Golema Pamučna industrija Duga Resa, osnovana prije 140 godina, odavno je prestala sa šivanjem donjeg rublja, pidžama, odjeće i drugih tekstilnih artikala. Nakon bezuspješne pretvorbe i dva odlaska u stečaj, tvornica s četiri tisuće radnika danas sa šačicom zaposlenih u nekoliko prostorija proizvodi dijelove za suncobrane i metalnu galanteriju. Slavnu prošlost tog simbola Duge Rese i karlovačkog kraja pamte još samo u muzeju.
"Godine 1884. bečki veletrgovac Josef Jerusalem kupuje mlin na Mrežnici u Dugoj Resi, a već iduće godine s ortacima osniva Kraljevsku zemaljsku ovlaštenu predionicu i tkaonicu u Dugoj Resi, koja 1886. postaje dioničko društvo. Ovo poduzeće je do 1930. preobrazilo Dugu Resu u planski izgrađen 'vrtni' grad s radničkim kolonijama Kasar uz ulicu paralelnu s cestom Josefinom i otočićem Insel.
Nastanjen je većinom lokalnim stanovništvom koje se usporedno odgaja za rad u industriji i za gradski život. Godine 1934. od ukupno 2300 zaposlenih njih 800 - s članovima obitelji 1600 - besplatno stanuje u uzornim radničkim stanovima, a na raspolaganju su im trgovina, škola i bolnica. Višem tehnološkom i administrativnom osoblju namijenjeni su casino i činovnički dom, a najelitnije stanovanje je u 'ljetnikovačkoj' zoni. U upravnom i nadzornom odboru sjede pripadnici političke i gospodarske elite.
Naravno, zabilježena su i brojna negodovanja radnika, zapošljavani su i 14-godišnjaci koji su se žalili na potplaćenost, a u tvornici su provodili dvanaestosatni radni dan. Prvi štrajk zabilježen je već 1889., i to kao iskaz podrške Prvom kongresu Druge internacionale u Parizu, a potakli su ga novopridošli strani radnici", kaže za Index ravnatelj Muzeja grada Karlovca Igor Čulig.
Širenje industrije
U tvornicu je već tada uloženo dosta novca, reguliran je tok rijeke Mrežnice izgradnjom armiranobetonskog slapa i nabavljena je moderna oprema.
"Godine 1886. u tvornici 5000 vretena i 60 razboja pogone dvije vodene turbine, a uskoro i jedna parna. Od 1912., kad nastaju i nove tvorničke zgrade, dobavlja se struja iz Karlovca. Nakon modernizacije završene 1934. u pogonu je 35.276 finijih vretena, 1280 vretena za pamučne otpatke i 1104 razboja. Proizvodnja je u početku bila promišljena tako da zadovolji seosko stanovništvo koje je tražilo razmjerno grube materijale. Istovrsne potrebe postojale su na jugoistoku Europe i u Turskoj, a 1930-ih prerađuje američki, egipatski i istočnoindijski pamuk u čitavu paletu grubljih i finijih proizvoda, od kojih su neki odlikovani na velikim svjetskim izložbama u Budimpešti i Parizu", naglašava ravnatelj Čulig.
Dugoreška industrija širila je proizvodnju. Godine 1929. u njezin sastav ušla je zagrebačka tvornica čarapa Mira d. d., osnovana 1921. Tako je pogon povećan s predionicom i stotinjak radnika. Zanimljivo je da je tvornica čarapa u sastavu dugoreške tvrtke ostala do 1946., kada je udružena s karlovačkom tvornicom Standard preseljena u Samobor. U Samoboru je tvornica poslovala pod imenom Sloboda, a propala je u pretvorbi devedesetih godina.
U posljednje vlasnike ubraja se Tatjana Žužul, žena nekadašnjeg HDZ-ovog ministra vanjskih poslova Miomira Žužula. Danas je srušena, a na njezinom mjestu nedavno je podignuta proizvodna hala inozemne kompanije.
Zlatno doba
Najveću produktivnost Pamučna industrija Duga Resa dosegla je 1937. godine, kada je proizvela 15.2 milijuna metara tkanina i 4500 tona industrijske pređe. Tijekom oba svjetska rata prilagodila se vojnoj proizvodnji.
"Predionica i tkaonica u Dugoj Resi bila je krajem 19. i početkom 20. stoljeća najveća tekstilna tvornica na području današnje Hrvatske, s oko 1200 zaposlenih. Nakon Drugog svjetskog rata proizvodnja i broj zaposlenih bili su u kontinuiranom porastu. Broj zaposlenih je 1980-ih iznosio više od 4000, a osim za domaće tržište proizvodilo se i za izvoz. Sukladno rastu proizvodnje rastao je strojni park, a dotrajali strojevi su se periodički zamjenjivali novima. Također su se obnavljale stare i podizale nove tvorničke zgrade.
Osim pređe, tkanina i pletiva tvornica je od 1963. proizvodila i laku konfekciju. Do 1990-ih tvornica u Dugoj Resi imala je velik značaj u gospodarskom smislu, kao jedna od najznačajnijih hrvatskih tekstilnih tvornica, ali i u lokalnom kontekstu s obzirom na to da je zapošljavala velik broj stanovnika Duge Rese i okolnih mjesta, posebice žena, od kojih je velik dio nakon zatvaranja tvornice ostao bez posla i mogućnosti novog zapošljavanja", objasnila je za Index Kosjenka Laszlo Klemar, voditeljica Zbirke tekstilne tehnike Tehničkog muzeja Nikola Tesla u Zagrebu.
U drugoj polovici dvadesetog stoljeća, u tvornici pod imenom Pamučna industrija Duga Resa vrhunac proizvodnje i zaposlenosti bio je od šezdesetih do osamdesetih godina. U šezdesetima je proizvodnja udvostručena u odnosu na 1930-e, a od 1973. u tvornici se iznova proizvodilo pletivo. Godine 1984. zaposleno je 4390 radnika u sedam Osnovnih organizacija udruženog rada (OOUR-a) i dvije radne zajednice.
U to vrijeme radili su pogoni u Generalskom Stolu i Bosiljevu, gdje se šivala radna odjeća. Posljednja velika investicija dogodila se 1989., kada je s radom počela linija najmodernijih tkalačkih strojeva Sulzer-Rüti.
Industrija koja je izgradila cijeli grad
Ipak, poslovanje je išlo sve slabije. Stečajni postupak proglašen je i okončan još 1990., a polovica radnika dobila je otkaz. U ratnim godinama tvornica je oštećena, no nastavila je s proizvodnjom. Pretvorba u dioničko društvo izvršena je 1994. godine, ali poslovi su išli sve slabije. Radnika je bilo sve manje, pa je 2002. godine pokrenut još jedan stečajni postupak, kada je posao izgubilo oko tisuću radnika.
Okončan je tek 4. studenog 2015. godine, kada je 131 godinu od osnivanja tvornica ugašena. Pamučna industrija Duga Resa izgradila je, kažu povjesničari, taj grad. Uz radničke stanove podignute su bolnica i industrijska tekstilna škola, prva u Hrvatskoj.
Tvornicu je 2010. godine za 30 milijuna kuna kupila varaždinska tvrtka T7 VIS. Prije toga je za upola manje novca tvornicu pokušao kupiti unuk tadašnje državne revizorice Šime Krasić, Luka Ivančić, koji je za neuspjeh transakcije okrivio medije. O tome je izvijestio Index.
Posljednju imovinu tvornice, zgradu sportskog doma, kupio je Grad Duga Resa, dok je zgradu kadrovske službe kupila tvrtka Aquaestil.
Danas su prostori tvornice u vlasništvu tri tvrtke. U prosincu prošle godine najavljeno je da će tvrtka Mare pro tamo proizvoditi dijelove za suncobrane te zaposliti stotinjak radnika. Prema posljednjim informacijama, dio prostora se preuređuje dok u drugom dijelu traje proizvodnja.
Kako danas izgleda privredni div iz Duge Rese, može se vidjeti u videu ispod: