Foto: Pixsell/Hrvoje Jelavic/Index/Facebook/Željko B.
NA DANAŠNJI prije 26 godina Hrvatski sabor donio je jednoglasnu i konačnu odluku o raskidu svih državnopravnih odnosa između Republike Hrvatske i ostalih republika i pokrajina Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
To je značilo da Hrvatska raskida sve odnose s tadašnjom državom. Također, zakoni koji su tada vrijedili u SFRJ-u prestali su vrijediti za Hrvatsku.
Međutim, dan koji se danas obilježava kao Dan neovisnosti u najmanju ruku je dvojben jer je Hrvatska do svoje pravne samostalnosti došla 25. lipnja 1991. godine kada je tadašnji Državni sabor donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Hrvatske čime je i pravno Hrvatska postala nezavisna država. Nešto kasnije, 8. listopada, dovršena je posljednja faza razdruživanja Hrvatske i Jugoslavije.
Zbrka oko Dana neovisnosti i Dana državnosti
Dan neovisnosti kao nacionalni blagdan obilježava se od 2001. godine, a uveden je na inicijativu Ive Škrabala, poznatog hrvatskog filmskog kritičara, scenarista, kasnije i saborskog zastupnika.
Cijelu zbrku oko Dana neovisnosti, kasnije i Dana državnosti, unijela je SDP-ova vlada na čelu s Ivicom Račanom koja je promijenila datum obilježavanja Dana državnosti. On se, naime, do tada obilježavao 30. svibnja, a nakon uvođenja Dana neovisnosti koji je fiksiran na 8. listopada, Dan državnosti obilježava se 25. lipnja, na dan kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom.
Raketiranje Banskih dvora i zgrade Državnog sabora
Dan prije nego je Hrvatski sabor donio odluku o raskidu svih državnopravnih odnosa između Republike Hrvatske i ostalih republika i pokrajina SFRJ, u Zagrebu su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, a pogođena je i zgrada Državnog sabora.
Sirene civilne zaštite oglasile su se u Zagrebu oko 15 sati, a eksplozija je prvo odjeknula u Banskim dvorima. Točnije, borbeni avioni MiG-29 JNA raketirali su Banske dvore u kojima je tada bilo smješteno hrvatsko vodstvo na čelu s Franjom Tuđmanom. Za vrijeme raketiranja, Tuđman je u zgradi Banskih dvora pregovarao je s tadašnjim formalnim predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem i predsjednikom Saveznoga izvršnog vijeća Antom Markovićem, de facto jugoslavenskim premijerom. Pukom slučajnošću spomenuti trojac nalazio se u drugom dijelu zgrade te su tako izbjegli gotovo sigurnu smrt.
U samom raketiranju nekoliko je ljudi ozlijeđeno, a jedna osoba je poginula.
Saborska sjednica održana je u strogoj tajnosti
Sjednica na kojoj je jednoglasno donesena odluka o raskidu svih državnopravnih odnosa između Republike Hrvatske i ostalih republika i pokrajina SFRJ nije održana o prostorijama Državnog sabora iz sigurnosnih razloga, pa se povijesna sjednica održala na tajnoj lokaciji.
Kasnije se doznalo kako se sjednica održala u zgradi Ine, a na njoj je prvi predsjednik sabora u Republici Hrvatskoj, Žarko Domljan, rekao da je Hrvatska poslije tromjesečnog moratorija dugo čekala i mnogo propatila te da je sloboda pitanje njezina opstanka.
Odluku kojom je sabor proglasio okončanje postupka razdruživanja sa SFRJ pročitao je Vladimir Šeks, naglasivši nedvosmisleno kako "Jugoslavija kao zajednica država više ne postoji".
"Republika Hrvatska, od dana 8. listopada 1991. godine, raskida državnopravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ", kazao je tada Šeks. Evo što je tadašnja "odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ" sadržavala:
- Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ.
- Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država, jamčeći i osiguravajući temeljna prava čovjeka i nacionalnih manjina.
Iz posebnog zaključka valja za izdvojiti i zaključak prema kojemu je i službeni stav Republike Hrvatske kako je na Hrvatsku izvršena oružana agresija od strane Republike Srbije i JNA.
"Na Republiku Hrvatsku izvršena je oružana agresija od strane Republike Srbije i tzv. JNA. Republika Hrvatska prisiljena je braniti se svim raspoloživim sredstvima. Tzv. JNA se proglašava agresorskom, okupatorskom vojskom i mora bez odgode napustiti hrvatski teritorij, koji je privremeno zaposjela. Pozvane su i sve države, posebno članice Europske zajednice i Ujedinjenih naroda, na uspostavu diplomatskih odnosa s Republikom Hrvatskom", stoji u zaključku kojega je pročitao Šeks.
Na istoj sjednici sabora izglasano je i 15 zakona potrebnih za oživotvorenje samostalne i suverene Republike Hrvatske.
Vesna Škare Ožbolt: Raketiranje Banskih dvora je bio ogroman šok
Za vrijeme proglašenja Dana neovisnosti, ali i ranije, Vesna Škare Ožbolt radila je u Uredu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, konkretnije, obnašala je dužnost savjetnice za odnose s javnošću.
U razgovoru za Index, Škare Ožbolt prisjetila se gdje je bila i što je radila tog povijesnog 8. listopada 1991. godine
"Ja sam u to vrijeme bila savjetnica za odnose s javnošću predsjednika Franje Tuđmana i bio je to dan nakon raketiranja Banskih dvora. Taj dan sam, po prirodi svog posla, najviše bila u komunikaciji s medijima. Sjećam se da sam bila u razrušenim Banskim dvorima u podrumu i primala novinare koji su tražili brojne informacije. Strpljivo sam odgovarala na sva pitanja o tome što se dogodilo i gdje se predsjednik nalazi, što ćemo poduzeti i ostalo. Samo raketiranje Banskih dvora bio je ogroman šok za sve. Posebno jer su se u tom trenutku tri Hrvata našla na jednom mjestu pa ih je bilo zgodno jednom raketom likvidirati. Mesić, predsjednik Predsjedništva Jugoslavije, Ante Marković, predsjednik savezne Vlade i Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske. Predsjednik Tuđman je nakon raketiranja, dakle 8. listopada 1991., bio u tajnom skloništu iz kojeg je koordinirao sve aktivnosti vezane za održavanje sjednice sabora."
Kazala je i kako nisu svi u Europi bili zadovoljni činjenicom da se Jugoslavija raspala, dok Hrvatska u isto vrijeme lobira da je priznaju najveće europske zemlje.
"Dva ili tri dana prije toga predsjednik je imao sastanke s predsjednikom sabora i državnim vodstvom i održavali su se sastanci sa slovenskim vodstvom i koordinirale aktivnosti vezane za proglašenje neovisnosti. Dakle, za namjeru proglašenja znala sam sigurno četiri do pet mjeseci, pa čak i prije, jer je to bila namjera hrvatskog državnog vodstva od provedbe odluke o referendumu o neovisnosti. Danu 8. listopada 1991. godine prethode važni događaji. Dana 25. lipnja 1991. godine proglašena je neovisnost Hrvatske i Slovenije. Time je formalno-pravno prestala postojati Jugoslavija. Krenulo se u lobiranje po Europi pa je tako predsjednik Tuđman posjetio Bon i Pariz i zatražio od Helmuta Kohla i Mitterranda da Njemačka i Francuska priznaju Hrvatsku. No nije sve išlo glatko, pa je bilo i onih kojima nije bilo drago vidjeti raspad Jugoslavije. Na inicijativu Europske komisije, na Brijunima je 7. srpnja 1991. godine donesena odluka o tromjesečnom moratoriju svih aktivnosti vezanih za razdruživanje kako bi se do toga pokušalo doći mirnim putem. Na Brijune je došao Milan Kučan, sjećam se da je Milošević odbio doći pa je umjesto njega došao Borislav Jović, bio je tu Ante Marković, Budimir Lončar, Stane Brovet, Hans van den Brook, Jacques Poos i drugi tada bitni likovi toga doba. Tromjesečni moratorij nije zaustavio agresiju JNA. Dan prije isteka tromjesečnog moratorija raketirani su Banski dvori i pokušalo se ubiti predsjednika Tuđmana. Kako mirno razdruživanje nije uspjelo, sabor je 8. listopada 1991. donio odluku o raskidu svih državnopravnih sveza Republike Hrvatske sa SFRJ i s ostalim jugoslavenskim republikama i pokrajinama polazeći upravo od Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaracije o uspostavi samostalne i suverene Republike Hrvatske, koju je Sabor Republike Hrvatske donio 25. lipnja 1991. godine."
Prisjetila se Škare Ožbolt i što je na dan proglašenja radio predsjednik Tuđman.
"Taj dan bila je prava gužva. Predsjednik je bio u neprestanoj komunikaciji sa Žarkom Domljanom, Vladimirom Šeksom i mnogim drugima. Osobno sam imala živu muku s medijima koje je zanimalo gdje je predsjednik, gdje se sada nalazi njegov ured nakon što su Banski dvori bili raketirani. Pažnja medija i javnosti bila je na tim temama, tako da se sjednica sabora u Ini odvijala mimo svake pažnje."
"Hrvatska danas nije zemlja kakvu smo zamišljali devedesetih"
Hrvatska, kaže Škare Ožbolt, još uvijek nije zemlja kakvom je zamišljala devedesetih.
"Davnih devedesetih sam bila prilično mlada, u politiku sam ušla sasvim slučajno, postala savjetnica za odnose s javnošću i bilo mi je to jedinstveno iskustvo biti baš u to povijesno vrijeme u najvišoj politici uz predsjednika Tuđmana. Imala sam svoju viziju kakva bi Hrvatska trebala biti. Taj rad u visokoj politici omogućio mi je da razvijem tezu kako se zemlje u ratno vrijeme dijele na pobjednice i gubitnice, a u mirnodopsko na uspješne i neuspješne. Mi smo u ratu pobijedili, ali još uvijek nismo ušli u skupinu uspješnih i to je ono što bi htjela, da Hrvatska bude uspješna zemlja. Moj način dolaska do uspješne Hrvatske razlikuje se od onoga što se događalo. Ako polazim od sebe u svom političkom radu, dala sam sve od sebe da na poslovima koje sam radila bude rezultata."
Škare Ožbolt ponudila je i svoje viđenje rastućeg problema odlaska mladih ljudi iz Hrvatske.
"Posljedice sadašnjeg odlaska tek će se osjetiti u budućim vremenima. Tužna sam zbog toga i istovremeno ljuta. Prvo je bio rat, pa nam je dio mladih ljudi izginuo, a sada iz ekonomskih razloga odlaze mladi koji bi trebali nositi razvoj ove zemlje." A "di su pare" ne zna nitko, pa ni naša sugovornica koja navodi kako je model pretvorbe i privatizacije bio - pogrešan ."Na tom pitanju neki u ovoj zemlji su dobivali izbore, a kada su došli na vlast odgovori se više nisu tražili. Mnogi u ovoj zemlji potežu pitanje nestalih novaca iz pretvorbe i privatizacije , ali nitko ih u stvarnosti ne traži. Model pretvorbe i privatizacije bio je strateški promašaj u ovoj zemlji. Iz te greške ni dan danas ne vuku se pouke", kazala je za kraj razgovora Vesna Škare Ožbolt.
Davorko Vidović: Formalne stvari nama na fronti bile su nebitne, mi smo znali s kim ratujemo
SDP-ovac Davorko Vidović devedesete je proveo na ratištu. Ovaj rođeni Siščanin bio je dragovoljac Domovinskog rata, a u razgovoru za Index prisjetio se tih burnih dana kada se formalno-pravno proglašavala suverena država Hrvatska.
"To je već bilo vrijeme žestokih napada na Sisak, mi smo već bili potpuno zaposjeli sve položaje u okolici grada i stabilizirali obranu nakon 16. rujna i napada na Petrinju. Dakle, nakon našeg neuspjelog proboja u Kostajnicu, to je već bilo stabilizirano, rat je bio u punome jeku. E sad, samoga toga dana, mi naravno nismo znali, odnosno nismo imali informaciju da će se sjednica održati, ali je sve upućivalo na tako nešto. Nakon raketiranja Banskih dvora znalo se, a i postoji onaj rok od tri mjeseca odgode, da će se to dogoditi u narednih nekoliko dana. U svakom slučaju, te neke formalno-pravne stvari su nama bile potpuno nebitne. Mi smo znali s kim ratujemo, na kojoj smo strani, a je li to formalizirano ili nije, kao Dan neovisnosti, to nama nije bilo od presudne važnosti. Da li je to osmoga ili ne, nama nije bilo bitno jer znamo da je Hrvatski sabor 25. lipnja prekinuo sve veze sa SFRJ i proglasio samostalnost. Za nas je to bila konačna potvrda volje građana ove zemlje da oni žele imati samostalnu državu i zato sam se ja kao dragovoljac javio u rat. Za mene više tu nije nikakve dvojbe je li to bila ili je to sad još uvijek Jugoslavija."
Na dan proglašenja, kaže Vidović, bilo je veliko slavlje u Sisku i okolici, a organizirana je i posebna emisija Radio Siska za one koji su slušali spomenuti radio u podrumima i skloništima.
"Onoga trenutka kad je to bilo obznanjeno, naravno da je izbilo veliko oduševljenje u samoj brigadi. Ja sam obilazio malo te postrojbe naše, a sutradan, 9. listopada, organizirali smo, sad se prisjećam, povodom tog događaja, male proslave u svakoj manjoj postrojbi, u četama, vodovima i tako dalje. To su bile prave proslave, pekli su se odojci. Dakle, propisno smo obilježili tu odluku, svakako. Još se nečega sjećam, a to je da sam organizirao, možda čak tog dana, dolazak Ljube Bobana i akademika Ivana Supeka, pa su oni govorili o hrvatskim povijesnim granicama, a mi smo u to vrijeme, da se ne zaboravi, izvlačili i dio ljudi s fronta. Ukratko, tih dana su njih dvoje bili s nama pa smo organizirali malo i educiranja o tim nekakvim temama i sadržajima. Također se sjećam da smo, kako smo imali dobru konekciju s Radio Siskom koji je organizirao program za podrume koji se slušao najviše u skloništima, organizirali nekakvu emisiju o aktualnim temama."
"Naš BDP je u tih 26 godina kumulativno na - nuli"
Danas, 26 godina kasnije, Vidović smatra da Hrvatska nije uspjela. I to u nizu stvari.
"S obzirom na posao koji ja sad radim u Hrvatskog gospodarskoj komori, meni je potpuno, u brojkama, dokazano da je Hrvatska zemlja koja nažalost nije uspjela u čitavom nizu važnih aspekata. Prvo, bruto društveni proizvod Hrvatske je kumulativno gledajući na nuli tih 26 godina. Mi nismo bili u stanju proizvoditi više vrijednosti nego što se proizvodilo prije tih 26 godina. Drugo, nažalost, nismo zemlja niti s onom razinom socijalnih prava koja su bila priželjkivana i o kojima se maštalo. Dobili smo jedan kapitalizam koji nema veze, ili ima vrlo malo veze, s onim što su nama bile nekakve uređene zemlje, nordijske, Danska, Švedska, Austrija i ostale. Taj rodijački kriminal, lopovština, korupcija, to su teške rane ovoga društva koje još uvijek egzistiraju."
Unatoč svemu, Vidović misli kako Hrvatska ima svijetlu budućnost ako se neke stvari, naravno, što prije isprave.
"Ja mislim da Hrvatska ima svijetlu budućnost, ali moraju se promijeniti te upravljačke strukture koje su zapravo najodgovornije za sve što se događalo. Također sam mišljenja da mi moramo dobiti prije svega jednu puno odgovorniju političku garnituru koja će moći nadići neke svoje uske parcijalne pa čak i ideološke interese i potpuno se fokusirati na građane i na njihovu dobrobit", kaže Vidović.
O masovnom egzodusu ljudi iz Hrvatske Vidović je također ponudio svoje mišljenje. Napomenuo je i kako se treba maknuti od, kako je kazao, "državotvorne fascinacije i fascinacije državom".
"Maknimo se od fascinacije državom"
"Pa dobro, ni to ne mora biti tako tragično s obzirom na to da su to prošle i druge tranzicijske zemlje kada su ušle u Europsku uniju. Neke su ostale i bez puno većeg postotka stanovništva, recimo ove baltičke države. Poljska je ostala bez 2,3 milijuna ljudi koji su otišli, međutim, taj proces povratka se već osjeća. U Češku i Poljsku se sad vraća sve više ljudi. Teško je zaustaviti taj tip migracija i bilo je to na neki način za nas koji se time bavimo očekivano. Problem je što je Hrvatska neprivlačna da u nju netko dođe, a to da ljudi hodaju, migriraju, idu, i tako dalje, to je činjenica. Neprivlačna je da netko dođe pa i da ostane u njoj. I to je doista velika opasnost za normalno funkcioniranje države i društva. Mi imamo jednu od najnižih stopa, ne jednu od, mi imamo najnižu stopu aktivnosti i zaposlenosti stanovništva u Europi. Dakle, premalo ljudi radi i građani prekasno ulaze u svijet rada, a prerano iz njega izlaze. Imamo veliki, ali stvarno veliki neiskorišteni ljudski potencijal i to, koliko god je strašan problem, to je zapravo i najveći razlog za optimizam", rekao nam je Vidović.
"Uzet ću za primjer sebe. Evo, ja sam čovjek od 60 godina, a od mojih vršnjaka koji bi još pet godina trebali raditi, tek svaki četvrti je zaposlen, svaki peti zapravo. Dakle, to je luksuz koji si malo tko može dozvoliti. Mi smo, recimo, zemlja koja ima 514 tisuća osoba s invaliditetom, a svega 17 tisuća ljudi s invaliditetom radi. Njih čak 350 tisuća je u nekakvoj radnoj dobi, radnom kontingentu. To su ljudi koji imaju veliku preostalu radnu sposobnost, to nisu samo ljudi kako ih mi zamišljamo, kvadriplegičari. Dakle, mi imamo te skrivene potencijale koji se kriju u ljudima i ako se nađu sposobne vlade koje će aktivirati taj ljudski potencijal, ako se okrenemo stvarno onome o čemu se sve više govori, o izgradnji društva, ova zemlja ima perspektivu. Dakle, maknimo se od te jedne državotvorne fascinacije, fascinacije državom i počnimo graditi društvo, i tek onda ćemo imati puno bolje izglede da realiziramo nemale potencijale ljudi, ali i da iskoristimo i resurse koje imamo", za kraj će Vidović.
Šime Lučin: "Mogli smo napraviti puno više"
Za vrijeme proglašenja neovisnosti Hrvatske Šime Lučin obnašao je dužnost predsjednika SDP-a u Trogiru. Napominje kako se takva odluka i izglasavanje u saboru očekivala.
"Tih dana, ako ćemo već i konkretno 8. listopada 1991., bio sam predsjednik SDP-a u Trogiru. Taj dan sam proveo u Trogiru i tamo smo manje - više svi očekivali da će se nešto takvo i desiti. Znam da je bila nekakva zebnja i strah hoće li se taj dan dogoditi nekakva odmazda od strane agresora, hoće li biti nekakve eskalacije, rata ili ne znam čega. Dan prije proglašenja Dana neovisnosti, u Trogiru, u kino Sali skupile su se sve stranke, od lijeva do desna. Na tom skupu smo svi zajedno osudili velikosrpske namjere, kao što smo i javno prozvali Miloševića i ono što je već bilo jasno da će se desiti. Taj i ti dani su bili, ono što se kaže, dani ponosa i slave. Sjećam se da je bilo malo očekivanja, odnosno straha od toga hoće li će se nešto dogoditi upravo oko toga dana. Znamo što se desilo i kako se desilo, ali upravo se očekivalo da će to biti kao posljedica proglašenja neovisnosti", govori nam Lučin.
SDP-ovac napominje kako je malo tko sanjao ovakvu Hrvatsku kakvu danas imamo.
"Mislim da treba biti realan i kazati da je malo tko sanjao ovakvu Hrvatsku, mislim da se u proteklih 26 godina moglo napraviti kudikamo više. Znam da je bio rat i da je na Hrvatsku izvršena agresija, ali mislim da je i pored toga Hrvatska svoju tranziciju preskupo platila. Mislim da, zapravo, dobar dio ljudi koji su se u datom vremenu našli na nekim pozicijama i položajima, nisu razumjeli ni što je to država, ni što je to politika", rekao nam je Lučin.
A o sve većem odlasku radno sposobnih ljudi iz Hrvatske, Lučin ima svoju tezu. On tvrdi da Hrvatsku ljudi napuštaju radi "rodijačkih" i ostalih veza.
"Tu treba biti objektivan. Dio ljudi, s obzirom da smo članica Europske unije, odlazi za boljim životom. Ali treba reći da dio odlazi i jer mora, jer u Hrvatskoj ne može naći posao. To je ono što sam rekao, da su oni koji su tada došli na vlast krivo shvatili što je država i politika, shvatili su da je to njihova prćija, pa se to tako i vodilo. Nešto tipa, "imam svoje ljude, prijatelje, rođake", ali nažalost, vidimo ostatke toga i danas", kazao je za kraj razgovora Šime Lučin.