NA DANAŠNJI dan prije 44 godine u Ljubljani je umro Josip Broz Tito. Tko je on bio?
Tko je bio Josip Broz Tito?
Rođen je u velikoj seljačkoj obitelji u Kumrovcu, sjeverozapadno od Zagreba. Otac mu je bio Hrvat, a majka Slovenka, a Josip Broz je bio sedmo od petnaestero djece. Njegova obitelj je imala dugu povijest u Zagorju, prvi spomen obitelji seže u 16. stoljeće.
Nakon što je u Kumrovcu završio četverogodišnju pučku školu, Broz je dvije godine radio na imanju svojeg ujaka u Podsredi. 1907. godine odlazi u Sisak s idejom da postane konobar, međutim ubrzo je upisao bravarski zanat i 1910. završio šegrtsku školu.
Tada se pridružio Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije u Zagrebu.
Radio u Beču, ratovao u Srbiji, zarobljen u Rusiji
Nakon što je radio kao putujući metalac u raznim austrougarskim i njemačkim središtima, jedno vrijeme je radio u Daimlerovoj tvornici automobila u gradiću južno od Beča. Tada to nije znao, ali u Beču su u to vrijeme živjela i četiri muškarca koji će kasnije zajedno s njim uvelike promijeniti svijet. Bili su to Hitler, Staljin, Trocki i Freud. Staljin i Trocki bili su bijegu, a Sigmund Freud već je bio etablirani znanstvenik. U istom gradu živio je i 24-godišnjak sa sjeverozapada Austrije čiji su snovi o studiranju na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti dvaput srušeni i koji je sada boravio u jeftinom konačištu - Adolf Hitler.
Josip Broz je 1913. godine pozvan u austrougarsku vojsku, gdje je završio podoficirsku izobrazbu. Kao narednik je otišao u rat protiv Srbije 1914. Prebačen je na ruski front početkom 1915. godine, gdje su ga Rusi teško ranili i zarobili u travnju 1915.
Poslan je u logor za ratne zarobljenike, gdje se upoznao s boljševičkom propagandom. 1917. sudjelovao je u demonstracijama u tadašnjem Petrogradu.
Nakon Oktobarske revolucije pridružio se Internacionalnoj crvenoj gardi u Omsku u Sibiru. Poslije protuofenzive bijelih pobjegao je u Kirgiziju (danas Kirgistan), a potom se vratio u Omsk, gdje se oženio Ruskinjom i pridružio južnoslavenskom dijelu boljševičke stranke.
U listopadu 1920. vratio se u rodnu Hrvatsku, koja je tada bila dio novoosnovane Kraljevine SHS, i ubrzo pristupio Komunističkoj partiji Jugoslavije.
U stanu mu našli bombu, osuđen na 5 godina zatvora
Brozova karijera komunističkog militanta prekinuta je u prosincu 1920. državnom zabranom komunističkih aktivnosti. Izgubio je posao u zagrebačkoj bravari i preselio se u obližnje selo, gdje je radio kao mehaničar u mlinu do 1923.
Nakon što je povratio veze s podzemnom KPJ, služio je kao lokalni i regionalni partijski funkcioner i organizator sindikata u Hrvatskoj i Srbiji do 1927., kada se pridružio odboru KPJ za Zagreb, brzo postavši njegov organizacijski tajnik.
Promovirao je kampanju protiv stranačkih funkcija (tzv. Zagrebačka linija) privlačeći pažnju Moskve. Nagrađen je imenovanjem na funkciju političkog tajnika zagrebačkog odbora u travnju 1928. godine. Vodio je ulične demonstracije protiv vlasti nakon atentata na hrvatske zastupnike u beogradskom parlamentu u lipnju 1928. Njegov uspjeh u oživljavanju vitalnosti KPJ prekinut je uhićenjem u kolovozu 1928. Policija je otkrila bombe u Brozovom stanu - svjedočanstvo njegove privrženosti novoj pobunjeničkoj liniji Kominterne, organizacije međunarodnog komunizma pod pokroviteljstvom Sovjetskog Saveza.
Tijekom suđenja, koje je završilo presudom na pet godina, Broz se branio iznimnom hrabrošću i stekao daljnje zasluge u stranačkim vlastima.
Brozova zatvorska kazna poklopila se s uspostavom kraljevske jugoslavenske diktature, koju je proglasio kralj Aleksandar I. kako bi zaustavio nacionalistička kretanja nezadovoljnih ne-Srba. U pokušaju da slomi skromni utjecaj KPJ, vlada je uhitila veći dio stranačkog kadra. Unatoč tim udarcima, u vrijeme Brozovog puštanja u ožujku 1934. KPJ se polako oporavljala pod okretnim vodstvom Milana Gorkića. Gorkić je Broza pozvao u sjedište KPJ u Beču, gdje je pokušao osigurati njegovu suradnju dovođenjem u Politbiro KPJ. U to je vrijeme Broz preuzeo pseudonim Tito, jedan od mnogih koje je koristio. Od veljače 1935. do listopada 1936. Tito je bio u Sovjetskom Savezu, gdje je radio u aparatu Kominterne.
Nakon čistke u KPJ postavio svoje ljude
Do 1937. Tito je bio sve više uključen u podzemni rad KPJ u Jugoslaviji, gdje je uspostavio veze s novom generacijom militanata.
Čistke Josipa Staljina devastirale su vodstvo KPJ odnijevši živote Gorkića i većine ostalih najviših veterana. Tito je profitirao na represiji, a vjerojatno je bio i sudionik u njoj te stekao mandat Kominterne za dopunjavanje vijeća rukovodstva KPJ svojim poručnicima - Edvardom Kardeljem, Aleksandrom Rankovićem, Milovanom Đilasom i Ivom Lolom Ribarom. On je bio izbor Kominterne za novog glavnog tajnika KPJ, položaj koji je formalno zauzeo 1939.
U listopadu 1940. godine Tito je skicirao ljevičarsku strategiju KPJ, koja je usredotočila stranku na oružanu pobunu i federalističko rješenje jugoslavenskog pitanja. U to je vrijeme KPJ imala oko 7000 članova, ne računajući dodatnih 17.200 članova Saveza mladih komunista.
U borbi s fašistima stekao naklonost Zapada
Prilika za oružanu pobunu ukazala se nakon što su sile Osovine, predvođene Njemačkom i Italijom, okupirale i podijelile Jugoslaviju u travnju 1941. KPJ je ostala jedina organizirana politička skupina spremna i sposobna za borbu s okupatorima i njihovim suradnicima na cijelom teritoriju ugašene jugoslavenske države. To je značilo da partizanske jedinice kojima dominiraju komunisti nisu bile samo pomoćna sredstva savezničkih ratnih napora već i napadne snage same po sebi.
Njihov krajnji cilj, pomno skriven u retorici narodnooslobodilačke borbe, bio je zapravo preuzimanje vlasti. Titovi partizani postali su prijetnja ne samo okupatorima i suradnicima već i kraljevskoj vladi u emigraciji i njezinim domaćim eksponentima, srpskim četnicima Draže Mihailovića. S vremenom je komunistički pritisak natjerao četnike u taktičke saveze s Osovinom ubrzavajući njihovu izolaciju i poraz.
1943., nakon što je Titovo sjedište doživjelo teške udarce u operacijama Osovine od siječnja do lipnja (posebno u bitkama kod Neretve i Sutjeske), zapadni saveznici prepoznali su ga kao vođu jugoslavenskog otpora i obvezali londonsku vladu u emigraciji da se pomiri s njim. U lipnju 1944. kraljevski premijer Ivan Šubašić susreo se s Titom na otoku Visu i s njim dogovorio koordinaciju aktivnosti prognane vlade.
Sovjetska vojska, potpomognuta Titovim partizanima, oslobodila je Srbiju u listopadu 1944. zapečativši sudbinu jugoslavenske dinastije, koja je imala najjače sljedbenike u ovoj najvećoj od jugoslavenskih zemalja.
Brutalna odmazda nakon završetka rata
Uslijedio je niz operacija čišćenja koje su ojačale komunističku kontrolu nad cijelom Jugoslavijom do svibnja 1945. U tom su se procesu jugoslavenske granice proširile na Istru, a provedene su i brutalne odmazde nad hrvatskim i slovenskim kolaboracionistima.
Tijekom rata u Jugoslaviji je poginulo oko milijun ljudi, od toga oko 500.000 Srba, oko 200.000 Hrvata, oko 100.000 Muslimana ili Bošnjaka, a ostatak žrtava pripada Slovencima, Židovima, Romima, Makedoncima i drugima.
Titovi su egzekutori u razdobljima neposredno prije i poslije završetka rata poubijali oko 50.000 Hrvata i oko 5000 Srba i Crnogoraca te približno isti broj Slovenaca.
Političke čistke i razlaz sa Staljinom
Tito je učvrstio svoju vlast u ljeto i jesen 1945. godine, kada je pročistio vladu od nekomunista i održao namještene izbore koji su legitimirali odbacivanje monarhije. Novi ustav FNR Jugoslavije proglašen je u studenom 1945.
Suđenja zarobljenim kolaboracionistima, katoličkim prelatima, oporbenim ličnostima, pa čak i neprovjerenim komunistima vođena su kako bi se Jugoslavija oblikovala po sovjetskom kalupu.
Titovo ponašanje počelo je iritirati vlast u Moskvi, pogotovo njegovo vođenje vanjske politike koja nije pratila Staljinovu. U proljeće 1948. Staljin je pokrenuo niz poteza za čišćenje jugoslavenskog vodstva. Taj je napor bio neuspješan jer je Tito zadržao kontrolu nad KPJ, jugoslavenskom vojskom i tajnom policijom. Staljin se tada odlučio za javnu osudu Tita. U ratu riječi, ekonomskom bojkotu i povremenim oružanim provokacijama Jugoslavija je bila odsječena od Sovjetskog Saveza i njegovih istočnoeuropskih satelita te se neprestano približavala Zapadu.
Osnovao pokret nesvrstanih
Zapad je Jugoslaviji nudio ekonomsku pomoć i vojnu pomoć. Do 1953. vojna pomoć razvila se u neformalno povezivanje s NATO-om putem tripartitnog pakta s Grčkom i Turskom, koji je sadržavao odredbu o međusobnoj obrani. Nakon promjena u Sovjetskom Savezu poslije Staljinove smrti 1953. godine Tito je bio suočen s izborom: ili nastaviti zapadni kurs ili odustati od jednostranačke diktature.
Staljinov odlazak smanjio je pritiske za veću integraciju sa Zapadom, a Tito je shvatio da su njegova unutarnja i vanjska politika jednako udaljeni od oba bloka. Tražeći drugdje istomišljenike, pronašao ih je u vođama zemalja u razvoju. Pregovori s Egiptom i Indijom u lipnju 1956. doveli su do bliže suradnje među državama koje nisu bile uključene u sukob Istok-Zapad. Iz neangažiranja se razvio koncept aktivnog nesvrstavanja - odnosno promicanje alternativa blokovskoj politici za razliku od puke neutralnosti. Prvi sastanak nesvrstanih država dogodio se u Beogradu pod Titovim pokroviteljstvom 1961. Pokret se nastavio i nakon toga, ali je Tito kasnije sve više gubio utjecaj u pokretu nesvrstanih.
Radničko samoupravljanje i čistke unutar komunističke elite
Raskid sa Sovjetskim Savezom također je nadahnuo potragu za novim modelom socijalizma u Jugoslaviji. Na ovom je području Tito, nikad teoretičar, ovisio o ideološkim formulacijama svojih poručnika, posebno Edvarda Kardelja. Ali podržao je pojam radničkog samoupravljanja, utjelovljen u formiranju prvih radničkih vijeća 1950. U tom procesu napušteno je centralno planiranje u sovjetskom stilu i uređene su središnje agencije.
Radničko samoupravljanje imalo je važne posljedice na unutarnje odnose u multinacionalnoj Jugoslaviji. Kako se vlast kontinuirano premještala iz federacije u republike, konzervativne centralističke snage su uzvratile udarac stvarajući rascjep unutar komunističke elite. Tijekom tog razdoblja Tito je prvo proveo čistku među srpskim centralistima, a zatim i u Hrvatskoj. Čistka u Hrvatskoj je destabilizirala Titovu vladavinu u industrijski najnaprednijoj republici Jugoslavije.
Zbog vica o Titu na Goli otok
Titovi neistomišljenici su često bili uklanjani iz javnog života, a politički protivnici su završavali i na Golom otoku. Jedna od njih je bila i 22-godišnja novinarka Žena Lebl, kojoj je zbog vica određena robija od dvije i pol godine.
Jedan od rijetkih tekstova o njoj 2013. godine objavila je srpska Politika, list u kojemu je radila dok je nisu uhapsili zbog vica o Josipu Brozu Titu koji je jednog jutra prepričala u redakciji.
"Kolega joj je jednom ispričao šalu kako je Jugoslavija pobijedila na međunarodnom natjecanju u cvijeću jer je uzgojila ljubičicu bijelu od 100 kila, aludirajući na pjesmu 'druže Tito, ljubičice bela, tebe voli omladina cela'. Pošto je prepričala vic u redakciji, po Ženi Lebl dolaze dva udbaša jer je, rekoše, govorila protiv Tita i nije prijavila narodnog neprijatelja od kojeg je čula sporni fazon. Odvode je u zatvor UDB Glavnjača, potom u logor Ramski rit, pa u Zabelu, Grgur, i Goli otok. U pet zatvora, gdje je bila od travnja 1949. do listopada 1951., od nje su tražili da promijeni mišljenje i prizna krivnju. Ispisana je potom i iz Udruženja novinara", stoji u tekstu o Lebl objavljenom u Politici u srpnju 2013. godine.
Kriza 1960-ih i Titova smrt 1980.
Titov odgovor na krize 1960-ih i ranih 70-ih bio je oblikovanje sustava "simetričnog federalizma", u kojem su različita unutarnja pravila i rituali trebali formalizirati jednakost među šest republike i dvije autonomne pokrajine Srbije. Ovaj sustav, ugrađen u ustav iz 1974., promovirao je slabije i manje savezne jedinice na štetu velike dvije - Srbije i Hrvatske.
Nezadovoljstvo Srbije zbog neovisne uloge dodijeljene njezinim autonomnim pokrajinama i promicanja manjinskog identiteta osjećalo se već u posljednjim Titovim godinama, ali se radikaliziralo nakon njegove smrti 1980. godine.
Prema riječima njegovog osobnog liječnika, Tito je imao "okluzivnu angiopatiju koja nije bila posljedica dijabetesa", zbog koje mu je amputirana noga. Sredinom veljače 1980. više nije mogao govoriti, a do kraja života bio je na respiratoru i u umjetnoj komi. Preminuo je 4. svibnja.
Nakon Titove smrti državna blagajna je ostala prazna, a politički oportunisti poput Slobodana Miloševića su tijekom sljedećeg desetljeća uvelike pridonijeli poništavanju Titovog sustava.
Heroj ili zločinac?
Dr. Josip Mihaljević, povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, prije nekoliko godina je za DW objašnjavao ulogu Josipa Broza Tita.
"U javnosti i dijelu historiografije Tita se valorizira s potpuno oprečnih stajališta. Neki autori naglašavaju isključivo njegove negativnosti i upozoravaju na jugoslavenski totalitarizam. S druge strane su oni koji ističu gospodarski razvitak i međunarodni značaj Jugoslavije. Ni jedno ni drugo nije sporno. Trebalo bi izbjegavati proučavanje stvari iz jednog rakursa, jer tada nemate cjelovitu sliku osobe ili povijesnog događaja. Ako već povjesničari donose procjene povijesnih osoba, trebaju stvari pristupati cjelovito. Jednostran način prikazivanja Josipa Broza mi je donekle razumljiv.
Ako uzmemo kakva je bila povijest 20. stoljeća i traume koje su se dogodile, ako ste u obitelji imali traumu 2. svjetskog rata u kojem su fašistički režimi učinili nešto nažao vašim rođacima, jasno je da vam je Tito kao član Antifašističke koalicije bliži i bolji. Ako vam je netko stradao od komunističkog režima, imat ćete negativnu sliku o Titu. Isto tako, ako ste zagovornik kolektivističkih političkih ideologija, možda ćete zažmiriti na zločine koje je počinio njegov režim, a ako ste zagovornik demokracije i političkog pluralizma, međunarodni značaj Jugoslavije nećete smatrati važnim kada prosuđujete Tita", rekao je Mihaljević.
"Da, on je zločinac, jer je odgovoran za zločine koji su se dogodili krajem Drugog svjetskog rata i nakon njega. Ali je odgovoran i za neke pozitivne tekovine", ističe.
"Tito je tipičan proizvod jednog vremena u kojem su vladali ekstremi"
S distance od 40 godina njemačka povjesničarka Marie-Janine Calic napisala je biografiju na oko 400 stranica. Tito je bio "tipičan proizvod jednog vremena u kojem su vladali ekstremi, koje je on osobno doživio i u čijem je oblikovanju sudjelovao".
Ni u svojim "najliberalnijim" fazama Tito nije bio demokrat u zapadnom smislu. Nakon kraja Drugog svjetskog rata dopustio je svojim partizanima da se okrutno osvete nad desecima tisuća nedužnih.
Nesporna je Titova zasluga da je nakon Hitlerovog napada na Jugoslaviju u travnju 1941. izgradio partizansku vojsku, koju je na kraju vodio do pobjede u ratu s protivnikom koji se činio gotovo nesavladivim.
"Tito je bio jedini vrhovni komandant anti-hitlerovske koalicije koji se cijelo vrijeme rata nalazio na ratnom području", konstatira Calic. Njegovo "nepokolebljivo uvjerenje u snagu vlastitog djelovanja", jednako kao i njegove organizacijske sposobnosti, utjecali su na partizane i motivirali ih.
"Titovo životno djelo je propalo potonućem Jugoslavije u krvavi rat"
Još usred narodnooslobodilačke borbe Tito i njegovi suradnici formulirali su načela nove Jugoslavije kao federacije ravnopravnih naroda. Tito je bio šarmantan, piše Calic, "svojom neposrednošću je osvajao ljude sasvim različitog socijalnog porijekla i društvenog položaja".
Njemački kancelari Willy Brandt i Helmut Schmidt su stekli povjerenje u njega - oni su u Titu vidjeli važnog partnera za njihovu novu politiku popuštanja napetosti u odnosima s Istokom.
Kada je Tito umro, i pogođenost i tuga ljudi nakon njegove smrti bili su stvarni i iskreni. No ono do čega mu je najviše bilo stalo, Jugoslavija, nadživjelo ga je samo deset godina. Tu Calic ipak ostaje na površini kada kratko zaključuje: "Kada su Slovenija i Hrvatska 25. lipnja 1991. unilateralno proglasile neovisnost, Jugoslavija je potonula u krvavi rat. Time je Titovo životno djelo propalo."