Nakon osam godina vladavine Georgea Busha mržnja prema instituciji američkog predsjednika, ali i SAD-u, bilo u samim Sjedinjenim Državama, bilo u ostatku svijeta, dosegla je monumentalne razine. Od 20. siječnja ove godine to se promijenilo. Istina, Obama je za predsjednika izabran još u studenom 2008. godine, ali tek s njegovim zasjedanjem u najmoćniju radnu stolicu svijeta, onu u Ovalnom uredu, mogla je početi "promjena". Vrijeme nade, bili su uvjereni mnogi, konačno je došlo, i stoga su Obamu odmah vinuli u nebesa, a Busha zakopali duboko u kolektivnom sjećanju.
Paradoks Nobela
Tektonske promjene nisu se dogodile. Na vanjskopolitičkom planu, Obama je bio vezan kursom politike koja je SAD gurnula u ratove u Iraku i Afganistanu, iz kojih se nije ni ne može povući bez dovršavanja posla, a na unutarnjem je velik dio njegovih poteza bio uvjetovan ekonomskom i kreditnom situacijom u kojoj se našao.
SAD je u pogledu vanjske politike dobio novi kredibilitet i poštovanje, posebno nakon Obaminih posjeta Bliskom istoku, Europi i Kini, a došlo je i do određenog pomaka pažnje s Bliskog istoka na Aziju, posebno na pitanje kineskog jačanja i nove raspodjele moći. Ipak, s Bliskog istoka se ne može, a tamošnja situacija već je tradicionalno loša po SAD. S jedne strane, bilo kakve geste prema tom dijelu svijeta samo su simbolične sve dok se ne riješe dva glavna pitanja. Jedno je stvaranje palestinske države. Desna izraelska vlada s jakim glasačkim tijelom među naseljenicima na Zapadnoj obali nije partner kojeg bi Obama poželio da je mogao birati, što se i vidjelo u stalnom američkom kritiziranju Izraela, kakvo se nije čulo već godinama. Ipak, SAD je bez obzira na nesuglasice i dalje prvi izraelski saveznik. Drugo pitanje je američka prisutnost u Iraku i Afganistanu. Iz Iraka se ovog ljeta, na temelju ugovora koji je s iračkom vladom potpisao Bush, počela povlačiti američka vojska, a Obama je, u ironičnom trenutku u kojemu je dobio Nobelovu nagradu za mir, u Afganistan najavio slanje dodatnih 30 tisuća vojnika. Afganistan će, više nego bilo što drogu, biti mjesto na kojemu će Obamina politika tijekom cijelog prvog mandata biti ocjenjivana. On bi volio da se tamošnje akcije završe u roku od dvije godine, ali teško da će to biti ostvarivo.
Domaći problemi
Prave probleme Obama je imao kod kuće. Prvi potez koji je povukao na unutarnjem planu bilo je slanje u parlamentarnu proceduru paketa financijskih mjera. Kongres je već krajem siječnja počeo raspravljati o zakonu (Američki zakon za oporavak i reinvestiranje iz 2009.), a zakon vrijedan nominalnih 787 milijardi dolara izglasan je u veljači. Spašavanje automobilske industrije također nije imalo dobar utjecaj na popularnost predsjednika. Obama je General Motorsu i Chrysleru morao dati uže za spašavanje, ali je isto tako morao izbjeći situaciju u kojoj će pomagati tvrtke koje odbijaju osuvremeniti svoje poslovanje. General Motors i Chrysler proglasili su stečaj, promijenili sustav poslovanja, a zauzvrat dobili oko 60 milijardi dolara pomoći. Konačni račun još nije poznat. Pretpostavlja se da će američki porezni obveznici za svaki GM-ov automobil do kraja 2011. godine morati dati preko 12, a za svaki Chryslerov preko sedam tisuća dolara.
Tresla se brda, rodio se kompromis
I paket financijske pomoći i spašavanje autoindustrije dobri su pokazatelji razumnih kompromisa na koje je Obama morao pristati, ali koji nisu zadovoljili nijednu stranu. Konzervativci ga optužuju da pokušava progurati socijalistički program, a progresivni liberali zamjeraju mu što povlači "preblage" poteze. Najpogubniji učinak na Obaminu popularnost imali su kompromisi oko zdravstvene reforme, njegovog ključnog unutarnjopolitičkog programa. Rasprava o zdravstvenoj reformi počela je i prije nego što je zasjeo u predsjedničku fotelju, ali tek sredinom godine dobila je pravi zamah, jer je Obama počeo davati svoje prijedloge i viziju budućeg američkog zdravstvenog sustava. Trebalo je sačekati do kraja listopada da bi prijedlog zakona ušao u zakonodavnu proceduru, i do Badnjaka da bi prošao glasanje u gornjem domu Kongresa. U međuvremenu je, upravo zbog zdravstvene reforme, popularnost Obame, koja je prilikom preuzimanja dužnosti bila blizu 80 posto, pala na ispod 50.
Velika recesija
Puno veću stopu popularnosti nego Obama imao je drugi najvažniji Amerikanac u ovom trenutku, upravitelj Federalnih rezervi Ben Bernanke, čovjek koji je morao stati na prvu crtu borbe s globalnom recesijom. Prije nego što je kriza uopće ozbiljno prešla u realni sektor, trebalo je zaustaviti krah američkog tržišta vrijednosnica, odakle je cijeli kaos i krenuo. Bernanke je to učinio krajem 2008. godine, kad je najavio da će Federalne rezerve povući sve poteze potrebe da pomognu zemlji zaustaviti depresiju - ne samo da će održati kamatne stope na povijesno niskim razinama "još dugo vremena", nego će se i aktivno uključiti u tržište, kupovanjem svih vrsta vrijednosnica koje bude trebalo. Tržište se zbog te najave brzo smirilo, jer su investitori dobili sigurnost koja im je potpuno nestala tijekom tri zadnja mjeseca 2008. godine. Upravo zbog ovakvih odluka Bernanke je od strane brojnih časopisa proglašen osobom godine. Kritičari mu pak zamjeraju širenje ovlasti centralne banke na područja koja nikad prije nije dirala.
Ipak, nije bilo moguće izbjeći ono što se počelo pripremati s kreditnim i burzovnim slomom iz rujna 2008. godine. Kriza je realni sektor u cijelom svijetu udarila vrlo snažno. Gotovo sve razvijene zemlje svijeta ušle su u recesiju još krajem 2008. godine, ali 2009. je počela pokazivati sve opasnosti prelijevanja krize u realni sektor. Island, koji je već 2008. izgubio 40 posto vrijednosti nacionalne valute i našao se pred potpuni krahom, prvi je doživio pad vlade. Rekordna nezaposlenost, ogroman pad potražnje, nemogućnost nabavljanja kredita, potpuni pad povjerenja potrošača, kolaps cijelih industrijskih grana, drastičan pad cijena sirovina, jedva da se našla poneka država na svijetu koja nije osjetila posljedice Velike recesije. Zbog kraha financijskog sustava banke su diljem svijeta tijekom krize imale 2,2 bilijuna (2,200 milijardi) dolara gubitaka. Vlade svjetskih država u gospodarstvo su upumpale nekoliko puta više novaca. Gubici u realnom sektoru su nemjerljivi.
"Kraj kapitalizma"
Situacija je postala toliko ozbiljna da je "kraj kapitalizma" postao jedan od najčešće spominjanih pojmova. Dvojbeno je može li se govoriti o kraju kapitalizma, ali je sasvim sigurno da su se navike potrošača sasvim promijenile, i to možda zauvijek. Također, ostala je prisutna klima straha. Svaka loša vijest iz financijskog svijeta gleda se kao kotačić koji bi ponovno mogao promijeniti krizni mehanizam, a čini se da za nakon svakog izbjegnutog metka čeka novih 99. Bilo da pričamo o devalvaciji valuta istočne Europe, stvaranju novog imovinskog mjehura u Kini ili prezaduženosti državnih konglomerata u Dubaiju, strah od povratka recesije stalno je prisutan. Zbog intervencija vlada, uspjelo se izbjeći grozomorni scenarij nove Velike depresije. Razvijeni svijet vratio se gospodarskom rastu, ali ne očekuje se da će prije 2011. biti razloga za optimizam, 2009. će zasigurno ostati kao godina kad su svjetska tržišta dobila novo lice.
Prva pandemija novog milenija
Kraj prvog desetljeća novog milenija također je zabilježio prvu globalnu pandemiju neke bolesti. Krajem travnja pojavile su se prve vijesti o pojavi novog tipa gripe u Meksiku. Malo tko bi, pročitavši te vijesti, pomislio da će uskoro početi globalna histerija kakvu se dugo nije vidjelo. "Svinjska gripa" – zapravo kombinacija sjevernoameričkog tipa ljudske i ptičje i euroazijskog tipa svinjske gripe – prvo je zarazila ljude u selu La Gloria, o regiji Veracruz u Meksiku. Agencije su 24. travnja javile da je od novog tipa gripe zaraženo dvadesetak ljudi u Meksiku, i nekoliko ljudi koji su virus prenijeli u SAD. Već sljedeći dan podaci su postali alarmantni, jer je broj mrtvih u Meksiku porastao na 68. postoje podaci da je gripa iz La Glorie počela cirkulirati Meksikom možda čak i mjesecima ranije, ali su se podaci prešućivali.
Gripa koju nisu zaustavile karantene
Ipak, visoko zarazni oblik gripe nije se moglo ušutkati, jer je ona za razliku od drugih životinjskih gripa prelazila s čovjeka na čovjeka. Ubrzo se virus, zbog zaraznosti i globalne prometne povezanosti, počeo širiti Sjevernom i Južnom Amerikom, pa ostatkom svijeta. Karantene u zračnim lukama nisu pomogle. Svjetska zdravstvena organizacija počela je podizati stupanj upozorenja, sve dok u lipnju nije proglašena globalna pandemija, prva u novom desetljeću. Do onda su se već mnogi počeli pitati koliko je nova gripa zapravo opasna, budući da joj stopa smrtnosti nije bila ni približno onako velika kako se moglo pomisliti na početku. Zapravo, do danas je potvrđeno 12,121 slučajeva smrti od nove gripe, što blijedi u usporedbi sa stotinama tisuća ljudi koji svake godine umiru od sezonske. Zbog nedostupnosti punih podataka još je uvijek nemoguće izračunati točne stope smrtnosti, pa ni ocijeniti koliko je gripa zapravo opasna.
Skupa panika
Mediji pak nisu čekali jasne podatke. U prva dva mjeseca izbijanja zaraze vijesti o svinjskoj gripu bile su uvjerljivo najvruća tema, pa se vrlo brzo potpirilo paniku. Farmaceutske tvrtke odmah su u suradnji sa SZO počele raditi cjepivo, koje je u većini zemalja postalo dostupno krajem godine. Jedino je poljska ministrica zdravstva odbila nabavljati cjepivo za svoju zemlju, rekavši kako ne želi svoje građane izlagati riziku korištenja nedovoljno testiranog cjepiva. Ta vijest nije pretjerano pogodila farmaceutsku industriju, koja će s desecima milijardi doza cjepiva imati sasvim solidan sporedni izvor prihoda. Pojavile su se i broje opravdane kritike cjepiva, ali i cijela serija sumanutih teorija zavjere koje pričaju o mikročipovima koje će se putem cjepiva ubrizgavati ljudima diljem svijeta. No, i to je razumnije od masovnog klanja svinja u arapskim zemljama tijekom ljeta.
Uz Obamu, svinjsku gripu i ekonomsku krizu sve su ostale vijesti blijedile u 2009. godini. Jedino što je podiglo donekle sličnu medijsku pažnju bio je neslavno propali klimatski summit u Kopenhagenu sredinom prosinca. Sve u svemu, imali smo priliku vidjeti rađanje novog lica SAD-a, recesiju koja će vjerojatno postaviti nove standarde globalnog poslovanja i pandemiju bolesti koja bi se vrlo lako mogla pokazati jednom od najskupljih panika modernog doba.