Foto: Index, Screenshot: Youtube
VLADO AZINOVIĆ, povjesničar, politolog i profesor na Fakultetu političkih znanosti iz Sarajeva, lani je zajedno s Muhamedom Jusićem, objavio istraživanje pod nazivom "Zov rata u Siriji i bosanskohercegovački kontingent stranih boraca". U tom su se istraživanju Azinović i Jusić osvrnuli na broj ljudi s balkanskog područja koji su se otišli za Islamsku državu boriti na Bliski istok.
Kako komentirate terorističke napade u Bruxellesu? Odmah nakon pariških napada postojala je mogućnost za terorizam u središtu EU, mislite li da je to osveta za uhićenje Salaha Abdeslama?
Radi se o još jednom koordiniranom i ranije planiranom napadu na takozvane meke mete, ovaj put zračnu luku i metro. U trenutku dok belgijska policija još istražuje pojedinosti napada ne raspolažemo s dovoljno provjerenih saznanja o tome što se i kako događalo, ali se može pretpostaviti da je uhićenje Salaha Abdeslama, jedinog preživjelog napadača na Pariz iz studenoga prošle godine, ubrzalo izvođenje ovog napada. Moguće je da su članovi ove skupine strahovali da bi im policija mogla biti na tragu te da su se zato odlučili izvesti napad prije nego li su planirali. Nekoliko improviziranih bombi nije eksplodiralo, a jedan od bombaša samoubojica nije detonirao eksploziv nego se moguće predomislio i dao u bijeg. To, kao i neki drugi detalji, ukazuje na mogućnost da je napad izveden u žurbi. Nažalost, s užasnim posljedicama.
Proveli ste istraživanje koje je Index i objavio, a vezano za BiH državljane koji su posljednjih godina odlazili u Siriju i naveli ste da ih se 40-ak vratilo. Koliku opasnost oni predstavljaju za našu regiju? Ima li BiH ikakve instrumente kojima bi povratnike s ratišta u Siriji držala pod nadzorom? Jesu li oni pod kontrolom državnih vlasti?
Nijedna zemlja koja se suočava s fenomenom odlazaka svojih građana na strana ratišta još uvijek nema do kraja razvijene i razrađene instrumente za procjenu rizika kojeg takve osobe mogu predstavljati nakon što se vrate u matične sredine. Bosna i Hercegovina po tome nije nikakav izuzetak. Jedan dio naših "povratnika" je privođen u različitim fazama policijske operacije "Damask". Protiv dijela tih osoba podignute su optužnice i bit će im suđeno za kršenje odredbi članka 162b Kaznenog zakona BiH koji sankcionira poticanje, vrbovanje i pridruživanje stranim paravojnim i parapolicijskim formacijama. Jedan dio tih osoba vratio se normalnom životu, dok ih jedan značajan broj ne boravi u BiH.
Radi se o osobama koje stalno ili privremeno borave u zemljama EU, tamo rade ili posjećuju obitelj. Čini mi se da potencijalno veću opasnost predstavljaju osobe koje žele otići u Siriju ili Irak i pridružiti se ISIL-u, a to iz raznih razloga ne mogu ili nisu u stanju. Takve bi osobe mogle biti potaknute pozivima ISIL-a da, kada već ne mogu doći na ratišta, borbu za postizanje zajedničkog cilja prenesu u matične sredine u kojima žive. Nedavni napadi u Parizu, Istanbulu i Bruxellesu predstavljaju operativna lokalizaciju upravo takvih poziva.
Postoji li mogućnost za terorističke napade na području bivše Jugoslavije? Koja zemlja u regiji je najugroženija?
Ako govorimo o mogućnostima za izvođenje terorističkih napada motiviranih ideološkom matricom ISIL-a, morali bismo prvo znati kako ISIL vidi ovo područje i kakve planove za njega ima. U svojim redukcionističkim predstavama stvarnosti, ISIL doživljava svijet kao podijeljen u dvije osnovne zone.
U jednoj je neophodno terorom i brutalnim nasiljem destabilizirati vlasti i izazvati revolucionarne promjene koje bi omogućile da se ta društva modeliraju prema ideološkom konceptu ISIL-a. Druga zona se doživljava kao zona pogodna za vrbovanje novih pristaša, logističku potporu, odmor i okrepu, transfer prema drugim područjima, itd.
Mislim da se u strateškim promišljanjima ISIL-a BiH svrstava upravo u takvu kategoriju država. O tome svjedoči i činjenica da počinitelji dvaju terorističkih napada u BiH u prošloj godini - na policijsku postaju u Zvorniku i ubojstvo dvojice vojnika u Rajlovcu kod Sarajeva - nisu bili tipični predstavnici militantnih selefijskih krugova za koje se inače vjeruje da su povezani s ISIL-om, nego se radilo o dvojici nestabilnih, ranjivih i duboko traumatiziranih mladih osoba koje su se samo usput i posredno "očešale" o te krugove.
Mi ne znamo što je to konkretno u oba slučaja poslužilo kao "okidač" koji ih je naveo na izvršenje ovih napada, ali osobni profili Nerdina Ibrića (Zvornik) i Enesa Omeragića (Rajlovac) ne odgovaraju uobičajenim stereotipima o militantnim bosanskim selefijama.
Policijske istrage su utvrdile da su obojica djelovali potpuno samostalno i da ih nitko nije potaknuo niti naveo da izvedu ove napade. Dakle, obje su situacije odudarale od operativne matrice koju u BiH provode krugovi bliski ideologiji ISIL-a, a koja se prvenstveno temelji na aktivnom prozelitizmu i misionarskom radu te na uzdržavanju od bilo kakvog nasilja. Zato sam sklon vjerovati da ISIL ili nema neki poseban plan za BiH i općenito šire područje regije ili da ovaj dio svijeta doživljava kao svoj potencijalni oslonac.
Što bi trebalo poduzeti da se poveća sigurnost na našem području?
Dosta se toga već poduzima, prije svega u policijskoj i obavještajnoj suradnji. Međutim, mislim da se premalo radi na prevenciji. U ciklusu radikalizacije u nasilni ekstremizam svaki pojedinac prolazi kroz određene faze u kojima je još uvijek moguće intervenirati i odvratiti takvu osobu od angažiranja u nasilje.
Ti interventni potencijali leže, uglavnom slabo ili nikako iskorišteni, u obiteljima, u školama, u organizacijama građanskog društva, u akademskoj zajednici, u medijima i vjerskim zajednicama. Policija i pravosuđe trebali bi biti posljednja crta obrane svakog demokratskog društva, ali tek nakon što zakažu svi preostali raspoloživi korektivi. Ako na ovaj problem budemo i dalje gledali kao na nešto što je u isključivoj nadležnosti policije i pravosuđa, mislim da ga još zadugo nećemo biti u stanju uspješno riješiti.
Mogu li se uopće na ikakav način spriječiti teroristički napadi u Europi ili protiv njih jednostavno nema pomoći?
Ovakva vrsta terorizma čiji je cilj ubiti što više ljudi i u koji se angažiraju osobe koje često uopće nisu na "policijskim radarima", znatno otežava njegovo sprečavanje. Represivni odgovor na ovakvu vrstu sigurnosne prijetnje pretpostavlja korištenje enormnog broja ljudi i značajnih materijalnih i tehničkih potencijala.
I teroristi to znaju i zato upravo biraju ovakav način borbe. Ne trebamo zaboraviti da je kroz povijest izbor terorizma kao oblika borbe za postizanje nekog cilja uvijek bio posljedica racionalnog izbora. U tome se ni do danas ništa bitno nije promijenilo.