KAD je u noći 23. na 24. veljače prošle godine Vladimir Putin pokrenuo agresiju na Ukrajinu, nije ni u najgorim noćnim morama mogao vidjeti kako će 400 dana poslije doživjeti najveći politički poraz od 8. kolovoza 1999., kad je prvi put postao ruskim premijerom.
Teško je opisati svu slojevitost povrijeđenosti i ljutnje (a vjerojatno i bijesa) koju danas Putin osjeća svjestan da doslovno svaki Rus shvaća što se događa. I još gore, da ti isti Rusi shvaćaju da on, koji sanja o vraćanju Ruskog Carstva, ne može ništa. Što bi se reklo - "car je gol".
Putin je htio spriječiti dolazak NATO-a na granicu Rusije
Jedan od važnijih razloga agresije na Ukrajinu bio je spriječiti NATO da dođe na ruske granice. Tehnički gledano, NATO je na ruskim granicama, ali samo na malom dijelu s Latvijom i Estonijom. Te male baltičke države zapravo su za NATO više problem nego korist jer bi ih se, zbog njihove veličine, teško branilo. Barem se tako mislilo prije godinu dana kad se vjerovalo da je ruska vojska moćna kao nekada Crvena armija.
Upravo su Ukrajinci (na njihovu sreću) dokazali da je to hrpa stare tehnike preostale iz doba SSSR-a i ne baš inteligentnih zapovjednika. Ni nakon 405 dana ratovanja u Ukrajini, nakon više od 200 tisuća mrtvih i teško ranjenih, nakon gubitka više od 3600 tenkova i skoro 7 tisuća oklopnih transportera, bez 306 borbenih aviona i 291 jurišnog helikoptera, ruska vojska nije ništa bliže pobjedi, rušenju Zelenskog i uklapanju Ukrajine u novo rusko carstvo.
Dapače, iako nije članica NATO-a, Ukrajina je za godinu dana dobila, kako tvrdi glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, 70 milijardi dolara vrijedno naoružanje i streljivo. Tome treba pridodati i novih 2.6 milijardi dolara pomoći iz Washingtona, čija se objava očekuje ovih dana.
Najveći Putinov "uspjeh" je povećanje granice s NATO-om za 1300 kilometara
Nakon više od godinu dana ratovanja i silnih žrtava, najveći Putinov „uspjeh” je pridruživanje Finske NATO savezu. Države koja s Rusijom dijeli 1300 kilometara granice. I još gore, države koja se proteže od Baltika pa skoro do Barentsovog mora. Velike države koja će do kraja zaokružiti NATO prevlast nad Baltikom.
Iako nije za očekivati da će NATO odmah početi graditi svoje baze na finskom tlu, za očekivati je da će Finska biti domaćin mnogobrojnim NATO vježbama na kopnu, na moru i u zraku. Finske pustopoljine u blizini ruske granice idealne su za manevre desetaka tisuća vojnika.
Zbog svog položaja i veličine te političkih i sigurnosnih okolnosti, Finska će od danas biti najvažnija članica NATO-a. Onako kako su to u doba Hladnog rata bile Zapadna Njemačka i Turska.
Finska ima vrlo respektabilnu vojsku
Neće samo veličinom i strateškim položajem Finska doprinijeti NATO-u. Ima Finska i sasvim respektabilnu vojsku s 23.800 aktivnih pripadnika i za današnje europske uvjete velikom pričuvom od 216 tisuća pričuvnika. Tako velika aktivna pričuva rezultat je odluke da se zadrži obveza služenja vojnog roka.
Finska je zadržala vojnu obvezu zbog duge granice s Rusijom i vrlo rijetko naseljenog teritorija za čiju obranu trebaju kvantitativno velike snage. Osnovu vojske čine profesionalci, dok se kvantiteta postiže velikim pričuvnim sastavom. Za najveći broj novaka vojni rok traje 165 dana, što s redovnim odsustvima zapravo traje 6 mjeseci.
Nešto duže, odnosno 247 dana, traje za određene specijalnosti, ali i za prigovarače savjesti koji služe vojsku bez oružja. Najduži vojni rok od 347 dana, što s odsustvima traje godinu dana, imaju pričuvni časnici i dočasnici, padobranci ili pripadnici specijalnih postrojbi. Posljednjih godina postotak mladih Finaca koji odsluže vojsku je 80 posto.
Finska vojska je među opremljenijima u Europi
Povrh toga, finske oružane snage po opremljenosti su među boljim u Europi. Uz ubrzani rast proračunskih izdvajanja za oružane snage (2023. izdvojit će se 2.25% BDP-a) samo će dodatno jačati.
Doduše, ulaskom u NATO savez Finska će morati uskladiti svoje planove razvoja vojske s planovima saveza. Međutim, kako su planovi NATO-a ubrzano jačanje svih oružanih snaga, članica Finska će se vrlo lako uklopiti. Tim prije jer će novu vladu, nakon izbornog poraza dosadašnje premijerke Sanne Marin, sasvim sigurno formirati desnica koja je u pravilu sklona povećavati vojne izdatke.
Duga zajednička povijest
Nije ulazak Finske u NATO bolan za Putina i Ruse samo zbog činjenice da će im postrojbe saveza doći na 1300 kilometara dugu i do sada skoro pa potpuno nebranjenu granicu. I da će se Sankt Peterburg (rodni grad Vladimira Putina) naći u poluokruženju. Bolan je i zbog duge i ne baš idilične zajedničke povijesti.
Paradoksalno je da je upravo ruski car Aleksandar I. 1809. godine iz sadašnje Finske otjerao Šveđane, a potom od novoosvojenog teritorija, ujedinjavanjem malih feuda, stvorio Veliko Vojvodstvo. Vojvodstvom je upravljao car preko svojeg guvernera. Osnovan je i senat. Finski je postao službeni jezik 1863., a iste je godine prvi put sazvan i parlament.
Zakonom o obveznom vojnom roku iz 1878. godine Finska je dobila i vlastitu vojsku. Iako još uvijek formalno pod ruskom vlašću, Finska je tako korak po korak dobivala sve veću samostalnost. Iskoristivši ruske revolucije tijekom 1917. Finska je 6. prosinca iste godine u parlamentu izglasala deklaraciju o nezavisnosti i tako se na miran način odcijepila od Rusije te postala samostalna država.
Prilika za revanš
No činjenicu da je Finska nekad bila ruski teritorij nisu zaboravili novi vlastodršci u Moskvi. Situacija se dramatično promijenila na štetu Finske u kolovozu 1939. godine kad su Njemačka i Sovjetski Savez potpisali pakt o nenapadanju. On je uključivao tajni protokol kojim je Finska dodijeljena sovjetskoj sferi interesa.
Kad je Finska odbila dati dozvolu Sovjetskom Savezu da izgradi vojne baze na teritoriju Finske, Staljin je ukinuo pakt o nenapadanju iz 1932. godine i napao Finsku 30. studenog 1939. Zimski rat završio je primirjem potpisanim s Moskvom 13. ožujka 1940., kojim je jugozapadna Finska pripala Sovjetima.
Priliku da se revanširaju Finci su dobili već godinu dana poslije, kad je Njemačka napala SSSR. Finska je vojska iskoristila slabost Crvene armije da bi izbila na crtu finsko-sovjetske granice prije Zimskog rata, a to je značilo i na obale jezera Lagoda pokraj Lenjingrada. Međutim, finska je vlada odbila njemačke zahtjeve da uđe na teritorij SSSR-a i pomogne u osvajanju Lenjingrada. Stoga je cijena koju su Finci morali platiti nakon što su njemačke snage istjerane iz SSSR-a bila relativno mala.
Finska je bila obzirna prema Moskvi i nakon raspada SSSR-a
Primirjem iz 1944. određeno je da osim područja koja su već pripala Rusiji Zimskim ratom, Finska također mora ustupiti Rusiji i provinciju Petsamo čija je obala na Arktičkom oceanu. Uvjeti primirja potvrđeni su Mirovnim ugovorom u Parizu 1947. godine. S takvom ulogom u svjetskom sukobu, Finskoj nije preostalo ništa drugo nego da tijekom hladnog rata balansira na tankoj liniji između Zapada i SSSR-a.
Politika neutralnosti ogledala se i u održavanju bliskih odnosa s moćnim istočnim susjedom, prije svega dobrim trgovinskim odnosom i vojnom suradnjom. Zapravo je Finska sve do raspada SSSR-a 1991. bila jedina demokratska i kapitalistička država koja je svoje oružane snage opremala sovjetskim naoružanjem.
Većina Finaca je bila protiv članstva u NATO-u sve do Putinovog razotkrivanja u Ukrajini
I nakon raspada SSSR-a 1991. godine Finska je nastavila s obzirnom politikom prema Moskvi, naročito sigurnosnom. Iskoristivši trenutak slabosti Rusije, ali i dobre ruske odnose sa Zapadom, Finska je postala članica Europske unije 1995. godine.
Međutim, članstvo u NATO-u smatralo se prevelikom provokacijom te je velika većina Finaca bilo protiv toga. Sve do prošle godine kad je „denacifikacija” i „deukranizacija” Ukrajine do kraja ogolila ekspanzionističku politiku ruskog predsjednika.
Kao nekadašnjim dijelom Ruskog Carstva, Fincima je bilo jasno da je samo pitanje vremena kad će se Putinov pogled iz Kremlja okrenuti prema njima. Članstvo u NATO-u odjednom je postalo ne samo prihvatljivo, već i poželjno.
Onemoćali silnik
Istovremeno s vojskom koja se raspada u Ukrajini, Putin nije imao snage prijetnjama zaustaviti Finsku. Jedino što može (ponovno) prijetiti nuklearnim oružjem. Pa tako godinu dana staru vijest da će Rusija razmjestiti taktičko nuklearno oružje u Bjelorusiju ponovno „podgrijava”.
Od samog početka ruske agresije, preciznije od trenutka kad su u Moskvi shvatili da od brze pobjede neće biti ništa, Kremlj je počeo prijetiti nuklearnim oružjem. Najglasniji ruski ratni huškači otvoreno su pozivali na upotrebu nuklearnog oružja protiv Zapada. Od toga naravno nije moglo biti ništa jer ruski politički vrh jako dobro zna da bi Zapad odgovorio istom mjerom.
U tim prvim tjednima agresije isti ti ratni huškači pozivali su na upotrebu taktičkog nuklearnog oružja u Ukrajini. Iako su to bili tek mrvicu više realni prijedlozi, niti od toga na kraju nije bilo ništa.
Nuklearno oružje je oružje odvraćanja, a ne rata
Nuklearno oružje je prije svega oružje političara koje vojska tek čuva i eventualno, po odluci najvišeg političkog vrha, upotrijebi. Pa je stoga nuklearnim oružjem puno lakše prijetiti nego ga upotrijebiti. Zato se često i opisuje kao oružje odvraćanja.
U Bjelorusiji je 27. veljače prošle godine održan referendum o promjeni ustava kojim odustaje od svog nenuklearnog statusa. Međutim, bjeloruski predsjednik Lukašenko tu je odluku tada obrazložio bitno drukčije nego što o tome govori danas.
Što je rekao Lukašenko o nuklearnom oružju?
„Ako (Zapad) prebaci nuklearno oružje u Poljsku ili Litvu, na naše granice, onda ću se obratiti Putinu da vrati nuklearno oružje koje sam dao bez ikakvih uvjeta”, rekao je tada Lukašenko.
Reakcije Zapada bile su vrlo mlake, a u medijima je ta vijest prošla nezapaženo. Što ne čudi jer je ruska vojska bila na prilazima Kijeva.
Već 25. lipnja na sastanku Putina i Lukašenka održanog u Sankt Peterburgu dogovorene su ruske isporuke projektila koji mogu nositi nuklearne bojne glave. Putin je novinarima rekao: „Bjelorusiji ćemo u nadolazećim mjesecima predati raketne sustave Iskander-M koji mogu ispaljivati balističke ili krstareće rakete, što konvencionalne, što nuklearne”. Lukašenko je pridodao da je Bjelorusija zabrinuta zbog "agresivne", "konfrontacijske" i "odbojne" politike svojih susjeda Litve i Poljske.
Najveći politički poraz Vladimira Putina
Te da je od Putina zatražio da pomogne Bjelorusiji pripremiti "simetričan odgovor" na, kako je naveo, letove NATO saveza s nuklearnim oružjem blizu bjeloruskih granica. Na istom je sastanku dogovorena i modernizacija bjeloruskih jurišnih aviona Su-24 kako bi ih se osposobilo za nošenje nuklearnog oružja.
Nemogućnost sprečavanja ulaska Finske u NATO Putinov je daleko najveći politički poraz. Bez vojske koju bi nagomilao na zajedničku granicu i njome prijetio, sankcijama i ovako već izoliran, Putin može tek prijetiti nuklearnim oružjem. Iako zna da su te prijetnje jednako „šuplje” kao i njegova propala velika ofenziva u Ukrajini.
Dodatnu „sol na ranu” utrljao mu je jučer glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg kad je na konferenciji za novinare ustvrdio: "Sutrašnje pridruživanje Finske NATO-u će biti dobar dan za finsku sigurnost, nordijsku sigurnost i za NATO u cjelini. To je također dobro i za Švedsku. Stajalište NATO-a o kandidaturi Ukrajine ostaje nepromijenjeno - Ukrajina će postati članica saveza."
Danas nije lako biti Vladimir Vladimirovič Putin.