Prema činu koji je Tomu Buzova odveo u smrt snimljen je film Nebojše Slijepčevića Čovjek koji nije mogao šutjeti. Ovaj film nedavno je osvojio Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film na Festivalu u Cannesu.
Priča o Buzovu dugo godina bila je nepoznanica
Priča o Buzovu Hrvatima je dugo godina bila nepoznanica, odnosno za nju su znali samo rijetki. Ispričao ju je kolumnist Boris Dežulović u jednom tekstu prije desetak godina, a tek sad, uz film Slijepčevića, postaje dio opće kulture u Hrvatskoj.
Buzov je bio putnik na vlaku 671, koji je iz Beograda kretao za Bar. Išao je posjetiti sina u Podgorici. Prema izjavama svjedoka, nakon polaska vlaka iz Beograda kondukter je u pratnji dvojice policajaca pregledao karte i svima ispisao imena na kartama, navodno zbog šverca. Pruga Beograd-Bar jedan kratak dio prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu, kod Štrpaca.
Dok se vlak približavao bosanskohercegovačkoj granici, policija i vojska počele su prolaziti hodnicima, odvajajući muslimane, dok su ostale tjerale u kupee. Nakon toga je vlak zaustavljen u Štrpcima, suprotno voznom redu, a iz njega je izvedena skupina otetih civila.
Pokušao spasiti muslimane, to ga je odvelo u smrt
Tomo Buzov pokušao je spasiti 18 muslimanskih suputnika od srpskih paravojnih postrojba, ali su vojnici iz četničkog odreda Osvetnici, pod komandom Milana Lukića, ubili i njega i tu skupinu Bošnjaka. Tijelo Tome Buzova nikad nije pronađeno. Bio je jedini od 500 putnika u tom vlaku koji se odlučio pobuniti.
Kad su ljudi u uniformama ušli, pitao ih je zašto to rade i čija su to oni vojska. Rekli su mu da bude miran, da se to njega ne tiče. Onda su rekli svim Bošnjacima iz hodnika da izađu, a Tomo Buzov je jednog momka Bošnjaka, koji je imao 17 godina, povukao za ruku, posjeo ga na svoje mjesto u kupeu, ustao i izašao umjesto njega. Oni koji su šutjeli u vlaku ostali su pošteđeni te su kasnije prepričali što se zaista dogodilo.
Buzov je rođen u Kaštel Novom 1930. godine, u predjelu Rudine. Bio je časnik JNA, koji je u Beogradu dočekao mirovinu. Ustvari, o njegovom životu prije ovog čina koji ga je odveo u smrt, i uz koji ga se sad u općem kultu junaštva proglašava herojem, iako već imamo hrpu heroja uz koje se ovakvi poput Buzova upravo i zaboravljaju, malo se zna.
Njegov sin: Ja znam da bi on uvijek tako reagirao
Jutarnji list je prije nekolikog godina objavio intervju s njegovim sinom Darkom. On je kazao kako su u slučaj bili upleteni država Srbija, MUP i radnici Željeznica Srbije. Rekao je i da je u Srbiji danas malo poznat čin njegovog oca.
"I za to ne mogu optuživati nikoga. Samo mislim da smo mogli puno prije saznati istinu. Kakva god bila, da zna čovjek na čemu je", kazao je.
"Doznao sam prije majke. Čekao sam ga, bio sam na odsluženju vojnog roka u Podgorici. Vlak je kasnio više od osam sati i tek sutradan me posjetio jedan čovjek, mislim da je bio novinar, Rastoder mu je prezime. On mi je ispričao što se dogodilo. Onda su i svi mediji objavili jučerašnju vijest", govori.
"Herojski ili ne, ja znam da bi on uvijek tako reagirao. Otac je bio strog prema meni jer je osjećao da dolaze loša vremena, ali bio je neizmjerno pravedan, korektan i čovjek od riječi.
U cijelom našem susjedstvu cijelog života nisam čuo da je itko rekao ružnu riječ o njemu. Bio je spreman pomoći znancu i neznancu. Iskreno, bilo je teško, a i danas je teško kada netko ode na takav način, ali sam njegov ponosan sin, mislim da je to najbitnije", kazao je Darko Buzov.
Obitelj bila protiv toga da Buzov dobije ulicu
Buzovu je podignuta spomen-ploča u Beogradu, na kući u kojoj je živio. Vlasti su htjele jednu ulicu u Beogradu nazvati po njemu, ali njegova supruga i sin su to odbili.
"Nisam za to, a nije mi bila ni majka. Mislim da se država kasno sjetila i da bi to bilo obično prikupljanje političkih bodova, čega se gnušam", kazao je Darko Buzov.
Sud u Bijelom Polju osudio je Nebojšu Ranisavljevića na 15 godina zatvora zbog sudjelovanja u ovom ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva. Milan Lukić nepravomoćno je osuđen na Općinskom sudu u Beogradu na 20 godina zatvora zbog otmice i ubojstva 16 civila u otmici u Sjeverinu.
Lukiću za Štrpce nikada nije suđeno
Iako je na temelju valjanih dokaza utvrđeno da je bio glavni akter i otmice i likvidacije pripadnika bošnjačke nacionalnosti, za otmicu u Štrpcima nikada mu nije suđeno.
On je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju osuđen na doživotni zatvor za zločine u Višegradu. Radi se o čovjeku koji je direktno odgovoran za ubojstvo 84 Višegrađana koji su se nalazili u autobusima na putu prema slobodnom teritoriju. Također je odgovoran za koncentracijski logor Uzamnica, a osuđen je i zbog otmice i ubojstva 16 Bošnjaka u selu Mioče, u općini Rudo.
Dokazano je i da je bio vođa dva masakra, u kojima je 120 žena, djece i staraca živo spaljeno u Pionirskoj ulici i naselju Bikavac u Višegradu u lipnju 1992. godine.