Taras Čmut, ravnatelj Zaklade Come Back Alive, ukrajinske vojne humanitarne organizacije, dobro je upoznat s ozbiljnim problemima na bojišnici. Čmut je bivši narednik u Ukrajinskoj vojsci, dragovoljac i vojni analitičar koji radi u Zakladi od 2020. godine. Prethodno je služio kao pripadnik ukrajinskih marinaca od 2015. do 2017. te je sudjelovao u ratu u Donbasu. U kolovozu 2022. godine odlikovan je ordenom "Branitelj domovine".
U razgovoru za Ukrajinsku pravdu Čmut naglašava da ukrajinska vlada mora hitno donijeti teške i nepopularne odluke kako bi popravila stanje na bojnom polju. "Odgađanjem zakona o mobilizaciji, lošim kadrovskim odlukama, podupiranjem ambicija određenih časnika da preuzmu veće postrojbe i ponavljanjem pogrešaka, stvorili smo kaos u zapovjednoj strukturi", objašnjava Čmut.
Mislite li da idemo prema kraju rata?
Iz godine u godinu svi se nadamo da će se sljedeće godine stvari nekako popraviti. Konkretno, trebamo dogurati do proljeća i sačuvati energetski sustav i front da se ne raspadnu.
U studenom ste rekli da je situacija na frontu najgora od proljeća 2022. Kakva je situacija danas?
Situacija je strašna. Uzmimo za primjer Operativno-taktičku grupu Donjeck. U lipnju smo tamo izgubili oko 100 četvornih kilometara teritorija. Do rujna je ta brojka narasla na 400 četvornih kilometara, a do studenog dosegla 610 četvornih kilometara. Svi znaju da je to prioritet, a povlačenje se ipak nastavlja i čini se da nitko to ne može promijeniti.
Kako Rusija može tako aktivno napredovati?
Rusi nas napadaju navođenim zračnim bombama. Nažalost, ne postoji očito rješenje za taj problem. Rusi koriste taktiku infiltracije i oklopnim vozilima pojačavaju infiltraciju. Što to znači? Male grupe, tri do pet vojnika s minimalnom opremom: jedan radio, voda i puška. Zadatak je jednostavan: doći do ukrajinskog položaja ili naselja, sakriti se u podrum i ne činiti ništa. Na kraju počinju napadati sa svih strana. U nekim područjima ih odbijamo, u drugima smo prisiljeni na povlačenje. Polako, metar po metar, uporište po uporište, selo po selo, Rusi nas potiskuju.
Koliko je ozbiljna opasnost od napredovanja Rusa u Dnjipropetrovsku oblast?
Do granice je ostalo 20-ak kilometara. Trenutačno Rusima očito nedostaje kapaciteta da potpuno zauzmu neki veći grad. Međutim, kaos u ukrajinskoj zapovjednoj strukturi mogao bi dovesti do većih ruskih proboja. Svi gledaju kartu i pitaju se što se događa i zašto nitko ništa ne poduzima. Nije da nitko ne želi djelovati - jednostavno nisu u stanju.
Zašto ne mogu djelovati?
Kaos u zapovjednoj strukturi rezultat je odluka donesenih prethodnih godina. Taj kaos u strukturi vojnog zapovjedništva napravili smo odugovlačenjem donošenja zakona o mobilizaciji, odgađanjem odgovarajućih kadrovskih imenovanja i poticanjem ambicija pojedinih mladih časnika da vode veće postrojbe.
Primjerice, jedna od brigada ima 24 pridodane jedinice. To znači da zapovjednik brigade mora nadzirati 24 različite postrojbe u njihovoj zoni odgovornosti. Može li se to učiniti učinkovito? Nema šanse.
Pridodanim jedinicama zatvaramo rupe na prvoj liniji, iscrpljujući te vojnike. U međuvremenu, negdje nalazimo zamjene, mobiliziramo ih, obučavamo i ispočetka popravljamo iste praznine. Problem je u tome što strateški problem zapovijedanja i kontrole ostaje neriješen.
Na papiru ima dosta vojnika, oružja, opreme i streljiva uzduž crte bojišnice, ali front se urušava. Nije to zato što se vojnici ne bore, nego zbog kaosa u zapovjednoj strukturi.
Tko bi to trebao riješiti?
Cijeli zapovjedni lanac odgovoran za upravljanje ratom: predsjednik, ministar obrane, vrhovni zapovjednik, načelnik glavnog stožera, zapovjednici rodova i službi, zapovjednici operativnih i taktičkih postrojbi.
Drugi problem je nepotrebno širenje struktura i osoblja. Imamo ogroman broj različitih jedinica na papiru, ali postoji značajna zabrinutost oko njihove stvarne borbene spremnosti.
Je li se razmišljanje u sovjetskom stilu povećalo ili smanjilo tijekom rata?
Nije se ni povećalo ni smanjio, ali se ekosustav vojske promijenio. Došli su pojedinci iz civilnog sektora - ljudi koje prije vojska nije zanimala i sad postižu izvanredne stvari. S druge strane, ponegdje se dogodilo suprotno - vratili su se stariji kadrovi sa starim načinom razmišljanja, njima vođenje dnevnika borbene obuke ima prednost nad stvarnom borbenom obukom. Nažalost, takvih je pojedinaca mnogo. I nažalost, često završe na vodećim pozicijama.
Zašto je to i danas uobičajeno u vojsci?
Zato što se časnici boje da ne uznemire svoje nadređene i govore im ono što žele čuti, a ne istinu. Svatko tko donosi loše vijesti, koliko god one bile objektivne, riskira gubitak pozicije. To stvara začarani krug iskrivljenih informacija, što dovodi do gubitka teritorija, osoblja, opreme i drugih resursa.
Je li stvarna promjena uopće moguća u modernom ratovanju?
Moguća je i zove se narod. Fokusirani smo na tehnologiju, ali moramo se fokusirati na ljude. Ljudi određuju ishod rata, ljudi se bore, ljudi koriste tehnologiju - sve se svodi na njih. Moramo napraviti radikalne promjene u obuci i pripremi, izvršiti veliku reviziju osoblja i transformirati obrambene snage. Moramo se prestati nadati čudesnim tehnologijama i početi ulagati resurse u iznimne pojedince.
Bivši vrhovni zapovjednik oružanih snaga Valerij Zalužni smatra da će umjetna inteligencija biti ključna u ratu. Koliko smo blizu točke da ratuju roboti, a ne ljudi?
Uopće nismo blizu. Dok mi pričamo, ljudi ginu. Tehnologije neće značajno utjecati na bojno polje u dogledno vrijeme. Amerikanci su imali najbolje oružje, najnapredniju tehnologiju i najveće proračune, ali nisu pobijedili ni u Iraku ni u Afganistanu.
Keith Kellogg, budući Trumpov specijalni izaslanik za Rusiju i Ukrajinu, izjavio je da su Kijev i Moskva spremni razgovarati o miru. Što mislite?
Vjerujem da je Moskva spremna prihvatiti naš poraz, ali Ukrajina nije spremna na predaju.
Kakve bismo adute imali za pregovaračkim stolom?
Teško pitanje. Naš adut je da smo dobri i da se borimo za ono što je ispravno. A dobro uvijek mora pobijediti zlo. Rusija se ne bori za neke oblasti koje nitko ne može pronaći na karti svijeta. Rusija je u ratu s kolektivnim Zapadom oko promjene svjetskog poretka. Ako Ukrajina izgubi, globalni sigurnosni okvir prestat će postojati. To znači da se sve zemlje moraju krenuti prema militarizaciji, nuklearnom oružju i drugim vrstama samoobrane. Jer u tom slučaju svi ugovori i međunarodno pravo neće vrijediti ništa.
Imaju li SAD i Europa snage dovesti Putina za pregovarački stol pod uvjetima koji su nama prihvatljivi?
Imaju dovoljno snage, ali nemaju hrabrosti. Njihove vlade i društva su slabe. Godine udobnog života natjerale su ih da se boje rata. I to je normalno. Ali odbijaju priznati stvarnost u koju smo već ušli: da u jednom trenutku mogu izgubiti sve.
Kako u sadašnjim okolnostima izgleda naša pobjeda?
Očuvanje ukrajinske državnosti, neovisnosti i autonomne vizije budućeg razvoja.
Što je poraz?
Gubitak državnosti, gubitak teritorija i gubitak samostalnosti u odlučivanju.
Bi li zamrzavanje rata bio poraz?
To bi za nas bio prilično grozan scenarij. Rusija bi nas sjebala. Koliko god nam bilo bolno, moramo gurati dalje. Jer drugi dan nakon prekida vatre, mi ćemo se početi svađati među sobom: tko se više borio, tko je više volontirao, a tko je veći domoljub; počet ćemo osnivati političke stranke i otimati se za vlast. A sve to vrijeme, Rusija će se nastaviti naoružavati i opet će nas napasti.