UDALJEN je 10 minuta hoda od najbližeg ukrajinskog sela u istočnom Donbasu, a jedini trag onoga što se nalazi iza ugla su duboki tragovi kroz travu. Minutu hoda dalje, u šumovitoj dolini nalazi se skupina tenkova, ugnijezdila se skrivena među drvećem. Uz njih su njihove posade, čekaju i pripremaju se za ukrajinsku protuofenzivu o kojoj se priča.
Najmlađi je Danil, koji je posebno željan razgovora. Ima 21 godinu, već je poručnik. Nedavno je diplomirao na vojnoj akademiji u Lvivu, sudjelovao je u obrani Kijeva, čuvajući prilaznu cestu s bacačem raketa, da bi potom završio studij. Potom je prije mjesec dana pristupio elitnoj 214. bojni Opfora. Oklopna jedinica djeluje već mjesecima u obrani grada Bahmuta, ali Danil kao mlađi zapovjednik tenka još nije iskusio žestoku borbu.
"Borimo se za svoju budućnost i za one koji su već dali svoje živote", kaže Danil pokušavajući iskazati samopouzdanje. Ali, za razliku od starijih vojnika, koji čine većinu postrojbe, Danil izgleda nervozno. Priznaje da je bio prestravljen kada je morao braniti Kijev, pušeći po desetak cigareta u četiri sata. Iako je odlučan odraditi svoju zadaću, zna da ga tek čeka prvi pravi vojnički ispit: "Kad sam krenuo u školu, nisam mislio da ću biti u pravom ratu."
Ukrajinski Dan D
Dok proljeće smjenjuje ukrajinsku zimu, priča se okreće potencijalnoj protuofenzivi Kijeva, o kojoj bi mogao ovisiti ishod rata. Ruski 10-mjesečni napori da se zauzme Bahmut, mali industrijski grad u Donbasu bez veće strateške vrijednosti, nisu bili uspješni. U međuvremenu je prošli tjedan 31 tenk Leopard 2 iz Njemačke, Švedske i Portugala stigao u Ukrajinu, kao i 14 Challengera 2 iz Velike Britanije. Ukrajinski dan D očekuje se za nekoliko tjedana.
Ipak, ovdje među drveću, na tajnu lokaciju nekoliko kilometara od Bahmuta, hvaljeno zapadnjačko oružje još nije stiglo. Većina ukrajinske vojske morat će se snaći bez toga. Alim (58) je kapetan koji zapovijeda tenkovskom jedinicom, sastavljenom od sovjetskih tenkova T-64B , izvorno, kako on naglašava, proizvedenih u Harkivu, drugom najvećem gradu u Ukrajini. Ovi tenkovi dizajnirani su 60-ih godina, iako ovi konkretni nisu baš tako stari. "Neki su stari 38 godina", kaže Alim, što znači da su tenkovi stariji od mnogih vojnika koji ih voze.
Nitko u tenkovskoj skupini ne zna kamo će dalje ni kada bi mogla krenuti protuofenziva, iako su tenkovi upravo napunjeni streljivom. Ukrajina ima otprilike upola manji broj tenkova nego Rusija - prema jednoj procjeni 953 prema 1800 - i zapovjednik vjeruje da će ključna razlika koju će zapadni tenkovi donijeti biti u njihovoj brojnosti. "Nemamo dovoljno svojih tenkova", kaže Alim. Smatra se da napadač treba imati triput više resursa na bojnom polju kako bi bio siguran u vojni uspjeh.
Posvuda se vide pripreme za bitku
Pripreme za predstojeću bitku vidljive su posvuda. Na drugoj tajnoj lokaciji vojnike iz 24. brigade na prvoj liniji obučava Magnus, bivši poručnik švedske vojske s 12-godišnjim vojnim iskustvom. "Ovi vojnici uglavnom imaju obrambeno borbeno iskustvo u rovovima. Jurišna borba potpuno je drugačija igra", kaže instruktor uz zvuke pucnjave u pozadini.
Jedinice iz 24. brigade su među onima koje tvrdoglavo drže Bahmut, u njihovom slučaju od studenog, izdržavajući neke od najintenzivnijih borbi u Europi od Drugog svjetskog rata. "Svi, a ne samo 24. brigada, gube puno momaka u Bahmutu", kaže vojnik iz brigade, iako odbija iznositi bilo kakve brojke o gubicima. Pokazalo se da su vježbe rijetko slobodno vrijeme za vojnike, nekoliko dana u pozadini prije nego što budu povučeni natrag na bojišnicu.
Ruske snage počele su napadati Bahmut u svibnju prošle godine. Ovo je sektor fronta kojim upravlja privatna skupina Wagner, koja je intenzivno koristila zatvorenike u ljudskim napadačkim valovima. Ali osvajači su počeli ozbiljno napredovati tek u siječnju i veljači, kada su Wagneru pomogli elitni ruski VDV padobranci. Sada Rusi prijete prekidom opskrbnih putova sa sjevera i juga.
Grad je razoren
Snimke dronom pokazuju da je Bahmut, koji je prije rata imao 70.000 stanovnika, sasvim razoren, iako neobično mnogo blokova višekatnica još uvijek stoji. Ruski gubici, ubijeni i ranjeni, posebno su užasni - zapadni obavještajci procjenjuju ih između 20.000 i 30.000. Ukrajina je pretrpjela manje gubitke, a NATO procjenjuje da gubi jednog vojnika na svakih pet ruskih. No, njezini gubici uključuju najiskusnije vojnike.
Ukrajinski veterani svjedoče o stalnim valovima ruskih napada. Nekoliko dana ranije, u tišini kafića u središtu Kijeva, 31-godišnji stožerni narednik Oleksij i minobacački topnik koji je prije rata radio kao računalni programer smireno objašnjava kako je njegova jedinica ubila stotine ljudi te da je normalno pronaći tijela neprijatelja bez oružja i zaštitne opreme.
"To je poput Vijetnama. Ima metaka, jačeg topništva, avijacije, helikoptera", kaže Oleksij, koji je prvi put raspoređen u Bahmut s 93. brigadom u kolovozu. Operater drona iz daljine uočava napadače, a minobacačke posade ih gađaju s 3.5 km daljine. Na najprometniji dan iz minobacača je pucao 417 puta, u borbi koja je trajala 20 i pol sati.
Ima nešto jezivo u načinu na koji Oleksij smireno opisuje borbe, opravdavajući svoje djelovanje nakon što je saznao za masovne grobnice Ukrajinaca koje su ubili ruski okupatori u Buči, sjeverno od Kijeva, na početku rata. "Ne gledam na Ruse kao na ljude", kaže bez ikakvih emocija, dodajući: "Trebam ih uništiti da bih oslobodio svoj narod." Takvi komentari odražavaju brutalnu nužnost bitke u Bahmutu i inherentno dehumanizirajuću prirodu samog rata.
"Moramo zadržati svoju zemlju"
Kako se ruski napadi nastavljaju, u nekim krugovima postoji zabrinutost da bi tvrdoglavo inzistiranje predsjednika Volodimira Zelenskog na borbi u gradu moglo otupjeti ofenzivni potencijal njegove vojske. Ljudmila Bujmister, zastupnica koja je prije bila parlamentarna zastupnica stranke Zelenskog, a od početka rata je zapovjednica specijalnih snaga, pozvala je na taktičko povlačenje sredinom ožujka kako bi se sačuvali životi Ukrajinaca i ustvrdila da izgubljena bitka ne znači izgubljen rat.
Ipak, vojnici to ne vide tako. Prevladavajući stav opisuje zapovjednik tenka Alim: "Moramo zadržati svoju zemlju", što znači da je potrebno negdje pružiti otpor. "Meni je to važno, čak i ako tamo umrem", dodaje Oleksij. "Vi ste iz Londona. Zar se ne biste borili za grad u Škotskoj?" pita Oleksij. Postoji strah unatoč hrabrosti, ali također nema značajnog gubitka ukrajinske vojne kohezije.
Nedavni razvoj događaja to potvrđuje. U ožujku je rusko napredovanje u Bahmutu usporeno, a središte grada zasad ostaje u ukrajinskim rukama. George Barros, vojni analitičar u Institutu za proučavanje rata, vjeruje da postoje razlozi za vjerovanje da Ukrajina može uzvratiti udarac jer nije iscrpila sve svoje ključne snage: "Nisam vidio nikakve naznake da je Ukrajina rasporedila svoje rezerve u Bahmutu, a Rusija je rasporedila elitne elemente iz svojih zračno-desantnih jedinica."
Glasnogovornik 24. brigade Oleksandr dodaje da je Bahmut možda okružen s tri strane, ali njegove visoke i dobro građene zgrade, od kojih mnoge imaju i velike podrume, čine ga lakšim za obranu nego Časiv Jar, sljedeće selo, 15-ak kilometara zapadno. "Tamo su uglavnom male kuće", kaže Oleksandr, a selo je žestoko bombardirano. Zvuk topništva jasno se čuo u četvrtak iz susjedne Kostjantinivke, udaljene 10 kilometara jugozapadno.
Samopouzdanje nestaje
Stanovnici s istočne strane Kostjantinivke, najbliže frontu, uglavnom su već donijeli odluku, znajući da unatoč odlučnom otporu Bahmut može pasti bilo kada. Okrug s druge strane željezničke pruge uglavnom je napušten, kaže Mikola Tereščenko, pomoćnik gradonačelnika, koji dodaje da oko 40 do 50 ljudi dnevno traži evakuaciju prema zapadu.
Ruske bombe padaju sve češće po izloženom istočnom okrugu: tri su žene ubijene, a nekoliko ih je ranjeno kada je oko ponoći 24. ožujka pogođeno sklonište za ljude koji bježe od borbi. Jedan od ranjenih, 52-godišnji Igor Andrejev, lica prekrivenog modricama, još uvijek se liječi u gradskoj bolnici, većoj civilnoj ustanovi najbližoj bojišnici. Andrejev je u to vrijeme tražio utočište iz Bahmuta i spašen je iz ruševina.
Samopouzdanje nestaje iz Kostjantinivke, a mnoge su njezine trgovine i zgrade zatvorene daskama, čak i one koje još uvijek rade. U bolnici od 60 skučenih kreveta koji su na raspolaganju pacijentima njih 50 zauzimaju žrtve rata, što je najveći udio dosad. Planovi za nadogradnju odjela, kaže Tereščenko, stavljeni su na čekanje zbog početka rata; umjesto toga, bolnica je morala izgraditi vlastiti kotao na drva za grijanje i priključiti donirani generator.
Proljeće se u četvrtak činilo daleko, snijeg je padao i temperatura je bila oko nule. Doći će toplo vrijeme, a u ovoj točki rata malo je toga više sigurno. Ipak, unatoč svemu, Anastasija Jaremčuk, medicinska ravnateljica bolnice, koja je u jesen rodila svoje drugo dijete, kaže da treba biti optimističan. "Budemo li depresivni i pesimistični, nećemo obaviti svoj posao kako treba. Moramo se usredotočiti samo na svoj posao. Kuću smo već sagradili", kaže ona, osvrćući se na jesenske komunalne radove, "a sada samo treba nastaviti".