Presuda Mladiću je jasna opomena Asadu, njegovu "bratu po zlu"

 

DUGE, preduge 22 godine nakon genocida u Srebrenici i 25-26 godina nakon početka četverogodišnje opsade Sarajeva, otvaranja prvih koncentracijskih logora na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata (Manjača, Trnopolje i Keraterm su najveći među njima) te masakra u Škabrnji, Foči, Prijedoru, Sanskom mostu i drugim hrvatskim i bosanskim mjestima, pravda je barem djelomično zadovoljena.

 

 

 

Najodgovorniji vojni zapovjednik iza ovih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, ''đeneral'' Ratko Mladić, poznatiji kao mesar Bosne, osuđen je pred Međunarodnim kaznenim sudom da do kraja svog nečasnog i bijednog života ostane iza rešetaka. Mladić se sasvim sigurno nije nadao takvoj sudbini kad se tih krvlju natopljenih i bezumljem prožetih devedesetih godina bahatio po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, hvalio kako “uvijek kad dođe u Sarajevo, nekoga ubije” i prozivanje za ratne zločine odbacivao ciničnom dosjetkom da mu “može suditi samo vlastiti narod”. 

 

 

Mladić se, slično kao i njegovi politički ortaci u zločinu, tadašnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i predsjednik takozvane Republike Srpske Krajine Mile Martić, pravdao da je samo ''branio svoj narod''; kao da to može biti izlika za stotinjak tisuća ubijenih Hrvata, Bošnjaka i kosovskih Albanaca, milijune izbjeglica koji su ostali bez svojih domova na svim stranama i čitavu izgubljenu generaciju na ovom nesretnom brdovitom Balkanu, s kojeg i dvadeset godina nakon rata mladi bježe glavom bez obzira. Ako je domoljublje, prema poznatom aforizmu, posljednje utočište hulja (što ne implicira da su svi domoljubi hulje), sintagma o obrani vlastitog naroda od vanjskih i unutarnjih neprijatelja posljednje je utočište svih ratnih zločinaca, staro koliko i sam rat. 

 

No u današnje doba takozvanog rata protiv terorizma ovo je patetično opravdanje krvoloka i despota dobilo novu varijantu - od Vladimira Putina u Čečeniji, pokojnog Moamera Gadafija u Libiji, Bašara al-Asada u Siriji do režima pod nominalnom vlašću nobelovke Aung San Suu Kyi u Mjanmaru, barbarski ratni zločini nad vlastitim građanima pravdaju se borbom protiv terorista. Pritom se taj termin koristi potpuno arbitrarno i obuhvaća sve od džihadista Islamske države do civilnih prosvjednika i aktivista ili bilo koga tko se nađe u unakrsnoj vatri sukoba.

 

A ako mislite da ovi ratovi, koji se često tumače kao unutarnja pitanja suverenih država u koje se vanjski svijet nema pravo miješati, nemaju veze s Mladićem, Miloševićem ili Karadžićem, uzmite u obzir kako je jučer presudu Mladiću komentirao jedan njegov sunarodnjak i vjerni obožavatelj, Dragan Mirković Palma: “Ratko Mladić bio je posljednja brana stvaranju Islamske države u Europi. Preko 10 tisuća mudžahedina s Bliskog istoka klalo je u Bosni i Hercegovini Srbe i stvaralo svoju državu. Da nije bilo Ratka Mladića i Republike Srpske, danas bismo u Europi imali Raku, Mosul i Al Bagdadija''.

 

Prisjetimo se i što je Karadžić govorio nakon lanjske presude. ''Zar Europa nakon Pariza i Bruxellesa ne zna protiv koga smo se mi borili?", zapitao se zdvojno Karadžić, tvrdeći kako je njegov genocidni velikosrpski projekt u BiH zapravo bio plemenita borba protiv islamističkog terorizma. A iako je od toga prošlo nešto više godina, ne treba zaboraviti da je pokojni Sloba, prije nego što ga je srce izdalo od ''belosvecke'' nepravde u Haagu, prozivao tamošnji sud za ''amnestiju onih koji su se zalagali za secesiju, separatizam i terorizam''.  

 

 

Sloba i Bašar al-Asad bi se u nekim drugim okolnostima, da ovaj prvi nije otpremljen u Haag gdje je i skončao, zasigurno jako dobro slagali - i sirijski predsjednik od početka rata u svojoj zemlji inzistira da se radi o zavjeri vehabijskih terorista i bjelosvjetskih sila koje mu rade o glavi, a sve zbog svojih geopolitičkih interesa. Tko zna, možda bi njih dvojica danas bili ujedinjeni u ''anti-imperijalističkom'' savezu, zajedno s Kim Jong-unom, Castrom, ajatolahom Homeinijem i sličnim perjanicama tog otpora, i zaljubljeno se grlili kao što to čine Asad i Putin.

 

 

 

Na žalost nebrojenih lijevih i desnih antiimperijalista (još jedna riječ koja je isprostituirana do beznačajnosti), nije ispalo tako. No dok ti isti slave ono što tumače kao pobjedu Asada u Siriji, presuda Mladiću trebala bi im biti opomena da je slavlje preuranjeno. Čak i ako zanemarimo da Asadov režim i dalje ne kontrolira značajan dio zemlje i da njegovo zauzimanje nužno znači višegodišnji nastavak rata i još na desetke ili stotine tisuća žrtava, čak i ako to prihvatimo i pretpostavimo takav ishod - to i dalje nije jamstvo da i Asada neće sustići ruka pravde.

 

Možda ne za godinu ili dvije, možda ni za deset, ali uvjeren sam da će se to jednom dogoditi i da će se i Bašar i njegovi podređeni, kao i Sloba, Radovan i Ratko, čudom čuditi kako su odjednom ostali sami, bespomoćni i ostavljeni od svih. Putin, koji se danas grli s Asadom, možda će ga i prije nego što se nadamo, kad se situacija u Siriji stabilizira, žrtvovati kao običnog pijuna u svojoj globalnoj šahovskoj partiji - kao kompromis i zalog dobre volje prema Zapadu koji traži Asadov odlazak još od 2011. 

 

 

Opet, moguće je da se to i neće dogoditi - ali samo u slučaju da sam koncept međunarodnog prava bude poništen. Ako zločini koji po svojoj težini, broju žrtava i okrutnosti zasjenjuju i one Mladićeve ostanu nekažnjeni, to će biti nepobitan dokaz da je na snazi novi-stari međunarodni koncept - anarhija u najgorem značenju te riječi, po primitivnom načelu ''jači tlači''. To će značiti da su svi međunarodni napori da se najbrutalniji zločini protiv čovječnosti sankcioniraju - od osnivanja UN-a i Nurnberga do Haaga - propali projekt i da se vraćamo u mračno doba potpune samovolje i nekažnjivosti.

 

Doduše, možda je upravo lekcija koju je ICTY poslao drugim ratnim zločincima barem donekle umanjila krvoproliće u Alepu i drugim ''oslobođenim'' gradovima Sirije. Da u vrijeme pada pobunjenog istočnog Alepa Mladić, Karadžić i Milošević nisu završili kako su završili, možda bi umjesto nekih 70-80, Asadovi i iranski ''osloboditelji'' pogubili stoput više, kao što su Mladićevi napravili u Srebrenici. Nakon potpuno nehumane četverogodišnje bitke koju je Međunarodni komitet Crvenog križa opisao kao ''jedan od najrazornijih urbanih konflikata u modernim vremenima'' i u kojoj su samo sirijski i ruski zračni napadi ubili više od 11 tisuća ljudi, većini preostalih stanovnika i pobunjeničkih boraca iz devastiranog istočnog Alepa ipak je pošteđen život. Asadov režim mogao je iz slučaja Srebrenice uvidjeti da masovni pokolj, odnosno genocid pred očima cijelog svijeta, ipak ne može proći nekažnjeno i da bi zbog toga zaista mogli odgovarati. 

 

No to ne znači da su se režim i njegovi saveznici suzdržali od drugih, manje eklatantnih, ali ništa manje brutalnih zločina - od pretvaranja istočnog Alepa i drugih gradova u prah i pepeo, preko opsada srednjovjekovnog tipa po principu ''predajte se ili umrite od gladi'' u Madaji i istočnoj Guti, do napada međunarodno zabranjenim kemijskim oružjem u istočnoj Guti 2013. i Han Šejkunu u travnju ove godine. Dok su za napad u istočnoj Guti, u kojem je ubijeno više od tisuću ljudi, Francuska, Velika Britanija i SAD utvrdile da iza njega stoji Asadov režim, za napad u Han Šejkunu u kojem je ubijeno stotinjak ljudi zaključak o odgovornosti režima je došao od samog UN-a. 

 

 

Popis ratnih zločina tu ne staje: Amnesty International i druge međunarodne organizacije su utvrdile da je u Asadovim zatvorima poput Sajdnaje brutalno mučeno i ubijeno do 13 tisuća političkih zatvorenika, na način koji podsjeća na Auschwitz i druge nacističke logore, a što je UN opisao kao zločin istrebljenja. Ratni zločini se u Siriji, unatoč ciničnim proglašenjima primirja i Putinovoj inicijativi uspostave ''de-eskalacijskih zona'', nesmetano odvijaju i dalje: prizori bombardiranih škola i bolnica te nasmrt izgladnjele djece na pobunjeničkom teritoriju i dalje obilaze svijet, bez ikakve konkretne reakcije.

 

 

 

No kao i u slučaju Srebrenice, sirijska tragedija popraćena je predvidljivim i gotovo identičnim poricanjem: snimke bjesomučnog bombardiranja civila i civilnih meta su ''lažirane'', svjedoci, aktivisti i spasioci s terena su ''zapadni plaćenici i teroristi'', počinitelji su ''heroji a ne zločinci'', potresne priče o djeci koja su čudom preživjela pakao rata, poput malog Omrana Dakniša ili Bane al-Abed, samo su ''propaganda'' i predmet bezdušnog ismijavanja. Isti apologetski i tribalistički mentalni sklop, isti nedostatak osnovne ljudskosti na djelu je kod onih koji se sprdaju, poriču ili čak likuju nad ovim žrtvama, slaveći njihove egzekutore, kao i s onima koji su to radili za Srebrenicu, Sarajevo i Vukovar.

 

Bez pravde nema mira - stari je slogan raznih pokreta za društvenu pravdu. Isto vrijedi i za Bosnu i za Siriju. Naravno da bi se to trebalo odnositi na zločince sa svih strana - i na režim, i na ISIS, i na određene pobunjenike koji su se ''proslavili'' likvidiranjem ratnih zarobljenika i sumanutim granatiranjem zapadnog Alepa i Damaska iz odmazde, pa čak i, u slučaju da se radilo o kršenju ratnog prava, na zračne snage koalicije predvođene SAD-om koje su pretvorile Mosul i Raku, bivša uporišta ISIS-a, u ruševine. Kao i u ratu u Bosni, ni ovdje nijedna strana nije bez krvi na svojim rukama i zvjerstava na duši.

 

Ali kao i u Bosni, to ne znači da se zločinci koji se predstavljaju kao borci protiv terorizma smiju izvući s takvim bezočnim opravdanjem. Da bi jučerašnja presuda Mladiću zaista značila pobjedu pravde, njezin princip mora se primijeniti i na svu njegovu braću po zlu. U suprotnom, i nas netko već sutra može proglasiti teroristima i eliminirati bez ikakve prepreke.