ALEKSANDAR Lukašenko počeo je pokazivati signale negodovanja zbog rata u Ukrajini. Iako je Bjelorusija jedini (otvoreni) saveznik Rusije, predsjednik Lukašenko se požalio kako se vojna kampanja ruskog predsjednika Vladimira Putina oteže. Uz to, apelira prema Zapadu da se Bjelorusija izuzme iz sankcija te da se na nju ne gleda kao na suagresora.
Bjeloruski otkloni od Rusije
Otklon koji sada radi Lukašenko nije ništa novo u njegovoj politici. Nekoliko je puta u zadnja dva desetljeća vlasti vukao slične poteze. Npr. Bjelorusija je godinama kupovala rusku naftu i plin po niskoj cijeni jer ruski izvoznici nafte i plina nisu morali plaćati carinu za izvoz u Bjelorusiju. To je omogućilo Bjelorusiji i Lukašenku da jeftino kupuje naftu i plin te da ih skuplje prodaje Europi.
U 2010. godini je Rusija uvela carinu na naftu. Kao odgovor na to Bjelorusija je ugovorila posao s Venezuelom, čime je smanjila uvoz goriva iz Rusije. Nafta iz Venezuele je dolazila morskim putem do ukrajinske luke Odese. U 2015. godini Putin je ponovno započeo sa smanjivanjem carine za izvoz nafte, što je opet bila povoljna pozicija za Bjelorusiju.
Organizirao pregovore između Ukrajine i odmetnutih pokrajina, u Minsku su i potpisani sporazumi
U 2014. godini, kada je Rusija anektirala Krim, Bjelorusija se držala po strani. Dvaput je i organizirala mirovne pregovore između Ukrajine i odmetnutih republika koji su rezultirali s dva sporazuma u Minsku.
Lukašenko je tada odbacio ideju da Bjelorusija bude dio "ruskog svijeta". Također, tada je govorio kako neće dopustiti da se bjeloruski teritorij koristiti za napad na treću zemlju, a godinama se opirao tome da Rusija izgradi zračnu bazu u Bjelorusiji.
Veliki preokret 2020. godine i ruska pomoć da ostane na vlasti
Do 2020. godine Lukašenko je koristio loše odnose Rusije i Zapada tako što je balansirao između dviju strana. No nakon režimskog nasilnog gušenja oporbenih prosvjeda zbog osporavanih predsjedničkih izbora te godine, Minsku sa Zapadom više nije preostalo manevarskog prostora.
Svaki pokušaj udaljavanja Bjelorusije od Rusije jedva bi bio zapažen na Zapadu i, blago rečeno, ne bi bio shvaćen u Moskvi.
Kada god bi se Lukašenko pokušao odvojiti od Moskve, ojačalo bi se djelovanje opozicije u Bjelorusiji. Najveći rizik od gubitka vlasti Lukašenku se dogodio u već spomenutoj 2020. godini nakon predsjedničkih izbora, kada je nakon proglašenja pobjede na ulice diljem države izašlo oko pola milijuna građana kako bi prosvjedovali.
Lukašenko je uz obilatu rusku pomoć u vidu novca, sigurnosnog kadra, timova novinara i diplomata uspio ugasiti prosvjede. Procijenjeno je, prema UN-u, da je tada uhapšeno oko 40.000 građana, da je u zatvorima diljem Bjelorusije između 500 i 1000 političkih zatvorenika te nekoliko desetaka novinara.
Postoje vjerodostojni izvještaji koji pokazuju da su bjeloruske sigurnosne službe sudjelovale u maltretiranju i premlaćivanju zatvorenika. Zbog toga svega Bjelorusija je trpjela sankcije Zapada i prije rata u Ukrajini.
Skupa cijena ruske pomoći
Kako ruska pomoć u 2020. godini nije bila besplatna, Bjelorusija je postala poligon za rusku vojsku. Bjelorusija je priznala rusku aneksiju Krima, pristala na stalnu vojnu prisutnost Rusije, a čak je na referendumu promijenjen ustav kojim Bjelorusija odustaje od svog nenuklearnog statusa. Time se omogućuje postavljanje ruskog nuklearnog oružja na teritoriju Bjelorusije.
U siječnju ove godine Rusija je prebacila trupe s Dalekog istoka na bjelorusko-ukrajinsku granicu, gdje su u veljači započele zajedničke vježbe bjeloruske i ruske vojske. I prije dolaska ruskih trupa Lukašenko nije bio samo posrednik (barem se nije tako prikazivao) već je upravo on najavio vježbe te je pozivao Rusiju da zaštiti Bjelorusiju od ukrajinske "prijetnje".
Spremnost za rat je potvrdio neposredno pred rusku invaziju, kazavši: "Ako se naša zemlja suoči s agresijom, bit će stotine tisuća ruskih vojnika koji će braniti ovu svetu zemlju zajedno sa stotinama tisuća Bjelorusa."
U gradu Grodnu, na granici s Poljskom i Litvom, postavljen je zajednički rusko-bjeloruski centar za vojnu obuku. Osim što je ruska vojska koristila Bjelorusiju kao vojni poligon za napad na Ukrajinu te za prijetnju Litvi i Poljskoj, povećan broj ruskih vojnika služi i za unutarnju kontrolu zemlje. Kako bi se Lukašenko mogao suprotstaviti ruskoj politici ako se na teritoriju Bjelorusije nalazi pet, deset ili trideset tisuća ruskih vojnika?
Rat u Ukrajini
Pred sam rat u Ukrajini ruske su se trupe nastavile koncentrirati na teritoriju Bjelorusije, najvećim dijelom duž 1000 km dugačke granice s Ukrajinom, koja je udaljena dva sata vožnje od Kijeva.
Lukašenko je nedavno pristao dopustiti Rusiji gotovo neograničeno korištenje četiri zračne baze, baze za rakete zemlja-zrak i 30-ak skladišta u Bjelorusiji. Prije kolovoza 2020. Bjelorusija je ograničila rusko korištenje tih lokacija za određene manevre. No to se promijenilo zahvaljujući padu Lukašenkovog legitimiteta i rastu potrebe za ruskom pomoći.
To je Moskvi dalo priliku da koristi ove objekte gotovo nesmetano. Prema procjenama NATO-a i ruskih stručnjaka, tu je bilo smješteno između 10.000 i 30.000 ruskih vojnika, što je post-sovjetski rekord. Uz vojnike, dovedeni su borbeni zrakoplovi i raketni sustavi.
Od početka ruske invazije na Ukrajinu Lukašenko se nadao brzoj pobjedi ruske vojske te je praktički pozivao vlasti u Kijevu na kapitulaciju. Ipak, bjeloruska vojska nije uvučena u sukob u Ukrajini iako je bilo pokušaja da se uvuče.
U početku invazije je pokušavao opravdati umiješanost i gomilanje vojske na granici s Ukrajinom navodnim planom ukrajinske vojske da napadne pozicije ruske vojske na bjeloruskom teritoriju. Pretpostavka je da se pokušalo isprovocirati ukrajinsku vojsku da prva izvede udar na bjeloruski teritorij, što bilo dalo opravdanje Lukašenku za priključivanje ruskoj invaziji.
Lukašenko se boji unutarnjih nemira
Lukašenko bi možda i poslao vojsku da se ne boji unutarnjih nemira, diverzija i pobuna u vojsci. Prema dostupnim istraživanjima, podrška tome da bjeloruska vojska sudjeluje u ratu s Ukrajinom je između 6 i 11%. Čak ni među Lukašenkovim pristašama i bjeloruskim građanima koji su proruski orijentirani nema dovoljne podrške za takav potez.
Također, vojska Bjelorusije ima oko 45.000 profesionalnih vojnika, a prema vojnim analitičarima, bjeloruske bi oružane snage vjerojatno mogle formirati pet do deset bataljuna (između pet i deset tisuća vojnika), što ne bi bitno promijenilo situaciju na bojištu. Bjeloruska vojska ima osrednju opremu i nema borbenog iskustva. Uzimajući u obzir velike gubitke koje su čak i elitne ruske snage pretrpjele na sjeveru Ukrajine, bjeloruske jedinice vjerojatno bi prošle još gore da su se pridružile početnoj fazi rata.
U tom kontekstu ne čudi da je Lukašenko brzo odbacio mogućnost sudjelovanja bjeloruske vojske u ratu: "Uvjeren sam kako se nećemo morati boriti protiv Ukrajine. Zapad nas neće moći uvući u ovaj sukob. Dovoljno smo pametni da ostanemo izvan toga, suprotno naporima Amerikanaca i njihovih partnera da nas umiješaju u sukob. Uvjeren sam da će ova ruska operacija uskoro završiti u miru", izjavio je.
Zaokret
Lukašenko se brzo vratio onome u čemu je najbolji, balansiranju između dvije strane. Pozvao je rusku i ukrajinsku stranu na pregovore te organizirao tri runde pregovora u Bjelorusiji.
Tada je, između ostalog, izjavio: "Mi ne napadamo Ukrajinu, ne bombardiramo Ukrajinu. Zalažemo se za pregovore. Voljeli bismo da pregovori završe baš u ovoj Zelenoj dvorani Palače neovisnosti, gdje su se 2015. vodili pregovori Normandijske četvorke i gdje su razrađeni sporazumi iz Minska o rješavanju sukoba u Ukrajini. To bi ovdje bilo simbolično jer i tad su upravo u Minsku potpisani sporazumi o Ukrajini. Zato se zalažemo za pregovore. Želimo da bude mir. Jer ako u Ukrajini nema mira, neće biti mira ni u Bjelorusiji. To je naš stav."
Lukašenko u svakom svom obraćanju ističe kako je uvijek protiv rata i da rat treba što prije završiti. No u tom novom balansiranju izgubio je kredit i nema više poziciju kao, recimo, 2015. godine, kada je sebe promovirao u glavnog mirovnog pregovarača u regiji. Minsk tako sada čini diplomatske pokušaje kako bi ponovno dobio neutralan položaj u regiji.
Zapadne sankcije jako pogađaju Bjelorusiju
Osim što Minsk želi "ispeglati" svoj imidž na Zapadu, želja je da se ukinu zapadne sankcije koje puno više pogađaju Bjelorusiju nego Rusiju. Tako je bjeloruski ministar vanjskih poslova Vladimir Makej početkom travnja pisao europskim kolegama da se ukinu sankcije Bjelorusiji.
Pismo nije naišlo na puno razumijevanja u Europi, a teško da će i naići u skoroj budućnosti. Previše je prepreka za EU da se omekša pozicija prema Bjelorusiji. EU i SAD nakon izbora u 2020. godini ne vide Lukašenka kao legitimnog predsjednika Bjelorusije, dajući potporu najjačoj oporbenoj čelnici Svjetlani Tihanovskoj, koja se nalazi u političkom egzilu u Litvi.
S druge strane, nikakva liberalizacija političkog života u Bjelorusiji za vlast u Minsku ne dolazi u obzir. Rusija također ne gleda blagonaklono na bilo kakav pokušaj okretanja Bjelorusije prema Europi. Na kraju krajeva, čak je i glavni pregovarački centar postao Istanbul, a ne Minsk.
Nadalje, dokle god su ruske trupe u Bjelorusiji, nemoguće je da Bjelorusija napravi ikakav ozbiljan zaokret u vanjskoj politici. Ovakav gubitak suvereniteta je ozbiljan udarac za Lukašenkovu politiku balansiranja.
Osim toga, Bjelorusija ne može puno ponuditi Europskoj uniji. Postaje sve manje relevantna kao tranzitna stanica preko koje ide ruski plin jer EU trenutno gleda kako smanjiti ovisnost o ruskim energentima. Europski potrošači su pronašli alternative za bjeloruske sirovine: gnojivo, drvo i naftne derivate.
Može li Lukašenko postići novi balans?
Ako Lukašenko zaista nastavi u tom balansiranju, ako se oslobodi ruskog stiska, trebat će dosta vremena da Zapad nađe sluha za njega. Opet, otvaranjem prema Zapadu mogao bi iziritirati Moskvu.
Dugoročno gledano, dosta toga ovisi i o tijeku, ali i završetku rata u Ukrajini. Ako Putin izađe oslabljen iz tog rata do te mjere da neće moći subvencionirati Minsk te dalje održavati vojnu moć, Bjelorusija bi mogla napraviti zaokret. Ipak, teško da bi u tom zaokretu bilo mjesta za Lukašenka.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala