Dr. Peter Mario Kreuter, autor djela "Vjerovanje u vampire u jugoistočnoj Europi", ispričao je za Deutsche Welle kako se odlučio istražiti ovaj fenomen. Otkrio je da, suprotno uvriježenom mišljenju, prvi podaci o vampirima ne dolaze iz Rumunjske, nego s naših područja. Početkom 18. stoljeća u selu Medveđi u današnjoj Srbiji pri padu sa zaprežnih kola poginuo je izvjesni Arnont Pavle, koji je došao s Kosova, gdje ga je progonio vampir.
Slučaj Arnonta Pavla
Slučaj Arnonta Pavla prva je konkretna povijesna priča u kojoj se spominje fenomen vampira. Prvi pisani podaci na temu potječu još iz 1342. godine, kad je srpski car Dušan u ukazu zabranio svećenicima sudjelovanje u iskopavanju i spaljivanju leševa za koje se pretpostavljalo da imaju čarobne moći, naveo je Kreuter.
Priča o Arnontu Pavlu iz Medveđe, koji se spominje u dokumentima iz 1731. i1732. godine, vjerojatno se dogodila oko 1720. godine. Pet godina kasnije u jednom mjestu na sjeveru Bosne, a koje se u izvorima naziva Gradišk, spominje se kako se izvjesni Petar Plogojević vratio iz mrtvih, a u izvještaju iz sela iz sela Medveđa govori se o jednoj ženi, Milici, 50-godišnjakinji koja je navodno uzrokovala smrt 50 ljudi.
Hrvatski "kršnici"
Starih priča o vampirima ima i u Hrvatskoj, naveo je Kreuter, koji je ispričao i o zanimljivom vjerovanju u "kršnike". Za njih se u Dalmaciji vjerovalo kako su ljudi rođeni u posebnim okolnostima, te kako imaju sposobnost borbe protiv vampira. Protiv njih se ne bi borili u ljudskom obliku, nego bi se s vampirima borila njihova duša.
Prva pisana izvješća iz Rumunjske, za koju se vjeruje da je "domovina" priča o vampirima, datiraju tek nekoliko desetljeća nakon izvješća s ovih prostora. Iz Rumunjske je svakako potekla priča o Vladu Tepešu, brutalnom vojskovođi koji je uživao u mučenju protivnika, a kojeg je besmrtnim učinio Bram Stoker, autor romana o grofu Drakuli. ali Rumunjska nije jedina zemlja jugoistoka Europe sa sličnim pričama.
Ne piju krv, ne dolaze izdaleka
Priče o vampirima su puno starije od pisanih dokaza, a postoji mogućnost da čak potječu iz pretkršćanskih vremena. Sve europske kulture imaju običaj sahranjivanja svojih mrtvih, najvjerojatnije zbog straha da se ne bi vratili među žive.
Krauter je tijekom svojih istraživanja otkrio da su narodna vjerovanja o vampirima puno drukčija od uvriježenih. Kao prvo, kod njih se radi o članovima zajednice, koji se nakon smrti vraćaju da bi nanosili zlo ljudima koje poznaju, ne o neobičnim osobama koje dolaze iz drugih krajeva.
Nadalje, nema podataka o tome da vampiri piju krv. To je vjerovanje nastalo u 18. stoljeću, krivim tumačenjem. Ljudi su bili šokirani kad bi vidjeli leševe sa skorenom krvi u ustima, ali zapravo se radi o tekućini koja nastaje prilikom raspadanja.
Metode uništavanja vampira jednako su različite kao i priče o njima. Ako je bilo poznato o kome se radi, onda su seljaci otišli na groblje i iskopali leš. Ukoliko je tijelo bilo u dobro očuvanom stanju tada mu se ponekad odrezala glava, no većinom se tijelo spalilo, a pepeo rasuo. No, ako nije bilo poznato tko je vampir, onda se moralo u prvom redu zaštititi samog sebe od napada. U tu se svrhu, primjerice, koristio češnjak kojim su premazivane pukotine na prozorima i vratima ili su na kuću i vrata crtani križevi. To se u nekim dijelovima Europe upražnjava i u današnje doba, ispričao je Kreuter za Deutsche Welle.