Građevinske tvrtke i u Njemačkoj prolaze kroz teška vremena i nekima će jedini izlaz biti stečaj. Ali što ako vam još nisu završili stan? U svakom pogledu to je prava noćna mora za nesuđene vlasnike, piše DW u priči o problemima kojih je u Njemačkoj sve više.
Monika Daniel i njezin suprug su u svibnju 2019. elektronskom poštom dobili obavijest o kojoj se nisu usuđivali ni razmišljati: građevinska tvrtka koja im je gradila stan otišla je u stečaj. Uplata je doduše dogovorena prema fazama gradnje, ali su i tako već propaloj tvrtki uplatili preko 300 tisuća eura.
A taj novac, naravno, nisu imali: prodali su stan u kojem su živjeli, digli kredit i ispraznili svu ušteđevinu. I što sad? Njihov novi, nesuđeni stan još uvijek je gradilište. Zidovi postoje, ugrađeni su i prozori, ali ništa više od toga.
Nema žbuke, nema instalacija ni sanitarija, nema pločica ni podne obloge, na balkonu nema ni ograde. A svatko tko je gradio zna da su upravo to najveći troškovi.
Još gore od toga - kod gradnje stambenih zgrada najčešće je tvrtka koja gradi i formalni vlasnik sve do predaje gotovog stana.
Tako je tvrtki mnogo lakše samostalno tražiti sve moguće dozvole i dopuštenja inače bi morala skupljati potpise svih suvlasnika. Ali što kad ona dospije u stečaj? Je li sad i njihov stan postao stečajna masa građevinske tvrtke?
Katastrofa nazvana „stornirani radovi"
Svaki san o vlastita četiri zida tu se vrlo brzo pretvara u noćnu moru. A noćne more bračnog para iz okolice Frankfurta na Majni u Njemačkoj su opet postale prilično česte.
Točnih brojki nema, ali mnogo govori statistika o „storniranim radovima“ u građevinskom sektoru. Njemački prosjek je 3.5%, ali 2023. je bio 21.4%.
Bračnom paru Daniel bilo je jasno da će se morati boriti za svoj stan. Nedugo nakon obavijesti o stečaju sama građevinska tvrtka pozvala je njih i drugih šezdesetak obitelji kojima su gradili stanove na sastanak u obližnju gostionicu.
Obratio im se stečajni upravitelj građevinske tvrtke i bio sasvim jasan. „Rekao nam je kako nikome nije u interesu nešto dalje graditi na toj zgradi, ni njemu, ni zanatlijama koji su tamo radili. Jedini koji žele završiti zgradu smo bili mi, kupci stanova“, kaže Monika Daniel i prisjeća se šoka koji je doživjela suočena s takvom golom istinom:
„Morate progutati ono što čujete. Bez okolišanja je izrekao okrutne činjenice.“
Naravno da su se i prije kupnje dobro raspitali o mogućim opasnostima. Već kod podizanja kredita razgovarali su s više banaka, to je bila glavna tema i razgovora s prijateljima, bilo građevincima, bilo pravnicima.
Dobro su se raspitali i o tvrtki koja je trebala izgraditi njihov stan, ali nisu čuli ništa loše. Sve u svemu, bračni par je imao dobar osjećaj da će sve biti kako treba.
Zašto ovo još nije gotovo?
Na Božić prije početka radova bračnom paru Monikin brat poklonio je građevinsku kacigu i prsluk – zamišljeno kao šala, ali se brzo pokazala kao gorka potreba.
Naime, radovi su uvijek iznova zapinjali i otezali – trebali su se useliti u prosincu 2018., ali još te jeseni nipošto nije izgledalo da će to biti gotovo u dogledno vrijeme.
Tako je ispalo da su im građevinske kacige bile itekako potrebne: zapravo im je bilo zabranjeno dolaziti na gradilište, ali zaštitari su shvatili da žele svojim očima vidjeti koliko su radovi odmaknuli – naravno, s kacigom na glavi.
Građevinska tvrtka bila je nervozna zbog njihovih prigovora, ali ni radovi nisu bitno odmicali.
Radnici nisu dolazili na gradilište, nisu vidjeli ni da je materijal isporučen, a onda je u svibnju 2019. došla ta vijest o stečaju.
Monika Daniel kaže da je upravo o tom slučaju razgovarala sa službenikom u banci kad su dogovarali kredit. On im je rekao da se ne moraju brinuti - sreća u nesreći je što nisu imali ušteđevinu, nego su morali uzeti kredit.
A tu onda banka ne može dati novac dok nije zabilježena u vlasničkim ispravama budućeg stana, dakle, to ne može samo tako postati stečajna masa propalog građevinca. Najgore što im se može dogoditi jest da neka druga tvrtka završi zgradu.
Ne znaš dok sam ne doživiš
Ali na sastanku nesuđenih vlasnika drugih stanova čuli su da to nipošto neće biti tako. Neka druga tvrtka izrazito nerado nastavlja posao koji je netko drugi započeo već i zato što će onda ona odgovarati za moguće propuste propale tvrtke – loši su temelji, nije dobra izolacija...
„Kad razmišljam o svemu, jasno mi je i da nismo htjeli čuti neke stvari“, priznaje Monika Daniel.
I svi ostali nesuđeni vlasnici ostali su bez riječi: Što sad? Stečajni upravitelj im je objasnio da bi bilo najbolje da osnuju zakladu koja će zastupati interese svih njih.
Ona bi dogovarala nastavak posla i plaćala račune iz blagajne u koju će svi morati uplaćivati. Stečajni upravitelj propale firme ponudio se da im on bude i upravitelj zaklade – tu nema nikakvih prljavih trikova, ali veći će problem biti naći tvrtku koja će biti voditelj gradnje.
I tu se dugo tražilo dok jedan arhitektonski ured nije prihvatio posao više iz prijateljske usluge nego iz koristi. Ali i bračnom paru Daniel je bilo jasno da će sve to još potrajati, ali i još masno koštati.
„Živjeli smo kao studenti“, sjeća se Monika Daniel. Vlastiti stan su prodali, tko zna kad će novi biti gotov, tako da su i u poznim godinama - Moniki je 57 - unajmili stančić od šezdesetak kvadrata nedaleko od gradilišta.
Iznenađenje jedne ljetne noći
A problema je bilo bezbroj. Nitko nije znao gdje su građevinski nacrti, dozvole i svi mogući dokumenti za novu zgradu. Onda je došla i korona, zastoji u isporuci i sve veće cijene građevinskog materijala.
A trebalo je i otplaćivati kredit, plaćati stanarinu za stan i za skladište gdje su pohranili sve stvari, a tu je bio i račun za odvjetnika.
„Cijelog života sam bila štedljiva, a onda dođete u situaciju kad plaćate za tuđu grešku.“ A platiti se moralo – sve u svemu je to koštalo 100 tisuća eura više nego što je trebalo biti. Monika je unovčila svoje dodatno mirovinsko osiguranje, ali i kod izbora pločica, podne obloge i sanitarija je cijena, a ne ispunjenje životnog sna, bila glavni kriterij izbora.
Ipak, radovi su odmicali i preko dvije godine nakon što je trebalo biti gotovo, u kolovozu 2021., suprug joj je pripremio iznenađenje - on je već bio u mirovini, a ona je još radila kao glasnogovornica jedne tvrtke u Frankfurtu - tako da je potajice preselio njihov krevet u novi stan, koji je konačno bio gotov.
Tu sreću dok uživaju u pogledu na gorje Taunusa sa svoje terase na krovu zgrade jedva se može riječima opisati.
Samo zajedno smo uspjeli
Bi li se opet upustila u takvu rabotu? Kaže nam da je mnogo toga naučila: neprocjenjiva joj je bila podrška i prijatelja, i obitelji, i poslodavca, čak i župna zajednica joj je pomogla koliko je mogla.
Ali najviše je zahvalna svom suprugu - samo zajedno su mogli sve to izdržati. Nevolju su često okretali na šalu dok su skakali preko kutija sa stvarima u malom stanu. "Znaš li gdje je ovo ili ono? U nekoj od kutija ili u skladištu?"
„Moj muž je bio moja stijena u oluji. Ali i on je snosio isti teret kao i ja, tako da sam ipak trebala olakšati srce i pred prijateljicama“, opisuje.
Takva nevolja kad njihov građevinac ode u stečaj se u ovo doba mnogima može dogoditi i jedini savjet takvim nevoljnicima može biti - boriti se i izdržati. Kad se već skočilo u hladnu vodu, jedino se može plivati. A onda je na koncu ipak i san o njihovom lijepom, novom stanu postao stvarnost.