U Hrvatskoj se trenutno nalazi oko 20.000 ukrajinskih izbjeglica, a veliku većinu, oko 85 posto, čine žene s djecom. Smjestili su se diljem zemlje, tako trenutno velika zajednica Ukrajinaca živi u Korenici, mnogi su na otocima, a najviše ih je u Zagrebu, gdje su pronašli poslove te upisali škole ili fakultete. Mi smo pričali s Natalijom, Tetianom, Anom i Marijom, koje su nam podijelile svoje priče o dolasku u Hrvatsku i dojmove o Hrvatima.
Tetianu već znaju mnogi Zagrepčani, pogotovo oni koji su probali njezine delicije jer je ovdje otvorila catering i mali restoran. "Došla sam prošle godine u ožujku iz Irpina u Zagreb sa sinom. U Irpinu je već bila Rusija, bio je rat i teško nam je bilo putovati", kaže i dodaje da su putovali tri dana autom. Kroz suze nam priča kako su prije toga osam dana proveli pod bombardiranjem, a zatim su brzo sjeli u auto i otišli.
"Došli smo ovdje jer sin igra nogomet"
"Tamo imam dvije kuće. Jedna je već bila zahvaćena ratom 2014. godine u Luhansku i okupirana je od strane Rusije. Druga kuća je u Donjeckoj oblasti, no u ožujku prošle godine je okupirana, tako da je više nemam", priča nam Tatiana te kaže da se u Ukrajini više nema čemu vratiti.
U Ukrajini joj je ostala kćer koja brine o bolesnoj baki u Luhanskoj oblasti. S njima se čuje malo, ali noću, jer tada jedino ima signala, i to preko poruka jer im u Luhansku, kako kaže, mobiteli ne zvone. "Teško im je, ali baka je bolesna i ne može putovati", kaže.
Došli su u Hrvatsku, sin igra nogomet za Hašk. Ovdje je otvorila catering i bistro Ukrajinska hrana. "Otvorila sam u travnju prošle godine, no za sve papire mi je trebalo godinu dana. No, mnogi su mi ljudi pomogli. Hrvatima je naša hrana ukusna", kaže kroz smijeh i dodaje da joj se u Hrvatskoj najviše sviđaju dobri ljudi. "Hrvatski me uči susjeda i prijatelji Hrvati. Svi me uče, čak i klijenti", kaže Tetiana.
"Nisam znala hoću li ikad vidjeti supruga"
Težak je put prešla i Ana iz Kijeva, koja je u Hrvatsku došla par dana nakon početka rata. "Mi smo bili jedna od onih obitelji koja nije očekivala rat, nismo bili pripremljeni. S obzirom na to da moja obitelj ljetuje u Hrvatskoj posljednjih 10 godina, za nas nije bilo dileme, odmah smo krenuli prema Hrvatskoj. Spakirala sam mog sina, psa, sestru, nećaka i njihovog psa", priča nam Ana.
Put do Zagreba trajao je četiri dana. Njezin ih je suprug ostavio na granici s Mađarskom i vratio se u Kijev. "Nismo znali hoćemo li ga ikad više vidjeti. On radi u IT kompaniji i važno je da nastavi raditi i da svi održavaju ekonomiju", rekla je.
Prvi ga je put vidjela nakon 7 mjeseci, a našli su se na ukrajinskoj granici. "Živimo blizu Buče, tako da je naše susjedstvo bilo jako oštećeno. Naša kuća i dalje stoji, no škola mog sina se nije ponovo otvorila", kaže.
"Ovdje smo kao kod kuće"
Ana je u Ukrajini radila u javnom zdravstvu, a bila je zadužena za borbu protiv HIV-a. Tim se poslom bavila 27 godina, a i dalje radi dio posla iz Hrvatske. "Sretna sam što imam poslodavca koji me podržao u tome", kaže.
Kada je stigla u Hrvatsku, trebala je zdravstveno osiguranje, a pokušavajući doći do njega slučajno se povezala s udrugom Svoja, za koju sada volontira. "Bilo mi je teško snaći se u hrvatskom sustavu. Jedna mi je žena iz udruge pomogla dobiti zdravstveno osiguranje i prenijela informacije o udruzi Svoja. Ganula me njihova misija, poruka i činjenica da je udruga organizirana od Ukrajinki za Ukrajinke", kaže.
"Osjećali smo se kao kod kuće čim smo stigli u Hrvatsku. Pola mog srca pripada Hrvatskoj. Sviđa mi se teorija da su Hrvati ovamo stigli iz Ukrajine i da pripadamo istom slavenskom plemenu, osjećam povezanost na genetskoj razini. Bit ćemo vječno zahvalni za suosjećanju i potpori", zaključuje Ana.
"Prvu noć sam spavala vani"
Pričali smo i s Natalijom koja je u Hrvatsku došla iz Poltave prije godinu dana, a trenutno radi u Pan Peku, u čemu joj je pomogla udruga Svoja. Do Splita je putovala tri dana, a kada je stigla, spavala je vani na cesti.
"U 10 sati su se zatvorile autobusna i željeznička postaja. Bila sam u šoku. Kod nas je sve otvoreno cijelu noć. Možeš spavati, čekati autobus, vlak, a ovdje su nas otjerali. Bilo je hladno", priča.
Na otoku Lopudu je odradila sezonu kao sobarica i tamo je u hotelu u kojem je bila zaposlena upoznala i svog sadašnjeg supruga, koji je također bio zaposlenik. "Kada smo došli u Zagreb, udruga Svoja pomogla mi je da pronađem posao i sada ovdje zajedno živimo", priča.
U Pan Peku radi u proizvodnji, u odjelu tankog tijesta, a s kolegicama se slaže odlično. "Mali je problem bio jezik, pogotovo prvih dana, no kasnije je sve bilo dobro", kaže.
U Ukrajini je ostavila dvije sestre i kuću. "No, zbog rata je jako teško i ne znamo što će biti dalje. Ne znam što će biti s kućom, ne planiramo ništa, bojimo se", kaže i dodaje da se tamo više ne planira vratiti.
"Htjela sam upisati fakultet u Ukrajini"
U Hrvatsku je od rata pobjegla i Marija, tada srednjoškolka, a sada studentica na sveučilištu RIT u Zagrebu. U Zagreb je stigla u ožujku prošle godine, kako kaže, potpuno slučajno. "Put nam je bio naporan, i fizički i mentalno. Prošli smo granicu s Mađarskom i nismo znali gdje ćemo ići. Tamo je bio kamp s ukrajinskim izbjeglicama. Tamo je bio jedan par koji je vozio za Zagreb i pitali su nas želimo li poći s njim", prisjeća se Marija.
Njezini baka i djed, otac i ujak ostali su u Ukrajini, a Marija ih nije vidjela otkada je otišla iz Ukrajine. Iz Hrvatske je putem interneta završila posljednji razred srednje škole, a nadala se da će se do početka fakulteta vratiti u Ukrajinu.
"Želim se vratiti"
"Završne sam ispite položila ovdje, u to je vrijeme u Zagrebu bilo mnogo ukrajinskih studenata. No, tada sam shvatila da još nije vrijeme da se vratim. Pohađala sam poslovni kamp i tamo sam upoznala prijateljicu koja mi je pomogla da ovdje upišem RIT", priča Marija.
Iako će fakultet završiti ovdje do kraja, nakon toga bi se htjela vratiti u Ukrajinu i raditi tamo. A Hrvati su joj se jako svidjeli. "Više se smiju. U Kijevu mnogo ljudi putuje podzemnom željeznicom, možda su umorni, ali jako su mrzovoljni. Ovdje je sve sporije, ali u dobrom smislu, opuštenije je", smatra Marija.