Dopisnik Sky Newsa: Pogođen sam u Ukrajini, a zbog dezinformacija neki sumnjaju u to

Screenshot: Twitter/SKY NEWS

PROŠLO je skoro godinu dana od početka rata u Ukrajini i nalazio sam se na obiteljskom sprovodu u Velikoj Britaniji kad me jedan od mlađih članova obitelji, kojeg nisam dugo vidio, povukao u stranu: "Stuarte, znam da je moja mama rekla da si pogođen u Ukrajini, ali jesi li stvarno dobio metak ili si to izmislio?" Bio sam iskreno šokiran, piše ratni reporter Sky Newsa iz Ukrajine Stuart Ramsey.

Pitao sam ga zašto ne vjeruje što mi se dogodilo, a on je odgovorio: "Ljudi na internetu kažu da je to laž i da nisi pogođen i mislim da bi mogli biti u pravu."

Pokazao sam mu ranu od metka

Nisam naivan, znam da na društvenim mrežama postoje razne, gotovo komične, lude teorije o tome što se "stvarno dogodilo" meni i mom timu - ali nisam očekivao nepovjerenje nekoga tako bliskog.

Pokazao sam mu ranu od metka u donjem dijelu leđa, ožiljak koji je postao toliko dio mene da često zaboravim da je tu. Pitao sam se trebam li mu pokazati svoj pancirni prsluk s više metaka u njemu. Detaljno sam mu objasnio što se dogodilo toga dana, na početku rata, kako sam vidio da je nešto udarilo u auto i kako je pukla guma.

Kako je prva salva razbila vjetrobransko staklo baš kad su producenti Martin Vowles i Andrij Litvinenko izlazili iz našeg malog auta, dok smo snimatelj Richie Mockler, moja producentica Dominique van Heerden i ja pokušali pronaći nekakav zaklon pod kišom metaka. Opisao sam mu kako smo svi bili krajnje prestravljeni kad smo napadnuti.

Meci su gađali kroz cijeli automobil - bljeskovi metaka - vjetrobransko staklo, plastična sjedala, volan i instrument ploča su se raspali. Prisjetio sam se kako sam se pitao hoće li moja smrt biti bolna i da sam tada pogođen. I da me iznenadilo koliko je malo boljelo.

Zatim sam mu ispričao kako smo, jedan po jedan, svi nekim čudom uspjeli izaći živi iz auta i ponovno se okupili uz autocestu. Zatim smo se sakrili u obližnje skladište dok je vani uslijedila žestoka pucnjava, a nekoliko sati kasnije policija nas je spasila.

Pitao me kako znam da su to bili Rusi

Pitao me kako znam da je riječ o Rusima, a ne Ukrajincima, a ja sam ponovno detaljno prošao slijed događaja, ovaj put prenoseći dokaze koje su prikupili istražitelji ratnih zločina.

Mislim da sam ga nekako uspio uvjeriti, ali bio sam zaprepašten idejom da mi jedan od članova obitelji, koji me poznaje cijeli život, uopće ne vjeruje.

I to je nevjerojatna moć dezinformacija u ovom ratu.

Dan prije invazije sve je bilo normalno

Dok smo čekali da invazija počne prije 12 mjeseci, u Kijevu je bilo normalno. Dan ranije ručao sam u kafiću i večerao pored stotina mladih ljudi u modernoj četvrti, jedući hamburgere i pijući pivo. Mnogi Ukrajinci su mislili da je priča o ratu ruski blef.

Strane vlade i novinari na terenu, međutim, znali su da se nešto sprema, svi obavještajni podaci upućivali su na rat.

I poput ruskog predsjednika Vladimira Putina, većina ljudi je mislila da će Ukrajina propasti za nekoliko dana. Sjedinjene Američke Države, podsjetimo, ponudile su ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom evakuaciju koju on nije htio prihvatiti: "Trebam municiju, a ne prijevoz."

Producentica nas je pozvala na sastanak, odlučili smo ići u Buču

Prošla godina promijenila je budućnost jedne nacije i živote milijuna ljudi.

Ujutro petog dana invazije producentica Dominique sazvala je sastanak naše ekipe. Dva od prethodna četiri dana bili smo zaglavljeni u našem hotelu u Kijevu, pridržavajući se strogog policijskog sata, koji su uvele ukrajinske snage sigurnosti pokušavajući pronaći takozvane ruske "sabotere" za koje su tvrdili da napadaju civile i izvode teroristička djela.

Našli smo se u napuštenom hotelskom kafiću. Ostali smo samo mi i ljubazno, susretljivo hotelsko osoblje. Svi smo kimnuli u znak slaganja dok je Dominique istaknula dvije temeljne stvari: mogli smo čuti zvukove rata, ali nismo mogli vidjeti ništa u gradu i znali smo da su civili ubijeni, neki čak i namjerno, te smo morali nekako ispričati tu priču.

Odlučili smo putovati u Buču, grad u to vrijeme bez ikakvog značaja. Od tada je to ime, naravno, postalo sinonim za smrt. Imali smo kontakte koji su rekli da su se početne borbe smirile, ali da ima žrtava i ostataka ruskog oklopnog konvoja koji je uništen.

Na desetke kontrolnih točaka i mnogo sati putovanja kasnije približavali smo se gradu, ali bilo je zabrinjavajuće što smo vidjeli ruske helikoptere kako prolaze iznad bojnog polja, nekoliko kilometara ispred nas.

Ukrajinski vojnici rekli su da su se borbe intenzivirale i da više nemaju pojma gdje je linija bojišnice, što je nastavak učinilo u najboljem slučaju samoubilačkom misijom. Bilo je kasno poslijepodne, pa smo se okrenuli kako bismo se vratili u Kijev. I tada je sve pošlo po zlu i bili smo napadnuti.

Nakon tri mjeseca oporavka vratili smo se u Ukrajinu

Tri mjeseca kasnije, nakon moje operacije i oporavka, vratili smo se u Ukrajinu. Susreli smo se sa službenicima iz policijske uprave Buča, koji su nam rekli kako su bili prisiljeni sakriti se ili evakuirati iz tog područja jer su ruski tenkovi i vojnici zauzeli njihove položaje duž ceste.

Ruske snage bile su u procesu zauzimanja gradova Buča i Irpin, oba samo nekoliko kilometara od autoceste M06, u vrtlogu raketnih napada iz zraka, topništva, tenkova i pješaštva.

Kažu da su od kraja veljače do prvog tjedna ožujka prošle godine ruske jedinice počele ubijati i terorizirati stanovništvo. Civili koji su pokušavali pobjeći pretpostavili su da se mogu evakuirati glavnom cestom, ali ni oni ni policija nisu shvatili da se linija bojišnice pomaknula i da su se Rusi već tamo rasporedili.

Tenkovi, oklopna vozila i vojnici bili su skriveni među drvećem uz autocestu i civili ih nisu mogli vidjeti prije nego što je bilo prekasno. Tih su dana vodili kampanju neselektivnog uništavanja zgrada i infrastrukture i ubijali su civile bez vidljivog razloga.

Ti rani dani rata bili su brutalni zbog ovakvih napada na civile, zauzimanja i pljačke gradova te brojnih kršenja ljudskih prava i ratnih zločina. Sada se to pretvorio u jednako brutalan, ali više neselektivan rat iscrpljivanja.

Dvije vojske granatiraju jedna drugu teškim oružjem i ima velikih vojnih gubitaka, ali je mnogo manje civila kojima se može nauditi.

Upoznali smo stotine hrabrih Ukrajinaca koji nekako uspijevaju preživjeti

Pratio sam rusku akciju, zauzimanje i aneksiju dijelova Ukrajine otkako je sve to ozbiljno počelo 2014. godine. U prvim sam danima bio na istoku i jugu zemlje sa sjedištem u Donjecku i na Krimu, na "ruskoj strani", da tako kažem.

Sjećate li se "zelenih ljudi" na Krimu i tenkovskih bataljuna u Debeljcevu? Moskva je govorila da su to vojnici na odmoru... Zajedno sa svojim tenkovima, naravno. Bio je to najneobičniji primjer državnog dezinformiranja. Bilo je i ostalo je cinično, lažno i nevjerojatno uspješno - i nastavlja se i danas.

U posljednjih devet godina, a posebno u prošloj godini, upoznali smo stotine hrabrih Ukrajinaca koji nekako uspijevaju preživjeti.

U nekim dijelovima istoka također smo susreli ljude koji se identificiraju kao Rusi, a ne Ukrajinci, a i njihovi su glasovi važni. Ukazivali su nam jednako poštovanje.

Možemo nastaviti izvještavati o onome što vidimo na terenu i o onome što nam ljudi govore o svojim životima, na mnogo načina, iako ne možemo mnogo učiniti za njih. Na neki način možda pomaže pričanje njihovih priča.

Unatoč onome što predsjednik Putin kaže, Ukrajina je samostalna država, a njeni ljudi stoje prkosno. Jednog dana postavljat će se pitanja i bit će kažnjavanja, ali daleko smo od te točke. Zapravo, još uvijek smo na prvom nacrtu ove moderne ukrajinske priče. Priče koju ćemo nastaviti pričati, zaključuje Ramsey za Sky News.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.