NALAZIMO se u centru globalne krize koja nema presedana u našoj povijesti. Kriza i njezine posljedice oblikovat će naše društvo na dugi rok i za pretpostaviti je kako će mnoge mjere koje u ovome času doživljavamo kao kratkoročne postati norme ponašanja u vremenu koje dolazi.
>> Plenkovićev špijun: Tko odbije praćenje mobitela u samoizolaciji, može u karantenu
Kriza u vrlo kratkom vremenu drastično utječe na mnoge važne procese
U samoj je prirodi krize da ona u vrlo kratkom vremenu drastično utječe na procese, bili oni zdravstveni, društveni ili politički. Rješenja koja bi u donedavno normalnim vremenima bila pitanja višemjesečne ili višegodišnje diskusije, sada se donose u danima ili ponekad satima i svi zajedno postajemo dijelovi nikada isprobanog eksperimenta bez dovoljno vremena za promišljanje o posljedicama naših odluka.
Jedna od takvih ideja, a koju polu-zakulisni likovi sa špijunsko-obavještajnom pozadinom ovih dana promoviraju jest i ta da u vremenima ove krize omogućimo masovni nadzor kretanja stanovništva koristeći mobilne uređaje koje danas praktički svatko neprestano nosi sa sobom u svome džepu ili torbi. U doba totalitarne vladavine država nije imala kapaciteta pratiti što svaki od njezinih građanina radi jer nije bilo dovoljno špijuna i cinkaroša koji bi pratili baš svakoga.
Država sad može znati gotovo sve o svima
No danas, zahvaljujući mobilnim telefonima i činjenici da oni neprekidno oglašavaju svoju poziciju - država prvi put u povijesti ima tehničku mogućnost, ali i kapacitet da prati sve svoje građane odjednom. To znači da onaj kojem su ti podaci dostupni može u bilo kojem času saznati gdje se nalazite (s preciznošću od svega nekoliko metara), u kojem društvu se nalazite i gdje ste se sve u nekom vremenskom periodu kretali i koga ste susretali (jednom, dvaput, više puta). Big data omogućava da shvatimo kada se hranite ili nalazi li se vaš krevet u kojem spavate na lokaciji koja piše na vašoj osobnoj iskaznici.
Iz svih ovih razloga, ali i puno prije tehničke mogućnosti da se tako nešto dogodi, puno pametniji ljudi su osmislili set pravila koje danas poznajemo pod zajedničkim nazivom pravo na privatnost i slobodu od nadzora. Debata o tome kada smijemo ograničiti nečija prava traje doslovno tisućama godina, a konkretnije debate o sukobu osobnih sloboda i karantene vode se još od vremena borbe protiv tuberkuloze, malih boginja, a u novije vrijeme u doba HIV-a ili ebole. Slične diskusije o tome kada smijemo ograničiti ljudska prava pojavljuju se i u drugim poljima poput recimo borbe protiv terorizma.
Na svu sreću, Hrvatska pripada Europi
Međunarodna povelja o ljudskim pravima, dokument koji postoji više od pedeset godina, kaže da su trenuci krize ili opasnosti koji ugrožavaju život nacije ili stanje javnog zdravlja dopustive osnove za ograničavanje pojedinih prava uključivo i slobodu kretanja, slobodu izražavanja i slobodu udruživanja.
U Europi, kojoj na sreću pripadamo, ova ograničenja moraju biti dobro odmjerena u odnosu na Europsku konvenciju o ljudskim pravima i odnedavno na Generalnu uredbu o zaštiti podataka (glasoviti GDPR). Ovi dokumenti jasno propisuju visoke standarde oko toga koji podaci se mogu prikupljati, kako ih je potrebno štititi, a dio koji je osobito bitan govori o tome da takve mjere, ako budu donesene, moraju biti privremene, proporcionalne i vrlo strogo korištene isključivo za situaciju u kojoj se donose.
Totalitarne mjere zasad prošle samo u zemljama koje su ionako sklone takvim rješenjima
Iako naši kvazišpijuni nisu jedini koji su posegnuli u vrećicu s totalitarnim alatima za praćenje i nadzor svojih stanovnika, a sve pod kišobranom brige za javno zdravlje, činjenica jest da su te mjere za sada prošle samo u zemljama koje su i inače sklone autoritativnim i militarističkim rješenjima problema koje uvijek idu na štetu individualnih sloboda.
Ako govorimo i ističemo kao primjere uspjehe pojedinih zemalja koje su ostvarile uspjehe u borbi protiv virusa, svakako treba navesti da recimo Hong Kong, Singapur ili Južna Koreja svoj uspjeh duguju cijeloj kombinaciji mjera, te masovno praćenje stanovništva, koje je tamo možda pravno i kulturološki moguće, sasvim sigurno nije bio odlučujući ili čak bitni faktor u borbi protiv pandemije. A europski izleti pojedinih zemalja u tom smjeru se svakako mogu pripisati autoritativnim sklonostima lidera zemalja koji takve mjere predlažu i nikako ne bi smjeli biti uzori kojima se priklanjamo (neovisno o autoritativno-posesivnim i narcisoidno-osobnim frustracijama naših neadekvatnih političara).
Umjesto predlaganja rigoroznih, disproporcionalnih i masovnih mjera nadzora vlastitih građana, kako to predlažu naši ušminkani wannabe špijuni, bilo bi bolje da se država okrene putem totalne transparentnosti prema svojim građanima kako bi im odmah pružila potrebne informacija. Da im ponudi sve podatke koje posjeduje, da potraži i ponizno primi savjete onih koji se u javno zdravlje, ekonomiju, ali i ljudska prava razumiju neusporedivo više nego potkapacitirani činovnici i stranački instalirani aparatčiki.