NE BI se ništa strašno dogodilo da nije uz nedavnu fotografiju dobro raspoložene Anice Kovač i njenog muža nogometaša kao soundtrack za scenu u pozadini upravo išao neki najnoviji hit iz uhodane turbofolk radionice, koji u venorezački delirij baca svu gomilu sa propisno isturenim, ogoljenim atributima, što su se te noći u jednom narodnjačkom klubu znojno stiskali oko spomenutog para.
Dobro obaviještena javnost je već navikla da se u ranim jutarnjim satima iz tih i takvih lokala kao teturajući orangutani pod narkozom izvlače poznati sportaši, pjevači i pripadnici zlatne hrvatske mladeži, koji svi zajedno baštine izniman ukus za ovaj način zabavljanja. No, budući da se radi o Anici Kovač, otkinutom cvijetu sa škrtog kamenjara, automatska predodžba svekolikog pučanstva poprima sasvim drugačiji smisao o tresuckanju sisa u tročetvrtinskom ritmu. Tako supruga mog brata Roberta također, one svoje maxi-noge (s kojima je svojedobno proslavila malu Hrvatsku cijelome svijetu) vrti u idiotskim ritmovima i biva izložena uvredama trenutno osupnute i kulturološki osviještene hrvatske javnosti, samo zato što joj je broj šasije glave genetski određen u Hercegovini.
Licemjeri i hercegovački primitivizam
A fenomen "hercegovačkog primitivizma" u hrvatskom društvu godinama unatrag prvi su ozakonili upravo takvi primjerci, koji se licemjerno i u svakoj prilici pozivaju na tradicionalnost ognjišta s kojeg su ponikli, svetost vjere i skromnost kao glavnu odrednicu njihovih života, a istovremeno su u tolikoj kontradiktornosti sami sa sobom i svojim korijenima, dok pučanstvu bahato objašnjavaju da u njihovoj novoizgrađenoj vili sva djeca moraju imati vlastitu kupaonicu, inače će doživjeti teški napad anksioznosti, tako bolno simptomatičan za svu razmaženu klinčad odgojenu u pamuku naglog prosperiteta.
Svjesno i s ciljem su u poslijeratnim godinama u hrvatsko "urbano" društvo i gospoštinu jednog šmekerskog Zagreba iz Hercegovine infiltrirani baš oni, čiji je mentalni "rodijački" sklop, te verbalna i životna inteligencija postala nepresušni izvor iz kojeg će se crpiti sve buduće predrasude o jednom podneblju i njegovim stanovnicima, na iznimno degradirajući način. A uz višegodišnje prešutno odobravanje svih koji su krojili javno i društveno mnijenje, a koji bi inače za tek jednu mrtvu vjevericu pod kotačima bicikla, organizirali revolucionarni prosvjedni skup na stadionu, uz prigodno samospaljivanje u znak protesta.
"Mi iz Hercegovine"
Od nekolicine takvih nedavno sam dobila i svojevrsno "dobronamjerno" upozorenje da zašto bi to mene "od tamo iz Hercegovine" trebalo uzrujavati kako je "ovamo u Hrvatskoj i što radi njen Predsjednik". Diskriminirajuće bezobrazno i posve infantilno. Pogotovo ako imate u vidu da posljednjih dvadeset godina najveći medijski opus regionalnih novinara otpada na to kakvi smo to mi odavde. Mi iz Hercegovine. Oni "mi" kakvima nas je stvorio jedan korupcijski sustav bez ikakvih vrijednosti, manipulativna politika koja je vješto odigrala desant na domoljublje, iskorištavajući pojedinačnu neinteligentnost i sklonost lopovluku, iako je trenutni vladajući lopovluk smješten u remetinečkim ćelijama Hercegovinu viđao samo na razglednicama. Kasnije su nas do savršenstva pak dotjerala raznorazna književna pera koja su uspjela uvjeriti i one pomalo nestabilne što su se još uvijek tražili pod suncem, da će svoju manifestaciju u Zagrebu moći potvrditi samo i jedino s Mercedesom i zlatnim križem oko vrata. Ideologija tajkunizacije plitkih umova i nepotizma sa mafijaškim, gotovo sicilijanskim elementima prihvaćena je objeručke i od strane hercegovačkog i hrvatskog čovjeka i sve ove godine slovila kao jedino pravilo bez mogućih iznimki. Mazohizam je narastao čak do te mjere da čovjek Hercegovac danas, slavi pametnog i elokventnog Hercegovca među sobom kao rijetki dijamant koji mu pomaže u vlastitom samo-ostvarivanju i potvrđivanju, jer je taj isti pametan i elokventan Hercegovac u žabokrečini ovdašnje stvarnosti postao toliki mit, kao da se radi o troglavoj žirafi koja žonglira lubenicama i priča francuski u pauzama između kukičanja.
Današnja "urbanost" koja sebe voli nazivati takvom, ne shvaća da provincijalizam zapravo nije zemljopisno određen, već je jednostavno stanje duha. I u Vlaškoj i u Posušju. Urbanost se ne kupuje jednim ispodprosječnim stilistom, zlatnim Rolexom, vilom s pet kupaonica, niti adresom u Zagrebu. Ništa nije milosrdnija Todorićeva poslovna politika prema svojim potlačenim zaposlenicima samo zato jer dolazi iz snobovske uglađenosti Kulmerovih dvora, naspram Kerumovog seljakluka dok u Ferrariju kupuje markiranu odjeću za bebu svoje ljubavnice. Urbanost se također ne kupuje obiteljskim stablom i precijenjenim pedigreom, jer apsolutno ništa mi ne vrijedi pradjed s kojim se rado vole kurčiti "urbani zagrebački klinci", koji je popodneva provodio u muzeju i večeri na operi, ako te iste klince zaštitari trpaju pijane u najnovije bolide, upravo ispovraćane ispred raznih narodnjačkih klubova.
Hrvatske podjele su regionalni rasizam iz dječjih vrtića naspram bh realiteta
Zagreb kao mjesto centralnog diktiranja svih trendova u državi, voli se često nazivati iznimno tolerantnim. Tolerantan prema istospolnim vezama, prema nacionalnim i vjerskim manjinama, prema načinima odijevanja, prema svim ugroženima i na bilo koji način potlačenima, tolerantan prema oblačnom nebu, kričavoj žutoj fasadi na susjednoj zgradi i prema dosadnim kineskim turistima na Markovom trgu. U isto vrijeme, takav moderni, gotovo UN-ovsko-pomirljivi grad najžučniji je protivnik Splićana, Osječana, Hercegovaca, nastavi niz. Mada, uz svo dužno štovanje, na današnjem Balkanu, samo ljudi, odnosno nadljudi iz BIH jedino znaju što je zapravo tolerancija, dok žive u najdubljem podijeljenom društvu modernog vremena i uspijevaju sačuvati zdrav razum svaki novi dan. Hrvatske podjele su regionalni rasizam iz dječjih vrtića naspram bh realiteta.
U odnosu na Zagreb, jednoj "neurbanoj sredini", odnosno po naški – selendri, automatski se međutim apostrofira i spočitava manjak bilo kakve tolerantnosti i uljuđenosti, povezujući to sa neizostavnim primitivizmom i dahom zaostalosti koji isparava iz provincijskih mahala. Ne radi se ovdje toliko o samim Zagrepčanima, onim pravima (ma šta to značilo i kako li se isto manifestiralo), kojima bi se zbog tih stavova i moglo progledati kroz prste, idući za logikom da nitko pretjerano ne voli došljake, pa makar se tek radilo o jedanaestom čovjeku u zaseoku sa deset stanovnika. Već se zapravo radi o svima onima koji su mahom Splićani, Osječani, Hercegovci, nastavi niz, a svoje pripadanje metropoli u kojoj žive, moraju dokazati kroz negiranje vlastitog porijekla i decidirano pljuvanje po istome. Kroz pojačavanje, a ne razbijanje davno ukorijenjenih predrasuda.
Društvo kojem se živo jebe za sutrašnjicu
Bandić jest politički konvertit, čovjek-vjetrenjača, korupcijski karijerist, ali je bio biran od strane "finog i plavog" Zagreba deset godina na čelnu poziciju grada. Kerum jest neobrazovani tikvan, debilno-smiješno utjelovljenje seljakluka na vlasti, ali je u tu fotelju doveden kad su njegovo ime zaokružile sve one ruke podno Marjana, ruke koje očito ne dijele ništa zajedničko sa velikanima poput Smoje i Bebića, a kojima se diče svaki put kad žele ukazati na svoju šarmantnu posebnost. Mediji, međutim, mjesecima već nalaze inspirativne momente u ovoj dvojici karikatura i njima sličnih budalaša, bez ikakve želje da za njihovo metastaziranje u političkom i javnom svijetu ukore građane koji su im jedini omogućili da bjesomučno rašire svoje krakate nožice pohlepe. Društvo koje se temelji na izrugivanju pojedinca ili skupine, bez želje za pokušajem mijenjanja kolektivne svijesti, je društvo kojem se živo jebe za sutrašnjicu. Sistem pljuvačine ispred televizora i računala bez stvarne reakcije jede našu stvarnost. A mi samo nonšalantno podmazujemo žlijezde i gomilamo novu slinu pod jezikom, svjesno odvajajući i neargumentirano klasificirajući urbane i neurbane, seljačine i građanstvo, vaše i naše, već spremni da na primjeru spomenute missice ilustriramo novu anegdotu po uzoru na televizijsku reklamu:
"Mama, mamaaaa…jel mogu ići kakati kod tete Anice i čika Roberta?"
"Ali zašto sine, pa naš WC je baš lijep i trenutno prazan?!"
"Ali mama, teta Anica ima četiri WC-a i u svima sa zvučnika iznad umivaonika svira Halid!", povikao je maleni Filip i nestao prema ulaznim vratima susjedne kuće.
Njegova majka zarinula je svježe manikirane nokte u džepove ispranih traperica, u sebi opsovala sva pokoljenja svog obiteljskog stabla izniklog u Zagrebu prije mnogo stoljeća i samo tiho prozborila: "Prokleti Hercegovci! I brat Robert također!"
Filip je za to vrijeme oko ruke zadovoljno omatao toaletni papir i nasmijan pjevušio – Ko bi reko' čuda da se dese….