PRIJE točno sto godina dogodio se jedan od ključnih trenutaka u hrvatskoj povijesti. Na današnji dan, 29. listopada 1918. godine, osnovana je Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Riječ je o kratkotrajnoj, nesretnoj i nepriznatoj državnoj tvorevini koja će, doduše, u nešto više u mjesec dana svog postojanja odigrati važnu ulogu. Prestat će postojati 1. prosinca 1918. godine kad je u Beogradu proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca na čelu s dinastijom Karađorđevića.
Teško da je ijedan mjesec u povijesti Hrvatske bio politički napetiji, dramatičniji i važniji od studenog 1918. godine. A kotačić povijesti baš se uvelike pokrenuo na današnji dan kad je osnovana Država SHS.
Smrt Austro-Ugarske
Iz današnje perspektive teško je razumjeti sve okolnosti koje su dovele do ove kratkotrajne državice, a potom i do braka sa Srbijom, posljedice kojeg se osjećaju i dan danas.
Hrvatska je kraj Prvog svjetskog rata dočekala u okviru umiruće Austro-Ugarske Monarhije. Kako se kraj rata bližio, sve je bilo jasnije kako će višestoljetnoj vlasti Habsburgovaca na ovim prostorima doći kraj. No, još nije bilo ni blizu jasno ni poznato tko će ih zamijeniti. Još od ranije postojalo je više ideja o tome kako bi poslijeratna Hrvatska trebala izgledati. Jedna od ideja, koja je praktički trajala do samog kraja rata, bila je ona da južnoslavenske zemlje u okviru Monarhije dobiju visok stupanj autonomije. U toj varijanti Monarhija bi preživjela i nakon rata, a slavenske zemlje bi po načelu federalizma bile jednake Austriji i Ugarskoj. Car Karlo I. 16. listopada 1918. godine je objavio Manifest u kojem se slaže da država dobije novu, slavensku jedinicu.
Ali već je bilo kasno.
Ratna sreća je okrenula leđa članicama Trojnog saveza i bilo je jasno da Austro-Ugarska gubi rat. U hrvatskoj javnosti je prevladalo uvjerenje o stvaranju nove, južnoslavenske države u koju bi bila uključena i Kraljevina Srbija. Iz današnje perspektive se često zaboravlja kakve su bile prilike u Hrvatskoj u to vrijeme.
Još od 1916. godine Italija je tajnim Londonskim ugovorom pristala napustiti Trojni savez i priključiti se Antanti. Zauzvrat, obećano im je da mogu okupirati većinu Dalmacije. Italija je iz rata izašla kao moćni ratni pobjednik, a Hrvatska je bila tek mala pokrajina umiruće države sa stigmom ratnog gubitnika i krivca za rat. S druge strane, još od ranije postojale su brojne ideje (koje su dolazile iz svih političkih spektara) o ujedinjenu sa Srbijom. Na Srbiju se u tom trenutku gledalo kao na bratsku, slavensku državu koja će, kao formalni ratni pobjednik, moći ukrotiti sve veće talijanske pretenzije na istočnu jadransku obalu.
Stanje nakon proglašenja
Država SHS proglašena je u Hrvatskom saboru 29. 10. 1918. godine, kada su i raskinute sve veze s Austro-Ugarskom. Već od prvog dana naišla je na ogromne probleme. Osim Talijana, koji će već u prvim danima studenog početi s okupacijom istočne obale Jadrana, mlada i nepriznata država borila se s takozvanim zelenim kadrom. Riječ je o povratnicima iz rata, vojnicima zemlje koja praktički više nije postojala, koji su pljačkali sve što su stigli. Sve je to vodilo jednom sveopćem kaosu i anarhiji, a situacija je iz dana u dan bila sve teža. Upravo će zato studeni biti jedan od najnapetijih mjeseci u povijesti Hrvatske. Vremena je bilo sve manje, a Narodno vijeće Države SHS, što je bilo ime tijela koje je vodilo zemlju, moralo je naći hitno rješenje.
Kako se studeni primicao kraju, Italija je okupirala Istru, Kvarner, Rijeku i Dalmaciju. Mađarska je okupirala Međimurje. Ni Srbija nije bila posve iskrena prema novoj državi, ali u toj situaciji imali su bolje karte i to su vješto koristili. Srpska vojska okupirala je dio Vojvodine, a krajem studenog je prvo Vojvodina, a potom i Crna Gora zatražila priključenje Kraljevini Srbiji. Saborske rasprave bile su duge i neplodne, a do danas je ostala poznata Radićeva usporedba s guskama u magli.
Pomalo zavjerenički, bez konsenzusa i javne rasprave, u situaciji sveopćih nemira i anarhije, 1. prosinca u Beogradu je proglašena Kraljevina Srbije, Hrvatske i Slovenije.
Srpska vojska ulazi u Zagreb
Razočaranje u Srbiju
Sad je u imenu na prvo mjesto, umjesto Slovenije, došla Srbija, no kratica je ostala ista. Ta malena, prilično nebitna sitnica odlično govori o svemu onome što će se događati. Vrijeme će pokazati da Srbija nije bila iskrena u svojim namjerama, a novu državu će iz dana u dan shvaćati kao svoj posjed.
Nova država na čelu s Karađorđevićima će iz dana u dan Srbiju nametati iznad drugih, a takav će neiskren odnos vrlo brzo dovesti do posljedica. Sam čin ujedinjenja mnogima je u startu pokvario dojam o novoj državi. Hrvatska je, umjesto toliko priželjkivane republike, opet završila u Monarhiji. Prva krv će pasti već 5. prosinca 1918. godine u Zagrebu. Pripadnici 25. i 53. domobranske pukovnije izvikivali su parole republici i Boljševičkoj revoluciji. Tih godina Komunistička partija, dok je nisu zabranili, bila je jedna od najmoćnijih političkih snaga u cijeloj Kraljevini SHS. Taj prosvjed ne treba gledati u kontekstu nekog velikog narodnog ustanka. U tim danima prosvjedi su bili svakodnevica. No, u ovom slučaju, vladine snage, odnosno snage Narodnog vijeća SHS, otvorile su vatru. Poginulo je 15 osoba.
Sljedećih godina Hrvatska i Srbija sve će češće i otvorenije dolaziti u sukob. Hrvatsko nacionalno pitanje bit će jedno od važnijih pitanja u odnosima među državama u periodu između dvaju ratova. Dvadesetih godina čelnik HSS-a Stjepan Radić postat će neformalni vođa hrvatskog naroda u borbi protiv beogradskog centralizma. Koliko se ujedinjenje sa Srbijom pokazalo kao razočaranje, pokazuje priča Svetozara Pribičevića. Pribičević je bio vođa hrvatskih Srba koji se jasno i bespogovorno zalagao za ujedinjenje sa Srbijom. No, sredinom dvadesetih godina promijenio je mišljenje vidjevši da režim u Beogradu ne radi ništa po pitanju hrvatskih Srba te da je budućnost hrvatskih Srba usko vezana s budućnošću Hrvata. On će tako postati glavni saveznik Stjepana Radića do Radićeve smrti od posljedica atentata 1928. godine.
Kraljevina SHS promijenit će ime 1929. godine. Baš nakon atentata, Aleksandar Karađorđević zabranio je političke stranke i de facto proglasio diktaturu. Nova država nazvala se Kraljevina Jugoslavija. No, problemi se nisu mogli riješiti na silu. Nacionalno pitanje produbilo se tridesetih godina, a Banovina Hrvatska dolazi u trenu kad državi više nije bilo spasa. Sam Aleksandar stradao je 1934. godine kad su ga u Marseillesu ubile ustaše, tada mlada organizacija hrvatskih nacionalista.
Godine 1941. Kraljevina Jugoslavija raspala se dolaskom Drugog svjetskog rata. Mladi prijestolonasljednik većinu će života proživjeti u Londonu jer su mu komunisti, koji će nakon Drugog svjetskog rata formirati vlasti, zabranili povratak u zemlju.
Država SHS bila je mlada i nepriznata tvorevina koja je u jednom trenutku odigrala važnu ulogu u Hrvatskoj povijesti. Je li ta uloga bila dobra ili loša, odnosno je li se ujedinjenje sa Srbijom moglo izbjeći ili postići po boljim uvjetima, danas je, sto godina nakon ovih događaja, predmet rasprava povjesničara. No, ostaje činjenica da su ti dani studenog 1918. bili jako važni za hrvatsku povijest, a posljedice odluka koje su se donosile tada osjećamo i dan danas.