili danas, a možete ih pročitati ovdje.