GRAĐANSKI rat u Libiji nije posebna novost. S pauzama bijesni još od 2011. kad je diktator Moamer Gadafi svrgnut, ali lani je eskalirao, a sada sve više poprima obilježja međunarodnog sukoba.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan prošlog je mjeseca najavio da će poslati vojne postrojbe u Libiju na poziv Vlade nacionalnog jedinstva (GNA), što je ovoga tjedna i napravio. Snage za obuku libijske vojske već su raspoređene u zemlji.
U Libiji se bori više od 1000 ruskih plaćenika
Erdogan je prošli mjesec jasno dao do znanja i zašto vojno intervenira u Libiji kad je poručio da Turska neće mirno promatrati kako plaćenici koje podržava Rusija pomažu Haftaru.
I zaista, kako javlja Washington Post pozivajući se na američke dužnosnike i libijske vojne zapovjednike, u Libiji se u rujnu prošle godine pojavilo više od 1000 ruskih plaćenika koji su svojim vojnim iskustvom i naprednim naoružanjem dramatično promijenili ravnotežu snaga na bojištu, baš kad su Haftarove snage počele gubiti.
Moskva, doduše, baš kao i u Siriji i Ukrajini, poriče da ima ikakve veze s plaćenicima iz notorne Grupe Wagner. Zanimljivo je da je sudjelovanje plaćenika u vojnim djelovanjima ilegalno u Rusiji, za razliku od SAD-a.
Na drugoj strani turski vojnici i sirijski pobunjenici
GNA se onda obratila za pomoć Istanbulu koji je opskrbio njenu vojsku vojnim dronovima, oklopnim vozilima i vojnim savjetnicima. I Turska je sad na bojište poslala vlastite plaćenike - oko 2000 sirijskih pobunjenika, javlja Guardian, koji će se sad boriti za vladu u Tripoliju iako je posljednje područje Sirije pod kontrolom pobunjenika pod silovitim napadima ruskih, sirijskih i iranskih, odnosno proiranskih snaga.
A Erdogan je sad zaprijetio libijskom generalu Kalifi Haftaru, koji se bori protiv vlade koju Turska podržava, da će ga "naučiti lekciju" ako nastavi s napadima.
No, tko se zapravo bori protiv koga u Libiji?
Na jednoj strani je već spomenuti Haftar, koji je bio general u Gadafijevom režimu, ali se pridružio oružanoj pobuni u kojoj je, uz zračnu podršku NATO-a, Gadafi svrgnut i ubijen. U međuvremenu je postao najveći ratni vođa u rastrganoj i kaotičnoj zemlji u kojoj se različite frakcije već godinama bore za prevlast.
Sad je na čelu samoprozvane Libijske nacionalne vojske (LNA) koja je u travnju prošle godine pokrenula veliku ofenzivu na Tripoli. Iako je ofenziva u početku bila munjevita i činilo se da će i Tripoli brzo pasti, druga strana krenula je u protuofenzivu. Uskoro je nastupila pat-pozicija.
Suprotstavljene vlade u Tripoliju i Tobruku na istoku zemlje
Devet mjeseci kasnije, LNA i oružane snage Vlade nacionalnog jedinstva (GNA) sklopile su prošli tjedan primirje, ali su ga vrlo brzo i prekršile, optužujući pritom jedna drugu. Ono što posebno zabrinjava, međutim, upravo je sve izraženija međunarodna dimenzija sukoba.
Haftar je u međuvremenu otišao u posjet Moskvi, nakon čega je poručio da će ipak poštivati prekid vatre iako nije potpisao sporazum o primirju.
Podsjetimo, Libija ima dvije suprotstavljene vlasti: međunarodno priznatu, ali prilično slabu vladu u Tripoliju (GNA) na čelu s premijerom Fajezom al-Saradžom i drugu u istočnom gradu Tobruku, povezanu s Haftarom, koja je u međuvremenu preuzela kontrolu nad većinom zemlje.
76-godišnji Haftar je dvojni američko-libijski državljanin koji je godinama živio u Virginiji, gdje je bio i suradnik CIA-e i 1996. pokrenuo prvi neuspješni ustanak protiv Gadafija. 2011. se ponovno vratio u Libiju, a ustanak je ovog puta bio uspješan. No posljednjih godina promijenio je stranu i udružio se s Moskvom u pokušaju preuzimanja čitave zemlje. Osim pomoći u naoružanju, plaćenicima i diplomatskom lobiranju, Rusija je, kažu analitičari, tiskala milijarde libijskih dinara za Haftara kako bi mogao plaćati svoje snage i kupovati vjernost brojnih lokalnih plemena koje nije previše briga za vladu u Tripoliju ili Tobruku.
>> Tko je general koji osvaja Libiju? Povezan je i s CIA-om i s Rusima
Haftara pomažu Rusija, Egipat, ali i Francuska
Haftara su financijski, diplomatski i naoružanjem počele pomagati i Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), Jordan, Saudijska Arabija, ali i Francuska, koja je lani čak blokirala zajedničku izjavu EU-a kojom se traži od Haftara da prekine napad na Tripoli. U srpnju su u bazi koju koristi LNA pronađeni i francuski projektili Javelin američke proizvodnje. UAE je također opskrbio LNA, među ostalim, dronovima kineske proizvodnje Wing Loong II i protuzračnom obranom Pancir 1 ruske proizvodnje.
GNA pak, osim Turske, podržavaju Katar i SAD, a u manjoj mjeri i Italija, koja se navodno boji da će joj Francuska, u slučaju smjene vlasti, preoteti privilegiranu poziciju koju u Libiji ima talijanski naftni gigant ENI.
Osim geopolitike, i ideologija igra ulogu u ovoj mreži saveza. Vlada u Tripoliju je povezana s islamističkim milicijama, a Egipat, Saudijska Arabija i UAE strahuju da je povezana s njihovim neprijateljem, Muslimanskim bratstvom, dok se Haftar predstavlja kao sekularni vladar, po uzoru na egipatskog diktatora Abdela Fataha el-Sisija.
Iza inozemnog uključivanja u sukob, stoje, naravno, geopolitički interesi većih i manjih sila, pri čemu su posebno značajna unosna nalazišta nafte i plina. Rusija se nada da će dobiti milijarde dolara vrijedne ugovore koje je izgubila kad je Gadafi svrgnut.
Iz današnje perspektive tragikomično zvuči činjenica da je formalno i dalje na snazi UN-ov embargo na uvoz oružja u ovu zemlju. Ovo je, nažalost, samo još jedna u nizu potvrda da UN više nema, ako je ikad i imao, nikakvu moć zaustavljanja oružanih sukoba.
U Berlinu ove nedjelje posljednja prilika da se zaustavi međunarodni oružani sukob
No pravi krivac za trenutnu opasnu eskalaciju u Libiji je, tvrde mnogi analitičari, SAD. "Svjetski policajac" je, nakon što je s Francuskom, Velikom Britanijom i Kanadom vojno intervenirao kako bi zaštitio civile u Bengaziju kojima je prijetio pokolj od Gadafijeve vojske, uglavnom digao ruke od Libije. Druge zemlje, od europskih do bliskoistočnih, uključile su se vojno ili diplomatski, ali polako postaje očito da Rusija i Turska, baš kao i u Siriji, igraju odlučujuću ulogu.
Iako SAD službeno podržava vladu u Tripoliju, Trump je slao dvostruke signale pa je tako čak u telefonskom razgovoru s Haftarom sugerirao da ima njegovu podršku, u skladu sa svojom već poznatom simpatijom prema vladarima "čvrste ruke".
Naravno, eskalacija rata mogla bi izazvati i eskalaciju migrantske krize. Libija je, uz Tursku, glavna zemlja kroz koju migranti i izbjeglice prolaze na putu za Europu, ploveći i često se utapajući u derutnim čamcima.
Trump i el-Sisi su prošlog mjeseca nakon razgovora poručili da "odbacuju stranu eksploataciju i slažu se da strane moraju poduzeti hitne korake kako bi razriješile konflikt prije nego u Libiji izgube kontrolu, a preuzmu je strani akteri". Trenutno primirje i mirovna konferencija u Berlinu ove nedjelje, koju će predvoditi njemačka kancelarka Angela Merkel, posljednja su prilika da se upravo to dogodi.